Kad se dogodi život (“And So We Put Goldfish in the Pool”, M. Nagahisa)
Ovogodišnji Sundance film festival je, pored izuzetno kvalitetnog programa, lansirao nekoliko redateljskih karijera. Svoj redateljski prvijenac je, između ostalih, publici festivala prezentirao Jordan Peele o kojemu je bilo najviše govora tijekom, ali i nakon, festivala. U ovu grupu redatelja, pored Peela, spada i japanski redatelj i scenarista Makoto Nagahisa. Njegov kratkometražni film pod nazivom And So We Put Goldfish in the Pool osvojio je veliku nagradu žirija u kategoriji za kratki film. Ono što ga donekle čini specifičnim, a u što nas sam redatelj upućuje od prve minute, jest to da je ovaj film snimljen kao jeda vrsta dokumentarca. I premda, kao takav, nosi u sebi jednu istinitu priču, ovaj film sadrži i sve one elemente oneobičavanja i poigravanja sa žanrom koji gledatelju omogućavaju da ga gleda i kao igrani film.
Centralne figure ovog kratkog filma su četiri petnaestogodišnjakinje koje u dosadnoj svakodnevnici u životu jednog malog japanskog gradića pokušavaju pronaći svoje mjesto. Ovo je film o onoj melankoličnoj težnji prema nekom većem smislu u životu koji se pretvara u jednu pravu liniju. O izvjesnom čekanju, usidren kao na rijeci Aheront, dok se nadaš i čekaš da se stvori prilika da učiniš nešto u životu. Ili pak ne. Sve ove frustracije i pomiješana osjećanja i nadanja kulminiraju u trenutku kada djevojčice kradu zlatne ribice i prosipaju ih u školski bazen.
Bijeg od stvarnosti ili bijeg ka životu
Makoto Nagahisa, u suštini, snima jednu coming-of-age priču djevojčica koje prolaze kroz tinejdžersku egzistencijalnu fazu. Na završetku jednog doba, i na početku drugog; na završetku jedne škole, i na početku druge. Ogledalo njihovog stanja, kako emocionalnog tako i životnog, jesu upravo zlatne ribice. I one sebe poistovjećuju s njima. Glavno pitanje koje se postavlja je “ako ribice oslobodiš malog akvarija i prebaciš u veliki bazen, da li su one uistinu slobodne?”. Makoto jako dobro kontrolira narativnu stranu filma, te uz podjelu na poglavlja daje poprilično jasnu, iako pomalo i strašnu, sliku pojavne stvarnosti s kojom se mnogi mogu poistovjetiti. Sam Makoto ističe važnost ovih pitanja i odgovora na iste, jer iako se možda doimaju poprilično negativnima ili stvaraju negativnu poruku, oni bivaju apsolutno realističkim i krajnje bitnim. “Živ sam” je jednostavna poruka i upravo ono što je, u konačnici, jedino bitno.
Virtuoz iza kamere
Pored naročito višeslojne i višeznačne priče, jedan od najvećih aduta ovog filma, jest sam redatelj, odnosno njegov način i stil prezentiranja jednog filmskog narativa. Film je, dakle, podijeljen na devet kratkih poglavlja, devet kratkih narativa o životu u Japanu. Stil i tempo snimanja filma jako podsjeća na redatelja Edgara Wrighta. Međutim, ključna razlika između Wrighta i Nagahise jeste što ovaj potonji ni u jednom trenutku ne cilja na komični efekt.
Scene i kadrovi kod njega trebaju izazvati latentni osjećaj nelagode i mučnosti. And So We Put Goldfish in the Pool namjerno se kreće kaotičnim ritmom i namjerno remeti i pobuđuje gledateljevu percepciju konstantnim poigravanjem pozicije kamere. Sve ovo mukotrpno poigravanje s rakursima i kadrovima stvara sumanuto preplitanje žanrova, zbog čega imamo elemente drame, dokumentarca, ali i određenog nadrealizma koji filmu daje dodatnu notu začudnosti. Nagahisa ovu mrežu žanrova, zajedno s ritmom, koristi kako bi postigao i proizveo veoma moćan efekt koji savršeno oslikava emocionalnu stranu četiriju djevojaka iz filma.
Iz Japana u cijeli svijet
Premda se nekada doima dosadnim, život je ipak samo jedan slijed avantura i dešavanja, zbog čega katkada, čak i život u malom gradu, može postati veoma uzbudljivim. Svako se barem jednom u životu zadesi u situaciji kada si postavi pitanje „kojim putem idem?“ i „gdje sada?“. Upravo zbog te svoje univerzalnosti And So We Put Goldfish in the Pool je otvoren za bilo koga.
Iako je filmska produkcija relativno zatrpana filmovima ovog tipa, Makoto Nagahisa u ovaj žanr unosi komad svoje inovativnosti i svježine, što mu daje posebno mjesto, ako ništa barem u 2017. godini. A ako je ovo samo djelić onoga što nam dolazi iz Japana ove godine, s nestrpljenjem možemo očekivati i druge japanske filmove. Sljedeći filmski pothvat Makoto Nagahise bit će dugometražni igrani film koji će biti ekranizacija klasične dječje priče Momo. Datum izlaska je još uvijek nepoznat, premda ga Makoto planira završiti prije Olimpijade u Tokyju 2020. godine.
