Knjige

Jezero (Ana Brnardić): Uranjanje u duboku vodu gubitka

Hena com
Vrijeme čitanja: 4 minute

„I smrt bližnjih daje novu energiju, kaže ostarjeli Hiyao Miyazaki. Žalovanje je jezero iz kojeg se grabi dlanovima ravno na usne.“

Moram priznati da sam uočila kako skupljam knjige o žalovanju kao što netko skuplja knjige o životinjama ili o cvijeću. Ili keramičke figurice.

„Okružujem se knjigama o očevima i majkama, o gubicima“ piše na početku svog romana Ana Brnardić. Gubitak bližnjega, pogotovo nekoga iz najuže obitelji, načini od vas potpuno novu osobu. Nešto ostane odvaljeno, odgriženo i vi hodate kroz život tako otkrhnuti i to je, dragi moji, zauvijek. Žalovanje za bližnjim ima jednu specifičnu osobinu, a to je da nikada ne prolazi. Mijenja se, evoluira, smanjuje i povećava, ali ta mijena nije linearna. Živjeti s takvim gubitkom znači biti primoran na novoga sebe.

Kolekcija tekstova o gubitku

Najnoviji „ulov“ u mojoj zbirci tekstova o gubitku (specifično, o gubitku oca) novi je roman Ane Brnardić „Jezero“. Našao me je nakon što sam vrlo nedavno pročitala Gospodinovljevog „Vrtlara i smrt“, roman koji oslikava oca kao figuru koja iskrsava u našem umu polagano, ali sigurno, sve do kakve takve priče i slike o tom čovjeku koji je jednom živio, značio, umirao i na kraju nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Jer, zapravo, tako nestaju ljudi. Malo se zadrže u onima što ostaju i onda polako blijede kao tinta na masnom papiru.

„Jezero“ je drugačije od „Vrtlara“. Nije mi namjera uspoređivati ta dva romana jer su, iako fundamentalno pričaju istu priču, gotovo potpuno različiti. Anino „Jezero“ je svježa, duboka i sirova bol. Kako i sama navodi, počelo je kao zapisi pomalo po uzoru na Barthesov „Dnevnik korote“ (koji sam također „prikupila“ za svoju kolekciju), a završilo uobličeno u roman koji je pred nama.

Oslikavanje odsutnosti

Brnardić ne oslikava toliko oca koliko njegovu odsutnost, tu ogromnu rupu koju je ostavio usred života svojih bližnjih. On je najčešće u tekstu prisutan upravo kao odsutnost ili korak do nje. U početku mi se to činilo kao manjkavost teksta, no s vremenom sam shvatila da je to postupak koji upravo idealno gradi ono što bi trebao graditi, a to je praznina. Crna rupa koju je nemoguće popuniti.

Pa tako Ana Brnardić ne opisuje oca previše, nema tu pretjeranih reminiscencija i obiteljskih slika (kao što to čini Gospodinov), ali ima praznog ureda, osušenog cvijeta, uporabnih predmeta tek napola korištenih, ostavljenih baš kao da će se osoba vratiti i ponovno ih uzeti u ruku. Ali neće. I tu činjenicu neprestano pocrtava masnom, crnom tintom dok ne osjetite koliko je teško pomaknuti notes u koji je donedavno pisao netko tko više ne postoji.

Ono što ostaje

Trebalo mi je preko tri godine da otvorim tatin laptop nakon njegove smrti. Tri godine. I što je vrijeme više prolazilo, to je bilo teže podići taj ekran i pritisnuti tipku za paljenje. Kao da će iz njega izletjeti ruke i udaviti me na mjestu ili me na neki način, meni u tom trenu neshvatljiv, potpuno zdrobiti.

Pripovjedačica i njena majka očev ured čiste, čini se, kratko nakon njegove smrti, što je sigurno ovako s praktične strane, puno pametnije učiniti. Kasnije ta mjesta i stvari okoštavaju, postaju teži za pomaknuti, teži za slomiti, staviti u kutije. Teži za iznijeti iz kuće.

„Gnosienne“

„Nemoguće je napisati priču o tati, jer ga nisam poznavala. Znala sam tatu iz perspektive djeteta koje je obasipano ljubavlju. Ta je ljubav moje znanje o njemu.“

Možda je upravo iz ovog gore navedenog citata razvidno o kakvom je tekstu riječ. Naime, mi ne čitamo priču o tati, ne dobivamo informacije o njegovu životu jer se pripovjedačica miri s činjenicom da uopće nije poznavala svoga oca izvan djetinje perspektive, perspektive kćeri. I upravo je s tog mjesta odlučila pripovijedati.

Nedavno sam naišla na informaciju koju još uvijek pokušavam u potpunosti verificirati, ali ovdje će poslužiti za opis onoga što želim, a ne mogu izreći. U knjizi „The Dictionary of Obscure Sorrows“ (za koju ne bi bilo loše da nađe svoj prijevod i kod nas) postoji definicija riječi „gnosienne“ (nekima ova riječ može biti poznata iz glazbenog svijeta kao naziv komada francuskog skladatelja Erika Satieja) kao trenutak spoznaje da osoba koju jako dobro poznajete posjeduje unutarnji život i dio osobnosti koji nikada nećete doista upoznati.

Tuga poput crne rupe

Upravo je ta spoznaja djelomična nit koja prošiva „Jezero“. Pripovjedačica nas vodi kroz svoju tugu, ali i tugu svoje majke, one koja je oca poznavala ipak na jedan drugi način.

Majka tako postaje poput druge polovice nasilno otrgnute iz cjeline i njezina je tuga poput još veće crne rupe koja usisava sve oko sebe. Majka djeluje izgubljeno, odvojeno, nepotpuno, a njen je gubitak neiskaziv.

Riječi za iskazati neizrecivo

Mnogo je knjiga napisano o tome kako se nositi s gubitkom i većinom se nalaze na sekciji knjiga za samopomoć, ali romani poput „Jezera“ Ane Brnardić, „Zapisa o žalovanju“ Chimamande Ngozi Adichie ili „Vrtlara i smrti“ Georgija Gospodinova, po mom su skromnom mišljenju nemjerljivo korisnije štivo. Kroz čitanje ostvarujemo prepoznavanje, nalazimo riječi koje sami nismo bili u stanju izreći, shvaćamo da su i te knjige samo pokušaji da se izgovori neizrecivo. Svi su oni tražili načine, ali nitko nije uspio do kraja. Ne zato što su loši pisci, nego zato što se to jednostavno ne može.

Nije ovo literatura samo za ožalošćene

Ne bih, naravno, voljela da se pomisli da su spomenuti romani rezervirani samo za ožalošćene jer takvo štivo je potrebno svima. Onima koji žaluju da pokušaju uobličiti njihovu neizgovorljivu tugu, a onima koji još uvijek imaju sreću sjesti za stol sa svojim bližnjima a da ni jedno mjesto za njim nije prazno, da te svoje drage ljude što češće i jače stisnu u zagrljaj. Jer jednog dana više neće moći.

„Kad jednom osoba koju voliš i koja ti je u prsa stavila točno ovo srce, ode iz svijeta gorke kave i slatke jabuke, znaš da dijelom u toj praznini sad moraš živjeti ti, i nije to sve. To nije kraj. Kraj je nešto što se širi da u njega stanu svi, svi koji mogu o tome svjedočiti i kojima se u svjedočenju mijenja sastav tijels, uma, načina upletenosti u vrijeme.“

Naslovnica knjige “Jezero”
Be social

Komentari