Cabaret Voltaire (Tvornica kulture): Više od nostalgije, manje od iznenađenja
Pedesetak godina nakon što su u sivilu Sheffielda počeli krojiti zvučnu izolaciju od ostatka svijeta, pioniri industrijske elektronike i post-punka Cabaret Voltaire ponovno su stigli Zagreb, ovaj put u sklopu svoje oproštajne europske turneje.
Bend čiji su eksperimenti iz temelja izmijenili genetski kod suvremene glazbe – udarivši temelje industrialu, EBM-u i kasnijoj techno revoluciji – u Tvornicu kulture nije stigao igrati na kartu jeftine nostalgije. Richard H. Kirk i ekipa odbili su ulogu vlastitog muzejskog izloška. Umjesto reproduciranja slavne prošlosti, zagrebačkoj su publici isporučili beskompromisan relevantan zvučni zid, dokazujući da njihov povijesni katalog i danas posjeduje zastrašujuću težinu.
Koncert je odrađen precizno i prema najavljenoj satnici, što je potvrdilo profesionalizam veterana mračne avangarde. Večer je na optimalnu radnu temperaturu podigao domaći elektronički umjetnik IV/AN. Svojim strukturiranim setom, pokazao se kao savršen izbor za uvod u zvučni teritorij u kojem ritam-mašine i analogna sinteza ne služe za zabavu, već za postavljanje ključnih pitanja o društvu. Bio je to trijumf subverzivne elektronike u Šubićevoj i dostojanstven oproštaj od sastava koji je davno dokazao da buka, ako ima viziju, lako postaje umjetnost.
IV/AN pripremio teren, Cabaret Voltaire isporučio očekivano
Večer je otvorio domaći elektronički minimalist IV/AN, čiji se postindustrijski zvučni potpis gotovo organski uklopio u estetiku sheffieldskih ikona. Iako se u uvodnim minutama u zraku osjećala blaga, posve razumljiva trema, njegov se nastup stabilizirao u fokusiranu zvučnu sliku.
Publika je domaći suport na koncu ispratila iskrenim, glasnim pljeskom odobravanja. Do tog se trenutka i sama dvorana Tvornice kulture, koja je oko pola devet još uvijek djelovala sablasno i zabrinjavajuće prazna, postupno napunila do respektabilnog kapaciteta, stvarajući idealnu scenografiju za ono što je uslijedilo.
Točno u 21:15, bez jeftinog teatra i uvodnih ceremonija, Cabaret Voltaire zakoračuje na pozornicu i odmah nameće svoj ritam. Od prvog je takta bilo jasno da ovdje nema mjesta nostalgičnom podilaženju ili pokušajima restauracije vlastite mladosti.
Fokus je postavljen na hipnotičke, repetitivne ritmove, slojeve analogne elektronike i apokaliptičnu, precizno režiranu atmosferu. Bend je odabrao potpunu suzdržanost i nultu točku komunikacije s masom, što je na neki način i ključni dio njihova mračnog identiteta.
Rutina koja ne umanjuje značaj
Kako je koncert odmicao, početna se distanca i napetost u Tvornici postupno transformirala u zonu koncentriranog slušanja. Fronta ispred same pozornice potpuno se prepustila repetitivnim, teškim ritmovima koji su vibrirali kroz pod Tvornice. Ipak, ostatak kluba ponudio je klasičnu zagrebačku sliku; dio publike ostao je statičan u svom analitičkom promatranju, dok je dobar dio posjetitelja ovaj koncert shvatio isključivo kao prigodan društveni događaj.
U pojedinim su fazama večeri žamor i razgovori u pozadini nadglasavali tiše dijelove koncerta. To je u nekoliko navrata prilično grubo razbilo specifičnu, mračnu atmosferu koju je bend strpljivo i minuciozno gradio s razglasa.
Sama svirka bila je tehnički besprijekorna i na razini vrhunskog profesionalizma. S druge strane, povremeno je patila od očekivane, gotovo hladne rutine veterana koji su sve to prošli već tisuću puta. Koncert definitivno nije bio koncert velikih stilskih obrata ili jeftinih emocionalnih kulminacija na prvu loptu.
Cabaret Voltaire su se predstavili kao izvođači koji dobro znaju što žele isporučiti i to čine s laboratorijskom preciznošću. Tijekom otprilike sat i dvadeset minuta, bend je isporučio petnaestak skladbi stopljenih u neprekinuti zvučni zid, bez suvišnih pauza, obraćanja ili velikih scenskih gesti.
Možda u beskompromisnom stavu i leži najveća vrijednost ovog zagrebačkog nastupa. Cabaret Voltaire u Tvornici nisu morali nikome dokazivati vlastitu važnost niti opravdavati svoj status. Njihov je utjecaj ionako davno upisan u temelje suvremene elektroničke i rock alternative. Ponudili su točno ono što se od njih u ovoj fazi i očekivalo: discipliniran, zvukovno masivan i dostojanstven rezime opusa benda koji je prije pola stoljeća hrabro pomicao granice.
U svemu tome bilo premalo istinskih iznenađenja, čak i za one koji su ih gledali prvi put. Ipak ostaje činjenica da smo svjedočili svojevrsnom sprovodu jedne ere koja je promijenila način na koji konzumiramo buku.
