Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Luul: ‘Najbolje bi bilo kada bih se mogao klonirati nekoliko puta i napraviti bend, ali za to ću morati još malo pričekati’

12.04.2016. Marta LučićFoto: Facebook.com/ Luul

Simpatični i mladi Ivan Lulić stoji iza one man band projekta koji zadire u, na našoj sceni još nedovoljno istražene, sfere psihodeličnog popa koji na trenutke zvuči sanjivo elektronski. Sve je to zaokruženo u Luul koji zapravo čine gitara, vokal (isti koji se bavi i tekstovima) i brdo zanimljivih pedala. Imali ste ga prilike čuti u KSET-u na Čuješ?! natjecanju, ali i kao ‘predgrupu’ mnogim kvalitetnim domaćim bendovima. Za minimalističke i jednostavne ali snažne covere zadužena je Lucija Požar koja ideje boja iza njegovih pjesama pretače u one-man-bandovski vizual. A kako sam Luul komentira, “ideja je da svaki singl s EP-a ima svoj vlastiti cover i da su svi konceptualno povezani” Što još sve Luul otkriva o njegovoj glazbi, utjecajima pa i najdražim pedalama, otkrijte u nastavku našeg novog izdanja Ziherovog glazbenog lonca.

Koja je tvoja bendovska, autorska ili umjetnička pozadina? Kako si se odvažio na to da pokreneš one-man band projekt? Što te zapravo navelo na Luul?

Luul: Zapravo je ima, ali ne baš pretjerano uspješno. Počeo sam svirati prije nekih pet, šest godina, sasvim slučajno, i odmah upao u “žrvanj” sviranja s bendom. Svirao sam s dosta ljudi, prošao kroz nekoliko postava bendova/projekata, ali bi to sve na kraju propalo, najčešće zbog nedostatka volje/vremena drugih članova. Kad sam prije nekih godinu dana doslovno preko noći ostao bez benda (basist je upisao faks u Ljubljani, a bubnjar se par tjedana kasnije preselio na Novi Zeland) odlučio sam više ne ovisiti o drugima i tako je nastao Luul.

Iza sebe imas dva singla Sjećanja i Nakon svega. Kako si zadovoljan ti, a što misliš kakve su reakcije publike?

Luul: Pa reakcije publike su iznenađujuće dobre. Ja sam po prirodi dosta veliki perfekcionist što se tiče samog zvuka, tako da mi stalno neke sitnice, koje slušatelj sigurno neće čuti, užasno smetaju i nikad nisam potpuno zadovoljan. Zato i ne mogu objektivno procijeniti koliko je to dobro (ili loše) jer nakon stotina preslušavanja tijekom miksanja u studiju ja ne mogu poslušati pjesmu u cjelini, onako kako će ju slušatelj slušati, već samo čujem neke sitnice koje mi užasno smetaju, tako da mi tu sami feedback slušatelja stvarno pomaže pri tome. Dosta puta sam čuo da, iako pjevam na hrvatskom, zvučim “svjetski”. Jer se kod dosta naših bendova, čak i onih koji pjevaju na engleskom, čuje da su s balkana, što zbog nedovoljno dobrog engleskog, što zbog samog zvuka koji ima nešto balkansko u sebi, tako da je to jedna od stvari po kojoj se možda razlikujem od drugih. A i to što takve glazbe nema baš trenutno kod nas, je vjerojatno jedan od razloga stvaranja tog malog hypea.

Kako bi opisao svoj zvuk? I (ili) svoje stvaranje?

Luul: Luul je zapravo moj pokušaj spajanja nekakvog psihodeličnog shoegaze zvuka i pop forme pjesama s tekstovima na hrvatskom. Taj psych-pop/rock žanr je trenutno dosta aktualan i popularan u svijetu, doživljava svojevrsni revival; dok kod nas, osim možda Pridjeva, nitko ne svira takvu glazbu. Pa sam tu vidio nekakvu priliku za probijanje na našoj sceni.

Opiši nam kratko process kako stvaraš, budući da sam radiš na glazbi i tekstovima.

Luul:  Iskreno – ne znam ni sam kako to objasniti taj proces. Ili opisati. Jednostavno se dogodi. Nema nekakvog recepta. Najčešće sve počne tako da sjednem pred TV i samo nešto bezveze sviram. Tu i tamo se pojavi nešto zanimljivo. Pa to snimim na mobitel, da ne bi slučajno zaboravio. Ili se igram s pedalama, čujem neki zanimljivi zvuk pa na temelju toga napravim pjesmu. Ili i prije nastanka same pjesme imam ideju što želim, kao na primjer s pjesmom Nakon Svega, za koju sam htio da zvuči kao Justin Timberlake na LSD-u. I onda se, kad već imam nekakav kostur pjesme, zaključam u garažu s looperom i pedalama. I započnem se igrati s tim. Super mi je što sam sam u tome svemu pa nema onih klasičnih bendovskih svađa/kompromisa pri stvaranju. U početku je Luul bio zamišljen kao instrumentalni projekt, ali sam se vrlo brzo predomislio. Za ovakvu pop formu pjesama to nije bilo to, nešto je falilo. Što se tiče procesa pisanja samih tekstova, to ide tek na kraju, kada je instrumental gotov, pokušavam smisliti nekakvu melodiju u koju onda pokušavam ukomponirati riječi koje idu uz samu melodiju. U studiju je situacija malo drugačija, tamo zapravo same pjesme prilagođavam formi cijelog benda. Veliku ulogu tu imaju Dino i Mislav, frendovi koji me snimaju i imaju funkciju kao nekakvih “producenata”, koji svojim savjetima i prijedlozima samu pjesmu dignu na još višu razinu.

Foto: Ljiljana Vukmanović / Facebook.com/ Luul

Foto: Ljiljana Vukmanović / Facebook.com/ Luul

Odakle crpiš inspiraciju za tekstove? Moram primijetiti da su dosta općeniti? Koji se osjećaji ili možda priče kriju iza njih?

Luul: Iza svakog teksta postoji neka moja priča koju pokušavam ispričati na nekakav ne baš indirektan način, već da slušatelj nakon slušanja ima par upitnika iznad glave, ali i da, baš zato što su “općeniti”, možda može povezati neku svoju životnu situaciju sa samom pjesmom. A što se inspiracije tiče – situacije iz mog života. Moj život. Doslovno. Živim jedan melankoličan život.

Kakav je tvoj odnos s pedalama? Gdje ih nabavljaš, koristiš li i neke posebne? Možes li s nama podijeliti nešto o njima? Ili bar o svom najdražem efektu!

Luul: Moj odnos s pedalama najbolje opisuje to da ja više vremena provedem gledajući/slušajući reviewove pedala po internetu nego što zapravo sviram gitaru. Prvo je sve počelo kao prikrivanje nedostatka tehnike (i dalje je), ali onda sam nakon nekog vremena shvatio da su pedale zapravo još jedan dodatni “instrument” koji gitari daje neku totalno drugu dimenziju. Pedale nabavljam doslovno iz cijelog svijeta, preko ebaya, njuškala i razno raznih foruma. Ima tu svega, od običnih overdriveova i fuzzeva, preko delayeva, reverbova, phasera, pitch shiftera, chorusa i, najvažnijeg – loopera. Looper mi zapravo omogućava da live, iako nastupam sam, imam zvuk cijelog benda. Ja zapravo i nemam toliko puno pedala (jer nikad dosta pedala), ali ih koristim na malo drugačiji način. Većina gitarista svoje pedale koristi dosta suptilno, dok ja to sve volim, kak` bi se reklo, “odfrljit”. I zapravo to sve rezultira zvukovima koji nisu uobičajeni za gitaru. Kao, na primjer, kombinacija visoke oktave na Whammyu i reverse delaya koja zvuči kao nebeski synth. S tim istim whammyem i malo overdrivea dobijem i pomalo distorzirani zvuk basa. U svakom trenutku je barem jedna pedala upaljena, iz razloga jer ja stvarno ne volim onaj običan, clean zvuk gitare. Barem dok ja sviram. Glazbeno sam “odrastao” na glazbi Omara Rodriguez Lopeza i Kevina Parkera koji koriste stvarno puno efekata, tako da je to meni normalno, dok se neki gitaristi vjerojatno križaju kad me čuju. Pedala bez koje ne bih mogao svirati je svakako delay. Delay s beskonačnim brojem ponavljanja, najbolja stvar na svijetu.

Koji program koristiš za elektroničke komponente pjesama? Ili sve proizvodiš instrumentima i pedalama?

Luul: Pa jedan od meni dražih “indirektnih” komplimenata mojem pristupu pedalama je i to da se Luula svrstava pod elektronsku glazbu. A nema doslovno nikakve elektronike. Samo gitare, bas, bubanj i vokal. S hrpom pedala i efekata. Kad sam u studiju, moja najčešće izgovarana rečenica je: “Stavi malo delaya/reverba na ovo.” Na gitare, na bas, na bubanj, na vokale, na već postojeće delayeve, na sve. Jer nikad dosta delaya.

U kratkom vremenu si brzo uznapredovao što koncertno, što brojnim pozitivnim reakcijama publike i kritike. Nastupao si sa Sleepyheadsima, Side Projectom… Jesi li zadovoljan nastupima?

Luul: Pa i jesam i nisam. Ja sam inače veliki tremaš tako da je u početku sama ideja o samostalnom nastupanju, a posebno pjevanju pred ljudima, izazivala neugodu. Pa ja sam na snimanju Sjećanja prvi put pjevao pred pravom, živom osobom. Dotad su me čuli samo zidovi i gitara. Ali preživio sam nekako taj prvi put, svaki sljedeći je bilo malo lakše. Ali ne previše, još uvijek je trema prisutna, iako mi svi kažu da se to uopće ne vidi. A jedna od loših stvari sviranja sa velikim brojem pedala je i mogućnost da će u jednom trenutku nešto iznenada prestati raditi. Kao na primjer na gigu sa Sleepyheadsima, kad je pedalboard u jednom trenutnku jednostavno prestao raditi. Baš kad je Sara Renar došla na koncert! (smijeh)

S kim bi s naše scene volio nastupati? 

Luul: Jako bi htio nastupati s Pridjevima, već je bilo nekakvih dogovora, ali je sve nažalost propalo, nadam se da će u budućnosti doći do toga. Ili s mojim dragim prijateljima iz Achromatic Attica. Ili s Valentinom Boškovićem i Fog Frog Dogom, oni su mi isto super. Ma joj, kod nas ima stvarno hrpa super bendova/ljudi/izvođača/kantautora, od ovih gore nabrojanih do Irene Žilić, Porto Morta, NLV, Side Projecta, Kimekaia, ESC Lifea, From Another Mothera, She Loves Pabla, Them Moose Rusha… I još puno bendova koje sam vjerojatno zaboravio spomenuti.


Planiraš li možda razbiti koncept one-man banda time da ti se netko pridruži? Kakvi su uopce planovi za dalje? Snimanje EP-ja? Čula sam da uzimaš kraću pauzu, kojim povodom?

Luul: Ni sam još ne znam. Jedan dan bi htio imati cijeli bend, drugi dan bi htio svirati sam. Ali mislim da zasad ništa od te varijante cijelog benda, jer je zapravo i jedan od razloga nastajanja Luula bio maknuti se iz te forme sviranja s drugim ljudima. Najbolje bi bilo kada bi se mogao klonirati nekoliko puta i napraviti bend, ali za to ću morati još malo pričekati. A što se tiče planova za dalje – to isto ne znam :). Zasad je ideja da, kako završim sa snimanjem jedne stvari, tako ju i izbaciti van. Zasad su dvije vani, planiram do kraja godine izbaciti još dvije i onda to sve ukomponirati u jedan EP. I nadam se Porinu iduće godine. (smijeh) Trenutno nisam u Hrvatskoj, tako da će to sve pričekati do jeseni, i snimanje i live nastupi. A u međuvremenu ću nastaviti raditi na materijalima, kojih, hvala Bogu, ima.

Možeš  nam za kraj preporučiti neku glazbu i podijeliti sa čitateljima Zihera, što ti je zadnje zapelo za uho? Koji izvođači i koji albumi se preslušavaju? 

Luul: Pa na mom se Deezeru trenutno vrti odličan novi album Wild Nothinga i good ol’ Mac Demarco. Zavrte se tu i moji prošlogodišnji favoriti, “Currents” Tame Impale, “Carrie and Lowell” Sufjan Stevensa, “Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit” Courtney Barnett, “What For” Toro y Moia, “Man It Feels Like Space Again” Ponda, “Pretty Pimpin” Kurt Vilea… I naravno, cover albuma meni drage Taylor Swift, “1989” Ryana Adamsa.

Komentari