142. rođendan Joze Ivakića: Humoristična lakrdija u priči “Kako udobrovoljiti Kupida”
Najčešće je inspiracija tu, blizu, na dohvat ruke. U nama i oko nas. Dobro, nije najlakši zadatak svrstati sebe i svoju okolinu u objektivan prikaz, posebice ako slika istine nije najprezentnija. Zato je bezbolniji put razotkriti i kritizirati tuđu istinu, udaljenu i nevažnu nekome tko s njom nema dodirnih točaka. No, izgled i oblik paketa privlači, a sadržaj može biti vrhunsko umijeće ili trulež. Obe kategorije donijet će uspjeh ako ih se prezentira skladno njihovu karakteru. I dok lutamo nekim ljepšim putevima mašte, naša je stvarnost neizbrisiva, ali ne i nepromjenjiva.
Slavonija – inspiracija za komična i poučna djela
Tu i tamo bacim pogled na popis online kulturnog sadržaja nadajući se da ću pronaći nešto što će me potaknuti da bar proguglam i pokupim koju informaciju više. Dosad nije bilo značajnijeg uspjeha, jer mi se ništa ne sviđa (najgori u moru loših razloga) što bih mogao pripisati izbirljivosti, ali je prava istina da skrolam popisom prekasno, odnosno kada je već sve što potencijalno odgovora mome ukusu ostalo samo ta potencija za nekada u budućnosti. No, nedavno sam, nekim čudom, ipak na vrijeme naišao na zanimljiv događaj. Riječ je o obilježavanju 142. rođendana Joze Ivakića uz predstavu „Vrzino kolo“ koja je bita emitirana na Youtube kanalu vinkovačkog kazališta koje nosi upravo njegovo ime.
Kaže se da nije sramota priznati kada nešto ne znamo pa ću ja priznati da nisam imao pojma tko je Joza Ivakić, ali nisam bio toliko lijen da tako i ostane pa sam kroz minutu-dvije dobio osnovne informacije. Podijelit ću ih s tobom jer smatram da postoji još ljudi koji nisu čuli za čovjeka koji je bez sumnje zaslužio biti dijelom medijskog prostora. Dakle, Joza Ivakić (Vinkovci, 1879. – Zagreb, 1932.) hrvatski je književnik te kazališni i filmski redatelj koji je radio kao dramaturg u osječkom i zagrebačkom HNK. Režirao je filmove „Birtija” i „Grješnice: Macina i Ankina sudbina”. Pisao je pripovijetke, kritičke osvrte o kazalištu i uređivao časopise. Isticao se djelima pisanim humorističnim stilom, a u njima obrađuje teme slavonske svakodnevice u čemu i jest njegova posebnost. Svojim je djelima dokazao kako Slavonija te mentalitet i svakodnevica njenih stanovnika mogu pružiti itekako zanimljiv sadržaj za formiranje ozbiljnije pouke.
Aspurd i zapleti – X faktor kvalitete
Scenarij za predstavu „Vrzino kolo“, tada smješten u kategoriju ‘političkih humorističkih lakrdija’, nastao je 1931. godine. Predstava je uradak redatelja Vjekoslava Jankovića, nastala u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu, a premijerno je izvedena 2017. godine povodom 100 godina kazališne tradicije u Vinkovcima. Radnja obuhvaća period između dva svjetska rata, a prikazuje društvene odnose građanske sredine varoša te je kombinacija velikog kazališta i pučkoga teatra.
Provokativan uvod je X faktor koji gledatelja veže za stolicu, a ujedno je i sažetak cijele predstave kojeg donosi pokretač radnje i sukoba, harmonikaš (Vladimir Andrić) koji će usmjeravati emocije i postupke likova pomažući im, ali i otežavajući već dovoljno komplicirane odnose:
„Autora znate: on je uvijek pisao komade i knjige od žena i od ljubavi. Najposlije to je uvijek zanimljivo i uvijek će biti u modi, doklegod bude na svijetu muških i ženskih!… I udaja je uvijek u modi; jer ženske, sve od reda, ipak vole da se udadu. A muškarci? Muškarci su kao mala djeca. Kad im netko hoće oteti igračku za koju dosad ni marili nisu, e onda se i oni otimaju za nju. Svemu tome kumujem ja. I kod svadbe i kod rastave. I kod nevjere i kod pomirbe. Jesam li dobro umiješao svoje prste? Vidjet ćete.“
U središtu zbivanja: muško-ženski odnosi
U prvom planu dominiraju etnografski elementi Vinkovaca kao što su odjeća, glazba, govor i vjerovanja. Radnja kreće tradicionalnim plesom – kolom. Iako nisam ljubitelj običaja, kola, nošnji i tradicijske glazbe, priča ubrzo postaje dojmljiva. A svakako je potrebno spomenuti da se Folklorni ansambl „Lisinski“ iz Vinkovaca odlično snašao u ulozi stvaratelja vesele atmosfere. Glavnu ulogu preuzimaju teme ljubavi, braka i lukavšine vjerojatno proizašle iz trgovačkih vještina stanovnika varoša. Područja sukoba nalaze se u odnosima žena-muškarac, iskrenost-sebičnost, lukavost-naivnost, a većini likova zajednički je pojam potraga. Oni čine organsku cjelinu u kojoj svatko svakoga zna, glasine i tračevi duboko su urezan trag na čelu kojega se nemoguće riješiti, a u međusobnim odnosima pokazuju dužno poštovanje i nesebično nagrađuju jedni druge usiljenim osmijehom. Pričanje iza leđa služi kao upozorenje i odraz zabrinutosti, a žrtve istih svjesne su da sliku o sebi ne mogu promijeniti, no ipak ne priznaju istinu vodeći se pravilom „ako nije zabilježeno, nije se ni dogodilo“.
Bez puno razmišljanja lako je doći do zaključka kako je ideja sadržana u nazivu predstave. Izraz „Vrzino kolo“ podrijetlom je pučkoga vjerovanja. Označava zbrku, metež ili teško razrješivu situaciju. Odnosi se i na kolo te na mjesto gdje ga vile plešu stječući magična znanja. Magično znanje predstave formula je za pronalazak pravoga muškarca, odnosno prave žene. Tipičan muškarac bio je zavodnik, ženskaroš i bećar Jotina kojeg igra Ivan Ćaćić. Svaka žena sanja o tome da postane njegova ljubavnica, posebice namiguša Kata (Katarina Baban) i orfkuša Ljubica (Selena Andrić). One su strateški nastrojeni karakteri. U braku su radi materijalne sigurnosti, no vode se isključivo užicima. Njihovi su muževi (Denis Brižić, Hrvoje Seršić) naivci koje je lako vrtjeti oko maloga prsta. Naravno, shvaćaju da je njihova moć u kontroli muškaraca, stoga žele vjernoga ljubavnika koji će se zanimati samo za njih. Zbog podvojenih stavova ne pronalaze sreću, no to ih previše ne brine. S druge strane je ideal prave žene, Julka (Matea Marušić).
Svrha i rok trajanja ljubavi
Ova ljubavna komedija u četiri čina pokazuje da je ideal romantične ljubavi samo iluzija stvorena da zamijeni moral. Istina, ima tu neke ljepote, vedrine i iskrenosti, ali samo u pakiranju. Prava ljubav je ipak teško ostvariv proizvod koji zahtjeva potpuno drugačiji način igre – nedodirljivost. Upravo je to osobina koja najviše privlači, a ujedno je i temelj nečega ozbiljnijeg. Dok se jedni, nazovimo ih slatkiši prema predstavi, smješkaju, crvene, pristaju na sve uvjete i ispunjavaju želje, oni koji su shvatili kako funkcionira svijet ljubavi znat će biti dovoljno drugačiji da ne budu zaboravljeni, tj. smjer Kupidove strelice bit će dovoljno precizan da pogodi ravno u centar. Možda će trebati više vremena da se razvije povezanost, ali odnos temeljen na stvarnom poštenju i posebnosti zasigurno ostaje trajan. Neka je roba kvarljiva, ali ljubav ne bi trebala biti roba. Iako valjda je. Traje nekoliko minuta, sati, dana, godina. Ali samo ako nisi dovoljno originalan i svoj.
I za kraj… Ima tu nekog slavonskog ponosa. Nekog kiselog okusa prikrivenog sladunjavim lažima, glumom i lažnim karakternim crtama. Zanimljiva je ta rečenica da su muško-ženski odnosi uvijek zanimljivi. A lako ih je predvidjeti. Tajni, oprezni i stidljivi pogledi tijekom plesa u kolu, lažni dobrosusjedski odnosi, čestitost, patrijarhalna maska, kontrola emocija… Kulturna seoska perverzija, jeftina laž… Dogovori, spletke, čvorovi tajni… Lukavost nasuprot naivnosti. „Bez ljubavi se može divno živjet’, bez kruva se ne može živjet” i ostale ‘podvali čistu realnost pod snagu uma i kontrolu srca’ reakcije… Da, baš to. Bez kruha se ne može živjeti, bez ljubavi može. Siromaštvo nasuprot bogatstva. Izolacija srca.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
