Istaknuto
16.09.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Do petka, 1. listopada ispuni upitnik koji smo pripremili za tebe i postani novi član naše glazbene redakcije!

15.09.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Knjige

„Bizarne pripovijesti“ (O. Tokarczuk): Brisanje granica između svakodnevnog i mističnog

17.05.2021. Lukre Đuka-Alemani
Vrijeme čitanja: 5 minute

Što uopće znači kad je nešto bizarno? Mora li ono imati neki nadnaravno svojstvo, ili je dovoljno da je nesvakidašnje, tek dovoljno drugačije da zastanemo i da se zapitamo? Je li naš svijet bizaran, ili ga samo takvim vidimo? Može li nešto što je bizarno ujedno biti i bolje od onog uobičajenog? Sve su to pitanja postavljena u novoj, prekrasno ukoričenoj zbirci kratkih priča „Bizarne pripovijesti” (Opowiadania bizarne”Fraktura, 2021.) višestruko nagrađivane poljske spisateljice Olge Tokarczuk koju je preveo Mladen Martić.

Započinje pričom „Putnik” napisanom na svega par stranica, koja govori o muškarcu koji od djetinjstva ima noćne more o osobi koja bi mu se navečer ukazivala u sobi. Naizgled jednostavna prispodoba potvrđuje staru tezu o odraslima kao sebi neprepoznatljivim babarogama, kao onima koji su izdali dječju verziju sebe.

Čovjek koga vidiš ne postoji zato što ga ti vidiš, već zato što on gleda tebe” zaključuje putnik i na taj nas način uvodi u začudne pripovijesti koje slijede.”

Okoliš kao vječna inspiracija

„Zelena Djeca ili Opis čudnih događaja u Volinju koji je priredio medikus Njegov Kraljevske Visosti Jana Kazimierza, William Davisson” jedna je od fascinantnijih pripovijetki ove zbirke. Odvija se u doba takozvanog švedskog Potopa, invazije na Poljsku za vrijeme koje botaničar u službi poljskog kralja istražuje zanimljivu pojavu ‘plicu polonicu’ – neobičnu tvorevinu od zamršene kose koja se smatra nositeljicom raznih dobrih i loših sila (izgleda da Olgini dreadlocksi imaju i svoj stručni termin). Na močvarnom putu prema Lavovu, kraljevska svita pronalazi dvoje djece čija su koža i zamršena kosa zelene te koja potječu iz zemlje u kojoj ljudi žive u kolektivnoj simbiozi s prirodom. Njihov međusobni sklad, kao i suživot s biljkama i životinjama, čista je suprotnost onom „običnom“ svijetu ljudi i zemlje spaljene ratom pa nije ni čudo da ga mnogi odluče napustiti.

Okoliš je vječna inspiracija spisateljice, provlačeći se kroz njena djela kao glavna os ili tek kao motiv, uvijek je prisutan kao svojevrsni putokaz ili bar markacija koju bi trebalo pratiti.

„Polje djelovanja prirode golemo je, daleko veće od skromne njivice čovjekove.”

Pomaknuti elementi

Magični realizam „Bizarnih pripovijesti” ima svoj spektar koji se kreće od lagano misterioznog do magičnog ovisno o elementu koji realno čini nadrealnim. U priči „Zimnica” o životu srednjovječnog alkoholičara, taj element su staklenke s raznim jestivim i nejestivim sadržajem koje počinje pronalaziti nakon majčine smrti u zajedničkom stanu. Možda je spisateljica upoznata sa sindromom dalmatinske matere; pakiranja punjenih paprika i toća od pašticade u prazne kutije od sladoleda koje se predaju vozaču Croatia busa za sina u Zagrebu. Možda i nije, ali je svakako taj očito univerzalni fenomen disfunkcionalnog odnosa majke i ostarjelog sina odlično obradila.

„Šavovi”, čiji je bizarni element prije začudan nego fantastičan, također je svojevrsna priča o odnosima. Priča govori o starijem čovjeku koji je ostao sam i koji počinje primjećivati određene sitnice u svom okruženju koje više ne funkcioniraju kao prije. Kao da se svijet oko njega promijenio i on mu više ne pripada. Za razliku od „Zelene djece” koja ima svoj povijesno-zemljopisni kontekst, kontrastne slojevitije likove i bića koja nisu od ovoga svijeta, ova priča je kratka i jezgrovita. Likovi su samo gospodin B. i ženska osoba kojoj se požalio na čarape koje odjednom imaju šavove i poštanske marke koje su postale okrugle. Svi ostali dodaci bi priči vjerojatno bili nepotrebni, sažeta je kao što je sažeta i uska količina empatije koju društvo ima prema svojim starijim pripadnicima koji su kao „stare klepsidre čiji se pijesak istrošio pa sipi brže.”

Foto: Facebook.com/Fundacja.Olgi.Tokarczuk

Priče iz budućnosti

Tokarczuk svoje pripovijesti stavlja u razne vremenske periode pa tako i u budućnost. U distopijskoj priči „Posjet” likovi su žene koje s djetetom žive u homogenitičkoj obitelj u kojoj svaka od njih igra po jednu obiteljsku ulogu, a društvo je podijeljeno na alfe i egone, identične androide. U takvom društvu druženje je iznimka, a nenadani posjet uznemirujuć. Unatoč zanimljivoj atmosferi koja vlada pričom i bitnim pitanjima koje postavlja, na mene je veći dojam ostavila druga futuristička priča – „Transfugij”. Ta priča nas ponovo usmjerava prirodi kao odgovoru na egzistencijalna pitanja ljudi. Koristeći Ovidijeve „Metamorfoze” kao premisu odgovora na ljudsku patnju i bijega od iste, spisateljica ovaj put briše granice između vrsta izjednačavajući čovjeka s drugim bićima.

„Divlji svijet. Bez ljudi. Ne možemo ga vidjeti jer smo ljudi. Sami smo se od njega odvojili i da bismo se sada u njega vratili, moramo se promijeniti. Ne možeš vidjeti nešto što te ne sadržava. Sužnji smo samih sebe. Paradoks. Zanimljiva spoznajna perspektiva, ali i fatalna pogreška evolucije: čovjek vidi uvijek samo sebe.”

Priče o čovjeku

Pripovijest „Srce” o Europljaninu koji nakon transplantacije srca koje je došlo iz Kine otputuje tamo tražeći odgovor na vječna ljudska pitanja i na ono koje ga najviše muči – tko je bila osoba čije je srce sad u njemu, najmanje me impresionirala. Nakon što postavi pitanja redovniku uslijedi „Lost in Translation” situacija i pomirenje s nepostojanjem odgovora na pitanje ljudskog stanja, što sam doživjela pomalo predvidljivim.

„Istinita priča” od ostalih se ističe time što bizarni element nije nimalo onostran, već proizlazi iz nas samih. Priča o čovjeku koji od cijenjenog profesora spletom nesretnih okolnosti postaje proganjan i odbačen upozorava kako je naša sigurnost iluzorna, a represija ne bira žrtvu jednom kad osoba izgubi identitet i status. Razlikuje se o ostalih i po napetom tempu, naraciji koja se u sjajnom skladu s potrebama radnje razvija ubrzano, kao da trči zajedno s likom. Atmosfera od ležerne prelazi u kafkijansku, u čitatelju izaziva nelagodu i onaj osjećaj groze kao nakon odgledane epizode „Black Mirrora”.

„Raširio je ruke – htio je iz sebe izvući krik i ošinuti njime veliku rasvijetljenu tjelesinu hotela, ali njegovo grlo stegnuto od studeni moglo je jedva zaskvičati ili zacviljeti. No njemu se činilo da urla i da taj krik, čist i snažan, odbijajući se od tisuća stakala zgrade, odlijeće u prljavo polužuto nebo nad tim velikim gradom i poziva ga na red.”

Gledanje u nebo

Dvije posljednje priče u zbirci sadrže religiozne motive koje autorica često kao koristi alat u propitivanju opravdanosti određenih vjerskih praksi. U „Brijegu Svih Svetih” postavljen je snažan kontrast između moderne švicarske ustanove u kojoj protagonistica provodi testove razvojne psihologije nad darovitom djecom i obližnjem zapuštenom samostanu čijoj zajednici prijeti izumiranje. Ta priča je jedna od slojevitijih u zbirci, preispituje više teza, spaja prošlost i budućnost na zbilja iznenađujući i imaginativan način.

„Kalendar ljudskih blagdana” posljednja je priča koja zaokružuje zbirku prikladnom morbidnom atmosferom. Ispričana je kroz perspektivu masera čiji je posao održavati tijelo poluboga Monodikosa koje svake godine sve teže podnosi ritual smrti i ponovnog oživljavanja u kojemu čovječanstvo vidi spasenje iz svijeta uništenog klimatskim promjenama. Autorica poprilično plastično preispituje kršćansku tradiciju i općenitoj ljudskoj potrebi za uvriježenim vjerovanjima i obredima.

Tragovi ‘romana konstelacije’

Olga Tokarczuk beskrajno je maštovita spisateljica čije su teme i filigranski detaljan stil provlače kroz sva njena djela. Teme ekologije, smrti, povijesnih događaja, vjere, psihičkog i tjelesnog raspadanja, ljudske i životinjske prirode i mnoge druge uvijek osvjetljava iz nekog drugačijeg kuta otkrivajući nam neki zanimljivi detalj. U ovoj zbirci vidimo tragove onoga što autorica naziva ‘romani konstelacije’ (zviježđa) kao što su „Dom danji, dom noćni” (Matica hrvatska, 2003.) i „Bjeguni” (Fraktura 2020.). Fragmentirane su to priče, naoko nepovezane, a opet združene neraskidivim nitima autoričinog duha.

„Znatiželja mi je jako bitna motivacija”, izjavila je autorica u jednom intervjuu povodom osvajanja Nobelove nagrade za književnost 2018. godine. Upravo ta znatiželja omogućuje njoj kao spisateljici otkrivati nove svjetove u kojima, brišući granice između uobičajenog i bizarnog, postavlja ona prava i teška pitanja, a nama čitateljima da te fascinantne svjetove istražujemo s jednakom radoznalošću.

(Visited 143 times, 2 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari