AD ASTRA: Vizualna poslastica za sve ljubitelje svemirskih odiseja
Ad Astra, preuzeto od poznate latinske poslovice “Per aspera ad astra (Preko trnja do zvijezda)”, skraćeno „Preko zvijezda“ svakako je jedan od onih filmova o kojima se ne priča dovoljno, film koji, dok ostali filmovi prikupljaju svu pozornost i o kojima se posvuda priča, nalaze se na repertoaru kino programa, a ljudi ih tek zamijete prilikom odabira filmova. No, to nimalo ne umanjuje činjenicu da baš takvi filmovi zaslužuju našu najveću pozornost. Ovdje takav slučaj nije iznimka.
Radnja filma odvodi nas u nešto dalju budućnost te u centar radnje stavlja astronauta Roya (Brad Pitt) koji, iako je glavni fokus radnje, svejedno gledateljima ostaje poprilična enigma. Njega odlikuju misterioznost, introvertnost, snažna radna etika, a u gledateljima budi želju da ga bolje upoznaju, saznaju njegove motive te ono što ga pokreće da ide kroz život dalje.
Svemirska misija s jakom kinematografijom
Saznavši da njegov otac (Tommy Lee Jones), koji se zaputio na Neptun prije više od 20 godina, možda ipak nije stradao u tom pohodu, Roy bude poslan od strane države u svemir gdje uz pratnju Thomasa Pruitta (Donald Sutherland), tatinog dugogodišnjeg poznanika, mora okončati projekt Lima, čiji slučaj stoji otvoren sada već preko dva desetljeća otkako su astronauti napustili Zemlju i krenuli za Neptun. Time započinje Royevo putovanje u beskrajni svemir, gdje skupina astrounauta prvo odlazi na Mjesec na kojemu je civilizacija sada već daleko razvijena i to je mjesto na kojemu se sada već može voditi normalan život (u jednoj sceni Roy i Thomas hodaju po nekakvoj kombinaciji aerodroma te shopping centra smještenog na Mjesecu s trgovinama i fast food restoranima poznatih brandova) u nadi da će na kraju dospjeti i do samog Neptuna.
Iako se u početku film čini kao kompozicija nadobudnih kadrova, nimalo zanimljive akcije te monotonih, gotovo klišeiziranih naracija Brada Pitta, kako vrijeme odmiče, film nas sve više uvodi u svoju priču, a gledatelj se polako počinje osjećati kao suputnik astronautima u njihovom svemirskom pohodu. Svakako najbolja i najjača karika ovoga filma jest kinematografija koja nimalo ne štedi na vizualnoj atraktivnosti te kombinacijom boja, svjetla i spretnom raspodjelom kadrova pomiješano s pomalo umjetničkom notom prikazuje poznate nam planete na način koji do sad nikada nije viđen u svjetskoj kinematografiji te ostavlja gledatelje nimalo ravnodušnima.
Kandidat za Oscara?
Također dodatni iznimno jaki faktor filma jest zvuk. Neobični zvučni efekti koji se savršeno poklapaju s kontekstom cijele radnje dodatno stvaraju dojam izolacije i svemirske beskonačnosti te bude osjećaj nesigurnosti, laganog straha i usamljenosti, a također i uz dodatak neobične glazbe koja svojom mistikom stvara neodoljiv svemirski ugođaj. Time Ad Astra ima velike šanse biti ovogodišnji kandidat za Oscara, barem po pitanju kinematografije i auditivnog područja nagrada.
Međutim, Ad Astra se suočava i s nekim nedostatcima, najviše po pitanju likova. Iako imamo priliku vidjeti neka zaista poznata lica (osim Brada Pitta, tu su još i Tommy Lee Jones, Donald Sutherland, Liv Tyler…), gotovo je nemoguće vezati se i za jednog lika, eventualno za protagonista, te radnja ostavlja njihove motive pomalo dječjim i predvidljivim, gotovo banalnim. Svakako je pohvalno što Pittov protagonist Roy, iako je vodič kroz radnju, svejedno svojom karakterizacijom ne oduzima svu pozornost na sebe, već daje gledatelju prostora da se više fokusira na radnju i situacije koje se odvijaju oko glavnog lika te se jako malo bavi samim protagonistom.
Epsko ostvarenje i za širu publiku
Dodatan problem također jest i ritam filma koji znatno zna padati tijekom gledanja i onda se opet neočekivano ubrza ne ostavljajući gledatelju vremena da se pripremi na akcijske scene koje su potpuno neočekivane i djeluju kao da su ubačene samo radi toga da uhvate gledateljevu pozornost nakon dugih i sporih scena koje opisuju protok vremena i izoliranost u svemiru. Ali, na kraju, film postavlja pitanja oko toga što je zaista potrebno u životu i što je to što nas tjera dalje i motivira da napravimo nešto. Tim pitanjem najviše se bavi jedna određena scena u filmu koja na odličan način prikazuje Roya i njegovu želju za time da sazna zašto uopće mora ići dalje.
Bilo kako bilo, Ad Astra svakako je jedan od zanimljivijih ovogodišnjih filmova, koji zaslužuje pozornost ne samo ljubitelja svemirske, sci-fi tematike već i mnogo šire publike koja će sigurno uživati u ovim epskim, jedinstvenim kadrovima te putovanju u svemir koje još nikada nije prikazano na ovako neobičan, a opet kvalitetan način gdje se osobi omogućava da se osjeća kao da sama prolazi kroz putovanje nebeskim prostranstvima te zajedno s glazbenom i zvučnom pozadinom proživljava to iskustvo na još mnogo jači način. Ostaje samo iščekivanje nominacija ovogodišnjih Oscara te nada da će Ad Astra dočekati priznanje barem na području vizualnih i auditivnih kategorija spomenute nagrade.
