Istaknuto
13.01.2017.

2016. godina proslavila se brojnim novim serijama i novim sezonama već etabliranih serija, no neke su se ipak uspjele provući ispod radara medija i gledatelja.

12.01.2017.

U službi koncerta s Kensington Limom u Vinylu opsežno smo preokrenuli teme i temice s veselim Augustama. Gordana i Ivana otkrile su nam što trenutno slušaju, što ih sekira, kako napreduje snimanje novog albuma i što nam sve Auguste pripremaju za budućnost.

Izvedbene umjetnosti

Ziherov izbor najboljih dramskih predstava sezone 2014./15.

07.09.2015. Tim HrvaćaninKolaž: Ziher.hr

Rujan, uz početak školske godine, završetak godišnjih odmora te jesenske ispitne rokove, donosi i početak nove kazališne sezone. Uoči prvih sezonskih premijera, idealno je vrijeme da se prisjetimo najboljih dramskih predstava prošle sezone, čijem se povratku na kazališne repertoare iskreno veselimo. Prema Ziherovom su odabiru najbolje predstave sezone 2014./2015., kronološkim redoslijedom, „Kristofor Kolumbo“ ZKM-a, „Teškoće s izražavanjem“ Teatra &TD i „Mi smo kraljevi a ne ljudi“ zagrebačkog HNK-a.

„Kristofor Kolumbo“: ZKM-ovi moreplovci 21. stoljeća uvijek idu korak dalje

Zagrebačko kazalište mladih 22. je studenog 2014. premijerno izvelo predstavu „Kristofor Kolumbo“, ekspresionističku jednočinku Miroslava Krleže u režiji Rene Medvešeka. Radnja drame prati posljednju noć na galiji Santa Maria prije otkrića Amerike, olujnu noć u kojoj se mornari i robovi pobune protiv admirala Kolumba. Medvešek je na sceni uspio dočarati tu olujnu pomorsku noć i ispričati samu radnju drame, a pritom zadržati smisao Krležinog teksta i njegove ideje koje su se, kroz predstavu, pokazale itekako aktualne – propitivanje autoriteta u kontekstu želje za društvenim napretkom suprotstavljene kolektivnoj gladi za slavom i materijalnom koristi.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Naime, Kristofor Kolumbo u genijalnoj izvedbi Krešimira Mikića nije simpatični i dobroćudni istraživač koji je poveo veselu družinu na neizvjestan put u nepoznato, s ciljem da se u Španjolsku vrati slavan i s velikim otkrićem. Mikićev Kolumbo autoritarna je figura bez pravog autoriteta koji svoje mornare smatra nedostojnima svog velebnog pothvata. On traži više ideale koji su priprostim mornarima i robovima strani. Kolumbo traži novo, no to novo nije i ne može biti u kružnici, jer se u kružnici sve uvijek vraća na početak. Stoga on ni ne razmišlja o zemlji kao globusu, da će plovidbom ponovno doći do Španjolske. Štoviše, on se više nikad ne želi vratiti u Španjolsku, trulu zemlju nagriženu brojnim nerješivim problemima, već želi ploviti dalje, u nepovrat, u apstrakciju.

Brodska posada čista je suprotnost Mikićevih ideja. Mornari i robovi kolektiv su koji je u svojim glavama ostao zatočen u prošlosti, u svojoj voljenoj Španjolskoj. Oni su kolektiv koji se plaši novoga, koji ne može razmišljati apstraktno i kojem je nebitan progres. Oni bi u olujnoj noći radije okrenuli brod i vratili se u Španjolsku, no nastavili dalje u nepoznato. Ti mornari i robovi potvrđuju nam kako je lako manipulirati masama, kako će se brzo predomisliti kada situacija (ne) ide u njihovu korist (u jednom je trenutku Kolumbo bio đavao, u drugom spasitelj), kako se ljudi tvrdoglavo opiru svakoj promjeni te zaziru od novoga, drugačijeg i nepoznatoga. Kolumbu se posebice gade priproste materijalne čežnje svoje posade, koja sanja da će se vratiti u Španjolsku i tamo biti slavljena kao kraljevski osvajači i širitelji kršćanstva. Kod kompaktne većine nema želje ni potrebe za razvojem, za istraživanjem, za napretkom, za novim i neotkrivenim, već isključivo za ostvarivanjem koristi. Sto godina nakon što je drama napisana, Krležine su riječi i danas aktualne.

Foto: www.zekaem.hr

Foto: www.zekaem.hr

Osim što je 12 glumaca predstave još jednom demonstriralo kako ZKM ima najbolji glumački ansambl, glumci su pokazali i svoj glazbeni talent zapjevavši nekoliko napjeva iz drame koje je uglazbio Matija Antolić (refren Na otoku čeka nas sutra blagdan sa plavim snom“ može vam ostati u glavi tjednima), a Nenad Kovačić ih je uvježbao da zasviraju na limenim bubnjevima u stilu najbolji svjetskih alternativnih i eksperimentalnih bubnjarskih skupina. Cijelu atmosferu olujne noći dodatno potencira odlična rasvjeta Aleksandra Čavleka, a Tanja Lacko autorica je iznimno efektne i domišljate scenografije koju čini tek nekoliko jedra, bačva, daska i konopaca.

Više je u predstavi scena za pamćenje, poput one s maketom broda s kojom se stvara efekt oluje, a dodamo li režijskoj dovitljivosti već spomenute glazbene dijelove predstave i odličan ansambl, jasno je da se radi o suvremenom teatru koji probija granice dramskoga, a uključuje inovativno i iznimno promišljeno korištenje prostora, rasvjete, scenografije i glazbe. Ova je predstava potvrda da ZKM i Medvešek nemaju namjere, barem što se kazališta i umjetničkog izraza tiče, zazirati od novoga i držati se provjerenih recepata, zbog čega je i ova predstava tako sjajna.

„Teškoće s izražavanjem“: Kompleksni likovi u bijegu od stvarnosti

U Teatru &TD 9. je veljače premijerno izvedena predstava „Teškoće s izražavanjem“ u režiji Edvina Liverića, po tekstu argentinsko-francuskog autora Raula Damonte Botane, poznatijeg pod pseudonimom Copi. Radnja predstave prati tri lika – homoseksualce i transvestite, odnosno muškarce koji o sebi govore u ženskom rodu, tako se ponašaju i oblače, a seksualno ih privlači muški spol. Ti su likovi gospođa Simpson (Bojan Navojec), Irina (Dean Krivačić) te gospođa Garbo/Garbenko (Dado Ćosić), a uz njih se u predstavi pojavljuje i lik Puškina (Vesna Stilinović).

Foto: itd.sczg.hr

Foto: itd.sczg.hr

Cijela se predstava odvija u jednostavno oblikovanom prostoru u kojem stanuju Simpson i Irina prilikom „posjeta“ gospođe Garbo, no oni maštaju da žive u Sibiru i da će pobjeći u Kinu. Njihov je život zapravo igra, bijeg od stvarnosti, svijet koji su konstruirali kao što su konstruirali i sami sebe, jer takvi kakvi jesu ne mogu pronaći svoje mjesto u današnjem društvu, a vjerojatno ni ne mogu biti prihvaćeni u njemu (uostalom, o tome govori i naslov predstave). Svjesni su da su marginalna društvena skupina pa se vjerojatno i zato „smještaju“ u rubne prostore poput Sibira i bježe u egzotične krajeve poput Maroka i Kine, iako smo svi svjesni da se nikada neće maknuti iz tog stana.

Njihova je pozicija nezavidna jer su zbog svog (prirodnog) izbora i tjelesno-mentalnog stanja u nemogućnosti slobodno djelovati u svijetu u kojem ipak prevladavaju neke druge društvene norme, no istovremeno imaju neizmjernu slobodu, kakvi mnogi ljudi nikada neće pojmiti, da u mašti kreiraju svoj vlastiti svijet, u kojem donekle mogu pronaći sreću i zadovoljstvo. Problem je u tome što je tanka granica između njihovih maštarija i njihovih stvarnih odnosa te oni cijelo vrijeme plešu na rubu tih dvaju svjetova, što je povremeno zbunjujuće za gledatelje, kao što je zbunjujuće i njihovo rodno određenje, no to nije nužno nedostatak predstave.

Prostorno-vremensku kompleksnost dodatno proširuje kompleksnost likova, pa je tako Ćosićev lik gospođe Garbo dvostruka ličnost, koja se međusobno sukobljava u izvrsnom monologu Dade Ćosića, a Krivačićeva je Irina patološka lažljivica sa psihopatskim simptomima. Zbog svega je toga glumačka postava predstave naprosto briljantna. Krivačić, Navojec i Ćosić uspjeli su izgraditi kompleksne, ali uvjerljive likove koje igraju s puno autoriteta, što posebice treba honorirati s obzirom na to da je riječ o likovima koji se ne susreću često u svakodnevnom životu, ali ni u kazalištu. Moglo je tu svašta poći po krivu, moglo je prijeći u karikaturalnost, no srećom nije.

Foto: facebook.com/teatar.itd

Foto: facebook.com/teatar.itd

Prilikom gledanja predstave “Teškoće s izražavanjem” najbitnije je u potpunosti odbaciti sve predrasude, stereotipe, normativne društvene vrijednosti kojima smo okruženi i srušiti vlastite okvire o percepciji normalnoga, a posebice formulaciju navike – nemojte pogledati predstavu i reći da niste naviknuti na to što je prikazano. Rijetki su na to „naviknuti“, posebice zbog brojnih bizarnosti u odnosima među likovima. Ako se oslobodite okova predrasuda i vlastitog ukusa u smislu da vam nešto može zvučati degutantno i neprikladno, možete zaista uživati u gotovo pa bajkovitoj predstavi, vrhunskim glumačkim izvedbama i uz to se poprilično dobro nasmijati. Pritom možete dobiti barem mali uvid u jednu dosad poprilično zanemarivanu društvenu skupinu, ma koliko god ona bila neuobičajena.

„Mi smo kraljevi a ne ljudi“: Priručnik za dječju filozofiju

Autorski projekt Matije FerlinaMi smo kraljevi a ne ljudi“ 2. je svibnja premijerno izveden u Zagrebu, a riječ je o koprodukciji zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta s Kunstenfestivaldesarts iz Bruxellesa. Iako dolazi iz plesne struke, u svom se redateljskom prvijencu u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući Ferlin odlučio za jedno jezično, a istovremeno i kazališno istraživanje s kakvim se nemamo prilike susretati svakodnevno.

Tekstovni su predložak predstave dječje izjave koje je Ferlin sakupio vlastitim istraživanjem, posredstvom poznanika (odnosno od njihove djece) ili iz emisije Bijela vrana Mladena Kušeca. Na tim je temeljima Ferlin dječju logiku i način razmišljanja odlučio sukobiti s logikom odraslih istražujući dječji diskurs i smještajući ga u kontekst monologa i dijaloga odraslih glumaca, točnije Livija Badurine, Ane Begić Tahiri, Jadranke Đokić, Dušana Gojića, Ivana Jončića i Ive Mihalić. 

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Većina tih dječjih izjava odgovori su na pitanja koja im postavljaju odrasli. Neka pitanja su konkretnija, neka više apstraktna, no to nisu pitanja iz školskih udžbenika ili new age priručnika za bolji život, već pitanja koja su potaknuta svijetom koji nas okružuje i koji pokušavamo shvatiti, ali postavljena na što jednostavniji mogući način, polazeći od same srži teme ili problema – kako je nastao svijet? Kako nastaju djeca? Imaš puno prijatelja? Kako izgledaju tužni ljudi? Što te muči u životu?

Predstava nema dramska lica, linearnu naraciju, vrijeme ili mjesto radnje, ali kroz kolaž dječjih izjava ipak priča jednu priču, priču o tome kako djeca promatraju, proživljavaju i shvaćaju svijet u kojem živimo, zbog čega bismo ovo djelo mogli prozvati i kratkim priručnikom za dječju filozofiju, novi filozofski pravac koji u mnogim pitanjima daje konkretnije i bistrije odgovore no što su to odrasli voljni priznati. Kroz nekoliko tematskih cjelina možemo saznati više-manje sve od nastanka svijeta (u čemu su očigledno značajnu ulogu odigrali dinosauri), do dječjih razmišljanja o životinjama, hrani, školi i obrazovanju, prijateljstvu, ljubavi i obitelji.

Dječji je diskurs preuzet doslovno, nije se interveniralo u transkribirane izjave pa su one pune svakojakih jezičnih pogrešaka, gramatičkih i sintaktičkih. Usprkos tome, glumce koji ih izgovaraju (što je urnebesno samo po sebi) razumijemo i shvaćamo što žele reći, njihova je poruka prenijeta unatoč smetnjama u komunikacijskom kanalu – jeziku. Tako se, uz sadržaj, Ferlin bavi i formom dječjih rečenica, jezičnim zakonitostima koje za djecu pretjerano ne vrijede, već ih ona prilagođavaju svom iskazu. Činjenica da u predstavi to izgovaraju odrasli ljudi daje cijelom projektu jedan specifičan šarm.

Foto: facebook.com/hnk.hr

Foto: facebook.com/hnk.hr

Ferlin je, kao plesač i koreograf, svemu pridodao značajnu količinu scenskog pokreta, koji psihološki ili narativno nije povezan s tekstom, no glumački ga ansambl izvodi precizno i predano, čime je upotpunjen cjelokupni dojam. Scenografija predstave, koju potpisuje Mauricio Ferlin, podsjeća na modernu spilju u kojoj su zidovi, umjesto crtežima, prekriveni starim, izguljenim tapetama s uzorkom ptica, lišća i grana. Još se od Platona čovjek skriva u spiljama, prvenstveno boraveći u njima zbog vlastitog neznanja, no u ovoj se spilji nešto može i naučiti, i to mudrosti najmlađih članova našega društva. Zbog toga je predstava „Mi smo kraljevi a ne ljudi“ višeslojno kazališno remek-djelo koje potencijalno nosi teme za daljnju raspravu i istraživanje.

Komentari