Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Glazba

Ziher bira 50 najboljih stranih albuma 2015. – 3/5

28.12.2015. Glazbena redakcija

Ako se pitate što je kolektiv muzičkih kritičara radio posljednjih tjedana, najbolje je reći da smo proveli inventuru. Starješine Ziherove glazbene redakcije na kratko su se izolirale od čitateljstva, u tajnosti obavili glasanje, piskarale u mraku i osami – posvećeni cilju da zajedničkim snagama izaberu 50 albuma koji su ih najviše oduševile. Nakon što smo jučer i prekjučer izlistali dvadeset albuma, onih koji su zauzeli pozicije od 50. do 41. i 40. do 31. mjesta, danas se bacamo na sljedećih deset. Izbor je bio težak, a odlučili smo istaknuti najkvalitetnije dugosvirajuće uradke koje smo čuli ove godine, neovisno o žanru, tako da su vas poneki uvršteni albumi možda i začude.


30. Lower Dens – „Escape From Evil“
Piše: Antonio Timko

dsNakon eksperimentalnog “Nootropicsa”, Lower Dens su ove godine izdali treći studijski album “Escape From Evil” kojim su svoj sanjivi minimalistički izričaj začinili naivnošću pop estetike osamdesetih te kroz njih kanalizirali svoje poglede na svijet i samim time pridobili pozornost šire publike. Eksperimentiranje na prošla dva albuma urodilo je brižno skrojenim pjesmama koje su odličan suputnik u maglovitom danu. Albumu nimalo ne odmažu česte usporedbe s bendovima Beach House i Bear in Heaven što poprilično dobro opisuje vokal Jane Hunter i atmosferu pjesama. Njezin vibrato zvoni jasnije nego na prethodna dva albuma, a dionica svakog instrumenta osjetno je posložena i jasna. Tekstovi su možda klišejizirani i na trenutke tragični, ali ljubav je očigledna inspiracija cijelog albuma, nesretna, queer (To Die in L.A ali realno bilo koja s albuma), neuhvatljiva i nesvakidašnja oko koje je satkan album. Bez obzira voljeli ih ili ne, karizmatični vokal Jane i njen živopisan svijet retrofuturizma svakako zaslužuju pozornost ove godine.


29. Mercury Rev – „The Light in You“
Piše: Filip Kušter

0004824482_350Majstori psihodeličnog i melodičnog zvuka, vratili su se nakon sedam godina izbivanja. Svojom neopsihodelijom izazvali su val pohvala kod glazbenih kritičara i nastavili oduševljavati svoje obožavatelje. Kažem obožavatelje jer njihov zvuk je kompleksan i poetičan, ovim albumom vraćen u rane devedesete kada su često bili uspoređivani s The Flaming Lipsima. Producent Dave Fridmann ponovo je zaslužan za ovo djelo koje neće razočarati ni one koji su vrlo skeptični prema neobičnome. Kao vrhunci albuma naziru se početna The Queen of Swans i energična Sunflower, koja se nalazi pri kraju, a opet dolazi kao nadogradnja za sve ono što smo prije čuli. Izgleda da s karizmatičnim „visokim“ vokalom/gitaristom Jonathanom Donahue, Mercury Rev proživljava novu mladost, vjerojatno i bolju nego što je to bilo u slučaju s Davidom Bakerom. (Izvještaj)


28. All Them Witches – „Dying Surfer Meets His Maker“
Piše: Jan Vukasović

R-7680511-1446587669-2541.jpegNashville je zadnjih desetak godina postao glazbena prijestolnica, barem što se tiče rocka u njegovoj nešto konvencionalnijoj formi. Tu su se smjestili Jack White i Dan Auerbach, a velik broj studija otvorio je vrata mladim naraštajima, uključujući i Whiteov Third Man Records, diskografsku kuću koja već nekoliko godina igra veliku ulogu u promicanju alternativne glazbe s rock predznakom te aktivno radi na tome da se vinilni format ne zaboravi. Usred cijele te gungule svoje mjesto su pronašli All Them Witches, donedavno još samo jedan psych rock bend iz Nashvillea.

Tri godine rada ne čine se dostatne da bi se uopće pričalo o diskografiji benda, no u njihovom slučaju valja učiniti iznimku s obzirom na činjenicu da se njihovo najnovije izdanje bez problema može izdvojiti kao kruna njihovog dosadašnjeg rada te jedno od najzanimljivijih izdanja koje je moderni psych rock iznjedrio, nakon uništenja 90’s revivalima. Također, bez problema može biti polegnuto na stalažu uz jedne The Myrrors ili pak policu ispod nekih albuma The Black Angels. Naime, “Dying Surfer Meets His Maker” vrhunski je album benda na sceni prisutnog relativno kratko vremensko razdoblje. Na njemu se pokazala rijetko viđena izuzetna sposobnost skladanja pjesama čineći cijeli album zaokruženim iskustvom koje može raznolikoj publici svašta ponuditi. Koliko god njihova prošla izdanja bila na tragu izvrsnosti, tek su ovim izdanjem potvrdili status benda koji će možda jednog dana uspjeti napraviti nešto više od pukog touranja po matičnoj državi i par odabranih zemalja blizu, ali opet predaleko od naših krajeva. (Recenzija)


27. CHRCH – „Unanswered Hymns“
Piše: Luka Sinković

churchAko „Unanswered Hymns“ ne proglasimo albumom godine, debi albumom bismo svakako morali. CHRCH je bend koji se pojavio niotkud i opalio šamarčinu cijeloj doom/sludge sceni. Ne znam kad sam u navedenom žanru čuo ovoliko turobnu i tešku atmosferu, a album ovako lako slušao. Istovremeno je i savršena pozadinska glazba i soundtrack svakidašnjoj melankoliji. Prekrasan ženski vokal provest će vas kroz album na momente sanjivo pjevajući, dok će vam u nekim trenucima tjerati da si vlastitu glavu rukama zdrobite. Čak posjeduje suptilnu dozu gitarske psihodelije. Kad sam prvi puta pustio album, slušao sam ga cijeli dan, a to se ne događa.


26. Titus Andronicus – „The Most Lamentable Tragedy“
Piše: Jan Vukasović

TALP_1Titus Andronicus su u svojoj desetogodišnjoj karijeri napravili doslovno sve. Prvijenac im je bio odličan, kritički hvaljen. Njegov nastavak, sirovi “The Monitor”, lako se može strpati u klasike ovog i prošlog stoljeća iz više razloga (koje ću spomenuti u nastavku teksta). Nakon bezobrazno dobrog albuma, krenuli su u nekom čudnovatom smjeru i napravili u najbolju ruku osrednji album kojeg možemo definirati kao tranzitni. Sada su pred nas bacili levijatana u trajanju od 93 minute, zvanog “The Most Lamentable Tragedy”, a izdanog krajem sedmog mjeseca.

Napraviti i objaviti album čije trajanje prelazi sat i pol vjerojatno bi i bila „žalobna tragedija“ za većinu drugih izvođača, no za Titus Andronicus to je sasvim logična progresija u razvoju benda koji već deset godina svira, štoviše − planira svirati i još dulje vrijeme − bez obzira na česte promjene članova. Konceptualni albumi uvijek su sami za sebe velika kocka, no raditi rock operu, formu koja sa sobom povlači čak i neke negativne konotacije (prvenstveno povezane s populističkim abominacijama izvedenih u stilu klišejiziranih mjuzikla), to je vrlo hrabar potez. „The Most Lamentable Tragedy“ na svu sreću nije album za podilaženje masama, nije niti album s kojeg ćete skinuti nekoliko singlova i slušati ih, nije ni album kojeg ćete preslušati na putu do posla, škole ili fakulteta. Međutim, ono najbitnije, nije ni album kojeg ćete lako zaboraviti. (Recenzija)


25. Bully – “Feels Like”
Piše: Nikolina Lončar

bully

Kao i u slučaju All Them Witches, tvornica glazbe u Nashvilleu izbacila je još jedan hvalevrijedan uradak. Riječ je o albumu „Feels like“ benda Bully, koji se ipak bavi nešto drugačijim izričajem od ranije spomenutog sastava. Naime, inspiracija je u ovom slučaju pronađena u alternativi devedesetih, a dovitljivi komentatori YouTuba često kažu da je liderica Alicia Bognanno, da nema toliko godina, komotno mogla biti Gwen Steffani koja je odradila par probi s Nirvanom i pritom snimila ovaj materijal. No, ako poredbe s internetskih bespuća maknemo sa strane, možemo reći da se definitivno radi o kvalitetnom debitanskom izdanju (prethodio mu je self-titled EP ) koje bi neke zvijezde ovog razdoblja imale u diskografiji. Kvartet iz Tennesseeja na interesantan je način kroz svoju glazbu manifestirao boljke i frustracije koje dolaze s adolescentskim godinama („Been praying for my period all week“), te svojevrsna pomirenja s takvim problemima, ali i trijumfe nad njima. Gitarske dionice unose novi dah onim sonicyouthovskim Thurstona Moorea, a i bubnjevi su tu da izuzetno dobro ukomponirani poprate ovu frenetičnu atmosferu. Također, valja napomenuti da je Alicia nekoć stažila u Electrical Audio studiju Stevea Albinija, tako da ne čudi da je cijelo izdanje producirala i miksala gotovo sama.


24. Julia Holter – „Have you in my Wilderness“
Piše: Ema Bašić

holterIzaći van iz materijalnog postojanja svog bića i levitirati u bespućima misli i postojanja. Tako bi se opisala Julia Holter, izvođačica koja vješto spaja pop, barok i ambijentalnu glazbu. Sigur Ros ili pak M83 dosada su bili pioniri takvog glazbenog zanosa, no negdje u pozadini od 2011. Julia je gradila svoj put, pjesmu po pjesmu, album po album. Have you in my wilderness četvrti je po redu poklon svim sanjarima, filozofima i glazbenim ambijentalcima i iako ga ne možemo proglasiti najboljim od najboljeg, moramo ga uvrstiti u ovogodišnju deliciju 2015. I to ne samo zbog recenzija koje su album proglasile – svemirski prihvaćenim, već i zbog samog zaokreta u godini na izmaku. Zaokreta koji nas je podsjetio da glazba možda ima svoj definiran početak, ali sigurno ne i kraj i da svakim korakom koji nas vodi u nove sfere možemo pronaći nešto novo za sebe. Sea calls me home i Feel you su po tom pitanju potvrdile važnost albuma, a kada nam zamor i zasićenje nad inače omiljenom glazbom, kaže „dosta“, Julia će biti ta koja bi mogla ušetati u vaše zvučnike na jednu daleko putujuću seansu. Seansu s kojom ćete kao s početka poletjeti u bespući, a kada i hoćete li se spustiti natrag, na vama je da odlučite.


23. Steven Wilson – „Hand. Cannot. Erase.“
Piše: Hrvoje Knežević

Steven_Wilson_Hand_Cannot_Erase_cover‘Kralj prog rocka’ Steven Wilson početkom godine u drugom mjesecu izdao je najrecentniji solo album „Hand. Cannot. Erase.“ koji je fenomenalna mješavina prog rocka, elektroničkih ambientalnih sampleova ali i popa. Naspram prethodnog albuma The Raven That Refused To Sing (And Other Stories) ovaj album potpisuju jednostavnost mjera, kompozicijska umjerenost i dodavanje pop elemenata koji čine Hand. Cannot. Erase. dovoljno šarenim kako bi se svidjelo i poklonicima različitijih glazbenih žanrova. Već prvim slušanjem albuma može se primjetiti odmak od, do tada, uvrženog Wilsonovog stila, no na pjesmama poput Home Invasion i Regret 9 (koju je Guthrie Govan obogatio jednom od najljepših soloa u posljednjem desetljeću), vraća se na ustanovljeni progresivni stil koji na albumu ostavlja dojam svojevrsnog zapleta, nagovještavajući sanjivu skladbu Ancestral, kojom počinje rasplet cijele priče. Svakim ponovnim slušanjem album otkriva nove skrivene dragulje, bile to veličanstvene synth pozadine, složeni bubnjarski prijelazi Marca Minnemanna, dinamika samih instrumenata ili vokalna raznovrsnost.


22. Deradoorian – „The Expanding Flower Planet“
Piše: Nikolina Lončar

Deradoorian-2015-The_Expanding_Flower_Planet-300x300Prvi put kad čujete solo izdanje članice benda Dirty Projectors, pod imenom Deradoorian, može vam zagolicati maštu ali i istovremeno zvučati kao da ste ga već negdje ranije čuli. Asocijacija koja vas vodi prema opusu Warpainta je neizbježna, no ovo izdanje krasi implementacija utjecaja puno širih od onog čega su se bavile Emily Kokal, Jenny Lee Lindberg i ekipa. Riječ je o tome da je Angel Deradoorian armenskog podrijetla te da je tradicijsku glazbu ovog područja također uplela u svoj debi uradak, a stoga ne čudi da čete ovdje moći zamijetiti istočnjački melos i interesantne udaraljkaške dionice. Na neki način, glazbenica je spojila atmosferične dance beatove s world music melodijama te popratila cijelu ploču slojevitim vokalima, višeglasjem i repeticijom te hipnotizirajućim psych dioniciama i napjevima. Iako napisano zvuči kao bućkuriš glazbe koji nije za svakoga, ono čime se Angel bavi moglo bi pasati i široj publici, barem kao uistinu famozna glazbena pozadina jer je krajnji produkt zaista raskošna i zrela prva ploča.


21. Viet Cong – „Viet Cong“
Piše: Nikolina Lončar

vietcong-cvr-0115

Nakon raspada shoegaze benda Woman i smrti jednog od članova, Matthew Flegel i Michael Wallace osnovali su Viet Cong, čiji se opus više bazirao na suvremenoj reinterpetaciji post-punka. Ili je to barem bio slučaj na debitantskom eponimnom albumu, koji je naslijedio EP „Cassette“ iz 2013. godine i osvojio nezavisnu scenu. Kanadski art rockeri izdali su kolekciju od tek sedam pjesama, ali svaka od njih predstavlja svojevrsni dragulj za sebe – počevši od Continental Shelf koja reminscira rani Echo & The Bunnymen pa do tmurne goth numere Sillhouttes. Intrigantno, opsjedajuće i mračno izdanje koje smo imali prilike čuti i uživo krajem kolovoza u Močvari gdje su, sudeći po kritikama, oduševili prisutne.


1   |   2   |   3   |   4   |   5

Komentari