Afrika na vrhu svijeta (“Black Panther”, R. Coogler)
Dok je sjećanje na filmove u kojima su crnce glumili bijeli glumci crno obojanih lica još svježe, Marvel je svijetu predstavio film u kojem su i ispred i iza kamere (većinski) Afroamerikanci, a to je nešto o čemu se u Hollywoodu unazad nekoliko godina raspravlja na sva zvona te pokušava postići raznim odredbama u dodjeli prestižnih filmskih nagrada. Iako Black Panther možda nije materijal za Oscara, o važnosti i simboličnosti ovog filma o superheroju vode se već brojne rasprave, a film i njegovog redatelja Ryana Cooglera kuje se u zvijezde.
Mnogi tako ovaj film i njegovu popularnost vide kao pljusku onima koji tvrde da neki mainstream film s crnačkom postavom ne bi mogao postići komercijalni uspjeh, jer Black Panther već nekoliko tjedana dominira na kino-blagajnama. Već sama činjenica da se radi o Marvelu i superherojima dovoljna je da film ima dobru startnu poziciju, ali i prečesto smo svjedočili slabo i lijeno razrađenim ili pak potpuno čudnim ostvarenjima u ovom popularnom žanru, no u ovom se slučaju bez straha može reći da je pompa koja okružuje film zaslužena.
Tajne i tehnologija
Prije nekoliko desetaka tisuća godina meteor pun vibranija, fiktivnog najčvršćeg metala na Zemlji, srušio se u Africi, točnije u državi Wakanda. Stanovnici Wakande dobro su iskoristili posjedovanje metala, izgradivši sebi iznimno bogatu i tehnološki naprednu državu, ali su se izolirali te se pred ostatkom svijeta pretvaraju da žive u nerazvijenoj i siromašnoj afričkoj zemlji. Black Panther započinje krunidbom novog kralja Wakande T’Challae (Chadwick Boseman) nakon smrti njegova oca, kojoj smo svjedočili u Captain America: Civil War. T’Challa je istovremeno i Black Panther, zaštitnik Wakande, a svoje nadljudske moći dobiva pijući eliksir mističnog cvijeta, dok mu u svemu ostalome pomaže upravo napredna tehnologija.
Početak vladavine T’Challae pun je prepreka i problema jer je višestoljetna tajnovitost države dovedena u opasnost, ali se i propituje njena opravdanost, i to ne samo izvana, već i unutar države. Njegovoj vladavini i vjernom timu, koji čine njegova sestra Shuri (Letitia Wright), majka Ramonda (Angela Bassett), vrhovni svećenik Zuri (Forest Whitaker), generalica Okoye (Danai Gurira), tajna agentica Nakia (Lupita Nyong’o) i agent CIA-e Everett Ross (Martin Freeman), najnovija je prijetnja Erik Killmonger (Michael B. Jordan) koji prosperitet Wakande želi iskoristiti za vladavinu svijetom i svojevrsnu obrnutu kolonizaciju dosadašnjih kolonizatora.
Tematska raznolikost
Black Panther jedan je od Marvelovih najkompleksnijih filmova i bavi se različitim temama ne gubeći pritom fokus, a ni ne natrpa previše prostor kojim raspolaže. Tematika i politička nabijenost filma u neku su ruku logičan slijed u Marvelovom svemiru budući da smo glavnog lika upoznali u Captain America: Civil War, koji se i sam bavi nekim velikim političkim pitanjima, a koja su se u dosadašnjim filmovima o superherojima uglavnom ignorirala. Black Panther ide korak dalje upirući prstom i imenujući aktualne i stvarne probleme s kojima se naš stvaran svijet itekako susreće, a Coogler ih majstorski integrira u fikciju.
Propituje se izolacijska politika Wakande koja svoja saznanja iz straha, ali i sebičnosti ne želi podijeliti s ostatkom svijeta, iako su itekako svjesni njegova lošeg stanja. Iz toga proizlazi problematika izbjeglica, jer Wakanda svoje agente ima diljem svijeta i neki od njih, poput Nakije, nastoje pomoći u borbi protiv raznih nepravda (npr. trgovina ljudima), a budući da su se zatvorili, Wakanda tim ljudima ne može pomoći niti ih primiti u svoje toplo krilo. U Wakandi ne nedostaje ni dežurnih izdajica, što pokreće temu vjernosti tronu i samim time borbe za vladavinu, zatim temu obiteljskih odnosa te izdaje unutar tih intimnih granica.
Status žene u Wakandi očito nikad nije bio upitan, budući da se bez previše forsiranja i bespotrebnog naglašavanja njihove snage žene nalaze u samom vrhu kralju uz bok, zahvaljujući čemu on zapravo i je ono što jest. Njihova je važna uloga u Wakandi sasvim prirodna i neupitna, zbog čega su često na ekranu, a i zbog čega film Bechdelov test prolazi s čistom peticom.
Najbolji Marvelov zlikovac?
Kao jedna od jačih strana filma i njegova najsjajnija točka ističe se Erik Killmonger. Kao i kod ostalih likova, njegova je motivacija jasno određena, dobro je razrađena njegova pozadina, što objašnjava gdje se nalazi u sadašnjosti i može ga se razumjeti, što nije bio slučaj s dosadašnjim nedovoljno pečenim zlikovcima u Marvelu. Cjelokupnom pozitivnom dojmu Killmongera svakako je doprinio i njegov utjelovitelj Michael B. Jordan, koji višeslojnost svog lika cijelo vrijeme ima na umu, pa je Killmonger zapravo iznimno simpatičan i šarmantan te sposoban zlikovac. Pomoću njegova lika propituje se pitanje kolonizacije i potlačenosti, što Killmonger više no jednom i sam eksplicitno ističe bazirajući čitavu svoju misiju upravo na svrgavanju postavljenih načela.
Međutim, Erik nije jedini dobro razrađen lik. Iako u nekoliko navrata štuca i upada u klasične zamke kojima se Marvelov film očito ne može othrvati (jeftin humor na nekoliko mjesta i reference na popularnu kulturu tu prednjače), scenarij svojim likovima dopušta da dišu i pronađu put među brojnim izazovima koje stavlja pred njih. Može se pratiti razvoj svakog od važnijih likova i svi oni imaju neku tešku lekciju za naučiti ili pak poučiti. Zbog toga nam je stalo do priče i njenog ishoda, iako se naslovni junak možda putem nakratko izgubi iz fokusa u ponekad nespretnom ritmu filma.
Ispolirana produkcija i slavljenje afričke kulture
Od samog je početka jasno da je Black Panther visokobudžetni film i ni na čemu se ne štedi. Film započinje animiranim prikazom povijesti Wakande, a šarenilo seta ostaje postojano do samog kraja. Bilo da se radi o krunidbi, onostranom komunikacijom s precima, scenama borbi i potjera, prikazom rudnika vibranija ili običnim šetnjama, scenografija i kostimografiju odišu Afrikom. Šareni kostimi te plemenska šminka, nakit i obredi postavljeni su uz najmoderniju tehnologiju na kojoj bi pozavidio i sam Tony Stark, a kamoli ostatak isključenog svijeta. Te dvije strane Wakande zapravo se nadopunjuju i tvore cjelinu koja odlično funkcionira.
U pozadini dodatan afrički dojam daju ritmovi nastali u studiju Ludwiga Göranssona, švedskog skladatelja i producenta koji je surađivao sa Childish Gambinom na svim njegovim albumima. Göransson kombinira tradicionalne melodije i afričke ritmove s modernim zvukom hip-hopa i r’n’b-a te ubacuje pjesme sa soundtracka nastalog iz pera Kendricka Lamara i njegovih prijatelja, a i kamera ponekad ide toliko daleko da oponaša kutove snimanja iz spotova hip-hop glazbenika.. Rezultat svega toga iznimno je snažna dojmljivost i kulturna obojanost filma.
Iako u Hrvatskoj Black Panther možda neće biti proslavljen kao svojevrstan trijumf kulture Afroamerikanaca, njegova je važnost u Hollywoodu itekako velika jer konačno potvrđuje da publika doista voli raznolikost i da jedan blockbuster može imati tek dvojicu bijelaca u glumačkoj postavi i biti iznimno uspješan te prihvaćen i od strane publike i kritike, tako da u budućnosti možda možemo očekivati još sličnih ostvarenja.
