Anime-ai: Ženska strana povijesti („Kono sekai no katasumi ni“, S. Katabuchi)
Nerijetko povijesne drame uprizoruju ratna vremena neke nacije, a još češće je to upravo Drugi svjetski rat. Navikli smo na kadrove bitki, unesrećenih vojnika i u sve to često naguranu ljubavnu priču. No, što kada kadrovi zanemaruju borbe vojnika i okreću se civilima, a još su k tome i animirani? Sunao Katabuchi (Princess Arete) nam u svom nagrađivanom filmu, prikazanom i na gostovanju Animafesta u Art-kinu, daje priču o svakodnevnom i običnom životu u vrijeme kada ništa nije bilo obično.
Priča jednog života
Kono sekai no katasumi (In This Corner of the World/U ovom kutu svijeta) prati mladu djevojku Suzu Urano (Rena Nounen) koja u vrijeme Drugog svjetskog rata živi u Hiroshimi sa svojom obitelji. Prosječna je to djevojka umjetničke i sanjarske duše koja svoje vrijeme voli provoditi s glavom u oblacima i kistom u rukama. Kad navrši 18 godina, zbog dogovorenog braka seli u Kure. Njen novopečeni mladoženja je sramežljivi Shusako Houjou (Yoshimasa Hosoja), koji radi u ratnoj mornarici.
Prikazano je desetak godina kako života mlade Suzu, tako i života Japana, u kojem se može vidjeti kako se Suzu prilagođava životu u novoj obitelji kao mlada snaha, ali i kako se civili prilagođavaju životu u ratu. Film je podijeljen na tri dijela: najprije pratimo odrastanje protagonistice, njenu udaju i prilagodbu novoj svakodnevnici; rat zatim dolazi u sam Kure i Katabuchi nije više koncentriran samo na Suzuinu svakodnevnicu, već svoj fokus proširuje i na njenu okolinu, prikazujući razaranja, stradanja i borbu za opstanak stanovnika; u finalu filma dobivamo sliku razorenog i poraženog Japana i način na koji se likovi pokušavaju pomiriti s tom novom situacijom.
Što je rat za žene?
U filmu je naglašena Suzuina neobična običnost. Ostali joj likovi, do čijeg joj je mišljenja stalo (simpatija iz djetinjstva, šogorica) često govore da je dosadna i obična, no Suzu je zapravo šarmantno naivna, spremna učiniti sve za one koje voli, požrtvovna, hrabra i dobronamjerna, zbog čega ju je veoma lako zavoljeti.
I kod kuće u Hiroshimi i u novom domu koji dijeli s mužem, njegovim roditeljima i kasnije im se vrati njegova sestra s kćerkicom, Suzu radi sve što se od nje traži. Iako je brak sa Shusakom dogovoren, ona ga zavoli, baš kao i njegovu obitelj. Kako je rat već u punom jeku kada Suzu dolazi u Kure, osim što se mora priviknuti na novu okolinu, mora se priučiti, zajedno s ostalima, i na nove životne uvjete. Zbog nestašice hrane Suzu mora naći kreativne načine spravljanja onoga što joj se nudi. Tu je ubačena zabavna montaža pripravljanja hrane pomoću priručnika napisanog baš za ratna vremena i reakcije ostatka ukućana na Suzuine kuhinjske vratolomije. Suzu na svojim pohodima do grada upoznaje druge žene i sluša njihove priče o gubicima i ratu, istovremeno slušajući i priče svoje nove obitelji.
Upravo je to bila ženska strana rata. Iako je ovo djelo fikcije, okolnosti u kojima likovi žive utemeljene su na stvarnosti i povijesnim činjenicama. Žene ostaju kod kuće i bave se uobičajenim kućanskim poslovima, ali to im je otežano ratom, naročito kada rat dođe u sam Kure. Tada sve postaje intenzivnije, svakodnevno se prati radio i strahuje od zračnih uzbuna. Žene ostaju na istom mjestu i prolaze istim putevima, kao što kaže i sam naslov, ostaju u jednom kutku svijeta, ali to se mjesto promijeni i izgledom i čitavim ozračjem, a samim time i žene.
Rat kroz oči sanjara
Kada počnu bombardiranja Kurea, film postane ozbiljniji i radnja malo uspori, ali postane i tragičnija. Nakon što je svoju ljubav prema crtanju zanemarila zbog obilja kućanskih poslova te građenja odnosa s mužem i njegovom obitelji, Suzu sada ponovno bježi u taj zamišljeni svijet koji može preobraziti potezima olovke ili kista. Bombardiranja su Suzu zatekla u vrtu s nećakinjom i umjesto da joj je prva reakcija vlastita i nećakinjina sigurnost, Suzu zadivljeno stoji zamišljajući da su bombe koje padaju kapljice boje i žaleći što sa sobom nema nikakav pribor za crtanje.
Katabuchi je okupiran detaljima, što demonstrira, primjerice, poznavanjem mode i kuhinje 30-ih i 40-ih godina prošlostoljetnog Japana. Upravo time što je maknuo bojišnice iz priče i muškarce prikazuje jedino kao radnike u mornarici ili vojnike u kratkom posjetu te glavnu riječ dao civilima, stvara intimniju sliku rata u kojem su gubici još bolniji i realniji. Iako nas u cijelom filmu vodi dajući nam godine odvijanja radnje, protoka vremena i time uzrokovanih promjena postajemo svjesni tek zajedno s likovima, kada shvate da nisu isti, da im odnosi nisu kao i na početku priče i kada krenu zbrajati gubitke.
Film završava u optimističnom tonu, ali ne briše sve ranije proživljeno. Gledatelj ostaje svjestan i razorenog Kurea i uništene Hiroshime, utjecaj čega nije umanjen činjenicom da se unaprijed zna da će do toga doći. Ipak, Katabuchi nam u zadnjoj sceni ostavlja nadu i sliku obitelji spremne na nove izazove.
