Black Metal: Najviši i najčišći oblik izražavanja čiste negativnosti u soničnoj formi
Black metal, naoko samo pod-žanr metala koji se opet sastoji od mnogo mikrožanrova glazbenom širinom sličnih black metalu. Opisivanje glazbe na taj način još uvijek ostaje i besmisleno i nužno. Besmisleno u tom pogledu da ako se neka žica odsvira na drugačiji način, bend se po kratkom postupku svrstava u nešto sasvim drugo, ali i nužno, jer ljudi smo, stavljamo stvari u kutije kako bi ih potom lakše našli.
Kompletna povijest žanra počinje još u Engleskoj 1982., gdje se u NWOBHM-u (New Wave Of British Heavy Metal) izrodio album sastava Venom, naslovljen „Black Metal“. Iako nije predstavio ono što istoimeni žanr danas predstavlja, udario je temelje vrlo mladim bendovima na kojima će žanr prepun kontroverzi (ubojstva, samoubojstva i paleži crkava) procvasti. S takvom medijskom podlogom perjanicu žanra preuzeo je bend Mayhem, čiji je basist, Varg Vikernes, s 23 uboda nožem ubio gitarista, Euronymusa, te preuzeo nekoliko krivnji za paleže crkava, od kojih se jedan našao i na coveru albuma Burzuma, njegovog solo-projekta. Isto tako, dvije godine prije, vokal Mayhema, Dead, prerezao si je zapešća i vrat, te kada je shvatio da to neće djelovati onoliko brzo koliko je htio, prošetao je kućom, uzeo sačmaricu i zadao si presudan udarac propucavši si čelo. Ostavio je tekst pjesme Life Eternal koja se kasnije našla na legendarnom albumu „De Mysteriis Dom Sathanas“ i komičnu poruku kolegama: „Excuse all the blood“. Euronymus, koji je kolegu našao potom, sve je to evidentirao fotoaparatom pa se tako slika tog čina našla na Mayhemovom bootleg albumu naslovljenom „Dawn Of The Black Hearts“
Sotonistički, suicidalni te nerijetko nacional-socijalistički tekstovi inspirirani paganizmom, tekstovi o mržnji i tekstovi protiv života općenito predstavljaju sukus kompletne čovjekove negativne strane. No je li to automatski loša stvar? Ono što je fascinantno jest kako je unazad pet godina (prema mojoj skromnoj procjeni) žanr koji je nekad kompletno bio posvećen underground sceni, na različite načine počeo ulaziti u trenutnu pop-kulturu. Pritom mislim da je počela njegova sinergija s trenutno vrlo popularnim alternativnim glazbenim žanrovima; post-rock, post-metal, metalcore, deathcore, sludge, kraut rock…te se preko nekakvog znakovlja (obrnuti križevi i pentagrami), ranije predviđenog isključivo za metal krugove, proširio u kulturu mladih ljudi koji se prema religiji odnose na isti način kao black metal. Beskompromisno i radikalno.
O svemu tome pričao sam s trojicom mozgova iza trenutno aktivnih lokalnih Black metal projekata. Mihovilom Konečnijem iz Frozen Foresta, Matejom Pećarom iz Pogavranjena te Dariom Oračom iz benda Hesperian Death Horse, koji uz to generalno i nije black metal bend, ali rekao bih da žanr o kojem pričamo doslovno smrdi iz njihove glazbe, pa će nam definitivno dati još jednu dimenziju u pogledu na žanr, posebice na dio koliko je black utjecao na mlade bendove koji nisu iznikli striktno iz metal okruženja. Pošto žanr diže moralna, filozofska, politička pa i glazbena pitanja bilo bi lijepo imati nešto više viđenja cijelog koncepta, a upravo zato će nam navedena gospoda, svaki s nešto drugačijim pristupom žanru, moći pružiti neke od odgovora. Na kompletnu priču o Black Metalu kao žanru i njegovoj evoluciji ćemo se vratiti nakon što nam moji sugovornici predstave sebe i bend u kojem sviraju, a preko toga ćemo odmah uvidjeti i kako diše scena.
Mihovil (Frozen Forest): Mi smo Frozen Forest iz Zagreba i sviramo black metal. Nastali smo 2005. godine i dosad smo izdali demo i EP, a trenutno se pripremamo ući u studio snimiti album čije smo snimanje morali odgoditi budući da smo imali promjene članova. Na albumu će se naći deset potpuno novih pjesama koje su napravljene u ovoj postavi.
Matej (Pogavranjen): Bok, ja sam Matej Pećar, jedan od dva začetnika benda i osoba prvenstveno zadužena za proizvodnju rifova i komponiranje muzike, ali i za ostale kreativne ideje. Ravnopravno uz mene je gospodin Ivan Eror, tekstopisac, crtač i vokalist s kojim sam započeo ovaj bend u zimu 2008. godine pijan kod njega u stanu kad smo izmislili riječ «pogavranjenje» iz koje je iskovano današnje ime benda. Dosad imamo 2 EP izdanja; „The Void Transmission“ i „Povijest Trovanja“ te LP album „Raspored Užasa“, trenutno radimo na novom albumu slikovitog imena „Sebi Jesi Meni Nisi“.
Dario (Hesperian Death Horse): Bend postoji veoma kratko, radi se o periodu od godinu i po dana. Za to vrijeme smo izdali album prvijenac koji je ujedno i prvi dio naše najavljene trilogije. Kroz tjedan dana nam izlazi konceptualna split ploča sa bendom Hazarder, te službeni video za tu pjesmu. Uskoro možemo isto tako i očekivati drugi dio trilogije.
Kako tumačite svoju fascinaciju žanrom? Zašto baš black metal? Je li vam glazba temeljena samo na black metal utjecajima ili postoje i drugi, pa čak i ne-glazbeni utjecaji?
Mihovil: Odabrali smo black metal jer nam je to omiljeni pravac. Svi u bendu volimo estetiku black metala i ta glazba nas općenito najviše zanima, kao i cijela filozofija koja stoji iza toga. Pjesme su nam u ‘duhu’ staroškolskog blacka iz osamdesetih i s početka devedesetih. Glazbeno su na nas utjecali Bathory, Venom, Sodom, Mayhem, Mercyful Fate, Darkthrone pa sve do nekih bendova izvan žanra poput Fields of the Nephilima. Tekstualno smo otišli dosta daleko u svim smjerovima. Od okultizma i sotonizma preko raznih priča, knjiga i slika do nezadovoljstva svijetom koji nas okružuje.
Matej: Zašto black metal? Zato što je black metal najviši i najčišći oblik izražavanja čiste negativnosti u soničnoj formi (konvecionalnim instrumentima). Zato što je nemilosrdan, hladan, zato što kažnjava, zato što je uz sve to i dualistički u svojoj prirodi. Svet i prljav, crn i bijel, odvratan i predivan, nerazmrsivo klupko strasti i gađenja, neugode i meditacije. Volim black jer je poligon za beskrajne mogućnosti i eksperimentiranje, zato što nije ograničen i zato što je tajanstven, ekskluzivan i elitan. Volim ga zato što ga se ne može naučit voljet. Ili ga osjetiš ili ne. Trans. O glazbenim utjecajima, barem ovim svjesnim, stvarno ne znam što bih rekao. Od metala slušam uglavnom samo black, ali nikad u periodima dok skladam, jer upravo pokušavam izbjeći taj element utjecaja. Na black otpada možda 10% sveukupne muzike koju pratim i to opet uglavnom određenu scenu i bendove tipa Virus, Yurei, Alfa Obscura, <Code>, DHG, the Deathtrip… uglavnom avangardniji black, od ostalog zbilja svašta, drift ambient, jazz, minimal techno, neofolk, trip hop, masu toga stvarno…
Dario: Naša glazba se prvenstveno zasniva na razmišljanju i toku unutar benda budući da svaki član kao zasebna jedinica sluša drugačiju vrstu glazbe, ne općenito, već se nikada ne poklapa da smo u tom nekom istom moodu. Ono sto bih ja rekao da najviše utječe na nas kao bend je samo atmosfera koju želimo stvoriti. A ta želja je svakako morala izniknuti kroz medije, film i glazbu. Kulturu općenito. Koliko je black općenito utjecao na nas? I puno i ništa.Teško je ignorirati vanjska događanja, ali opet moram priznati da je dovoljno lako da bih time bio pogođen.
Kako vlastitu glazbenu kreaciju doživljavate i kako bi je opisali ?
Mihovil: Našu glazbu bih opisao kao nešto najgore, mračno i zlokobno što izlazi iz nas trojice. Trudimo se isporučiti black metal u pravom smislu riječi. Ljudi često doživljavaju ovaj pravac kao šalu, ali naši tekstovi i nastupi pokazuju da smo itekako ozbiljni u onome što radimo. Ako sviraš black metal, moraš se u potpunosti posvetiti tome. Nije dovoljna samo glazba nego cijeli način na koji se to izražava. Nastupi bi trebali izgledati kao što i muzika zvuči – ekstremni i mračni. Mi na stageu radimo ritual u kojem koristimo pravu krv, crne svijeće itd. Black metal nije za svakoga.
Matej: Pogavranjen bih opisao kao jednu izrazito osobnu (Erorovu i moju) platformu gađenja prema svemu dekrepitom, nakaznom i buđavom što se događa u ovoj šugavaj državi u kojoj postojimo. Nismo ljuti ni gnjevni poput pankera ili hardkoraša, ne želimo niti mijenati svijet poput pankera ili hipija, samo se želimo trijumfalno gnušati nad ljudskim otpadom koji nam gmiže pred očima svakodnevno. To ti je Pogavranjen, meditacija u očaju…
Dario: Kako smo već u par navrata i spomenuli, našu glazbu temeljimo na trilogiji koja se bavi procesom života. Krenuli smo obrnuto i počeli sa smrću, tako da “Mrtav” pokušava predočiti one osjećaje poput kolebanja, nervoze, iščekivanja, smirenja i neizvjesnosti pred samu smrt, trajali ti osjećaji nekoliko sekundi, ili danima, mjesecima…
Možemo se sada vratiti barem 20 godina unatrag, u mjesto rođenja black metala, Norvešku. Bendovi koji su stvarali žanr bili su Darkthrone, Immortal, Emperor, Satyricon, i drugi, ali najviše su se isticali Burzum i Mayhem, oko kojih se najviše medijske prašine i podiglo. Kako komentirate cijelu kontroverzu oko žanra; ubojstva i paleže crkava te u kolikoj mjeri se slažete ili ne slažete s tim činovima?
Mihovil: Mayhemov ‘De Mysteriis dom Sathanas’ je na mnogo načina utjecao na mene i moje stvaralaštvo. Taj album bi se mogao nazvati biblijom black metala. Od glazbe i tekstova do događaja koji su se dogodili tijekom stvaranja tog albuma. Podržavam sve te događaje jer je black metal glazba koja je protiv svega, suprotnost zakonu. Sve je to tad imalo smisla, oni su pokazali da su ozbiljni u tome što rade i to se očito tad moralo dogoditi. Na vrlo jasan način su prenijeli svoju poruku.
Matej: Ne znam. Dvoumim se tu. S jedne strane nikad se ne zamaram takvim trivijalnostima. S druge strane zanimljive su mi okolnosti u kojima su se profilirali ljudi koji su zapravo iznijeli tu scenu. Ubojstva i samoubojstva su jedno u toj priči, dok je paljenje crkava nešto drugo. Ovo prvo je nažalost stvaralo razdor među klanovima, dok ih je ovo drugo ujedinjavalo. Malo znam o prvom, o tome zašto je Bard Faust ubio homoseksualca, zašto je Dead izvršio suicid, zašto je Varg ubio Euronymusa, nedovoljno da bih se osjećao prozvan donijeti ikakvu presudu. Sigurno je da su imali razloge. Ne znam ni zašto mediji imaju probleme s opravdavanjem ubijanja na individulanom nivou, a kad se radi o milijonskim brojkama to je okej. Što se tiče paljenja crkava, to podupirem strasno i srčano. Pogotovo zato što suosjećam s motivima iz kojih su to oni radili. Tu se nikad nije radilo o sotonizmu. Mediji su to od njih napravili. Svi bendovi koji su zajahali na sotonskoj gluposti su zapravo bili oni koji su htjeli postati nešto što nitko od pionira nije bio. Ono što su mediji tada pisali. Nazivajući ih black metal mafijom, sotonistima i ostalim bedastoćama. Poslušate samo prva izdanja bendova tipa Immortal, Burzum, Darkthrone, Enslaved, Satyricon, istinskih začetnika, oni su svi odreda brijali na FANTASY i na skandinavske mitove i legende. Onda su krenuli paliti, ali ne u slavu sotone. To je bio čisti osvetnički čin prem kršćanstvu kao «kulturi» koja prosperira uništavajući svaki oblik kulture na koji naiđe, a s kojim se razlikuje. Pa oni su njima gradili crkve na drevnim svetištima i grobljima, ovi su te crkvetine popalili. I neka su. Europa je pogan kontinent. Judeokršćanska, muslimanska i ostala destruktivna, obmanjujuća pošast ovdje nema mjesta. Odavno je vrijeme za kulturno se utvrditi. Festung Europa. Jednom i zauvijek. Što prije!
Dario: Budući da u sredini u kojoj sam odrastao i u kojoj još uvijek živim, crkva kao zajednica nije imala nikakav bitan utjecaj na pad ili razvoj mene osobno, ne mogu se nikako poistovjetiti. No donekle je razumljivo da sredine, pogotovo što se skandinavskih zemalja tiče, zbog njihove povijesti, baštine i poganskih običaja da je jedan takav tip ”ustroja” morao naići na pojedince koji ce reagirati na mnogo vise načina od samog verbalnog otpora.
U glazbenom kontekstu, žanr o kojem pričamo definitivno je jedan od najneslušljivijih. Ljudi su obično ili zgnušani ili oduševljeni prezentiranim. Bi li se taj oblik glazbenog izričaja mogao kvalificirati kao nešto najekstremnije što moderna glazba može ponuditi? Bi li se složili s time?
Matej: Smiješno je danas pričat što je ekstremno, što ne, zbilja. Meni je 99% posto blacka mlako i dosadno sranje koje ne mogu nikako progutat. Ekstremno je ono što izazove najdublju reakciju u meni ili me s druge strane održava potpuno mirnim. Meni je Wagner esktreman, dok mi je recimo grindcore (koji ljudi doživljavaju nečim priličnom ekstremnim) izuzetno dosadan i zamoran. Ja sam stvarno zadnja osoba koja bi trebala govorit o tome šta je ekstremno, što nije, jer o tom nemam pojma. Ja sam najsretniji ako je ekstremno dobro, bez obzira na žanr ili mediji. Pogavranjen nikad nisam smatrao ekstremnim bendom, niti me zanimalo radit ekstremnu muziku. To je srušeno odavno i postignuto duplo prije odavno. U Pogavranjenom me zanima zbilja samo kvaliteta pjesama, strukture, slojevi, aranžmani i ono nedodirljivo spiritualno čime se liječim i trujem odjednom.
Mihovil: Složio bih se s time. Već je i sam rock ‘n’ roll u svojim počecima bio ‘šokantan’, a black metal je otišao u krajnost ekstremnosti. Do sad se već mnogo toga dogodilo u žanru, a tko zna što nas još čeka.
Dario: U svakom slučaju pravac koji samim spomenom uz sebe veže razne konotacije… radilo se tu o samoj glazbi ili pak o temama o kojima se progovara u njima. Bez sumnje, black metal je specifičan zbog svoga neuobičajenoga zvuka, vokala, naglašene teatralnosti te naravno hladne atmosfere koja iz toga izranja, što u jednom iskrenom pristupu (kao i kod bilo kojeg glazbenog žanra) može proizaći nešto zaista jedinstveno i slikovito.
Nekad, u počecima (možemo se koncentrirati na početak 90’ih godina), black metal je bio rezerviran za samo najekstremniju metal publiku. Tada je isto tako započelo njegovo miješanje u ostale metal žanrove, pa smo tako često imali bendove koji su bili kombinacija gotha i blacka, deatha i blacka odnosno folka i blacka (Viking metal, pagan black metal, NSBM). No to što se događalo, bilo je još uvijek čvrsto vezano za glazbeno podzemlje. Danas postoji val koji black metal spaja s bilo kojim trenutno popularnim žanrom (shoegaze, post-rock, hardcore…), a traje već nekoliko godina. Tako da imamo vrlo mladu i vrlo široku publiku upoznatu s fenomenom black metala, a obrnute križeve možete vidjeti na rozim majicama u shopping centrima. Kolika je uloga black metala s početka 90’ih u toj svojevrsnoj glazbenoj evoluciji? Kako se utjecaj black metala očituje u današnjoj pop kulturi? Je li to pozitivna stvar?
Mihovil: Danas je to, nažalost, postalo poprilično popularno. Bendovi to koriste više u svrhu promocije i imidža nego što su ozbiljni u tome. Sotonstička je simbolika, uostalom, oduvijek bila prisutna u rocku i metalu. Vrag je zanimljiva ličnost za koju ne čudi da je u tolikoj mjeri prisutna u ekstremnoj glazbi poput metala.
Matej: Stvarno ne pratim današnju pop kulturu. Ako su to Riff Raff ili Lil B onda ima nade, oni su novi jebači koji uništavaju pop popom. Apsolutni anti-umjetnici koji seru po svakoj dogmi industrije. Ako misliš na hrpu ovih hardcore punk debila koji su izgmizali neznam ni ja kad ni odakle, o tom stvarno ništa ne znam. Ali sam primijetio da su se fakat svi počeli preseravat s tim obrnutim križevima, kao da imaju pojma o čemu se radi. I oni bi kao htjeli bit mračni i opasni. Barbike. Daj molim te. O presmiješnim stvarima pričamo. Upali neki rendom tumblr, sve ti je jasno. Ne sudjelujem u tome, pa ni ne znam. Gadi mi se. Što se tiče uloge bendova iz drugog vala black metala mislim da ona ne postoji u ovom kontekstu. Sve je nakaradno krivo i prepuno groznog neukusa, seljakluka i šugavih bendova što logično rezultira katastrofalnom scenom prepunom cigana s distorzijom.
Dario: Iskreno, ne mislim da to ima ikakve poveznice s black metalom. Radi se nažalost samo o trendu koji je postao popularan zadnjih godina. U društvu masovnih medija, u kojem živimo danas, sve to gubi svoj značaj, tako da mislim da tu nema prostora za ikakvu kritiku i promišljanje. U umjetnosti se, kao sto znamo, uvijek radilo o kritici. O buntu o kojemu se progovaralo kroz književnost, kazalište, likovnu umjetnost, pa tako i glazbu koja govori o društvenim problemima (koji su ustvari uvijek ostali isti). Umjetnost je oduvijek bila najjače oruđe za buđenje svijesti. Apsolutno je pozitivno da se kroz glazbu progovara o aktualnim problemima, te je to sasvim razumljivo da se u današnje vrijeme to ponajviše iznosi kroz glazbu, koja nam je najpristupačnija. Industrija stvara svoje proizvode, isto kao i bilo koja druga te sam stoga veoma skeptičan. Apsolutno podržavam svaki oblik kritike, to znači da ljudi još uvijek primjećuju, preispituju i promišljaju. Originalnost u umjetnosti uvijek je opasna, vječito stoji na rubu da bude prozvana kontroverznom. Što je nažalost rijetko u današnje vrijeme, jer je čovjek sklon “papagajskom” oponašanju. Nažalost, u tom ograničavanju i strahu onemogućavamo i svoj razvoj koji je glavni zadatak svakoga od nas kao ljudskog bića. Gušimo se u vlastitoj nemogućnosti da se oslobodimo straha i budemo slobodni, pogotovo ako govorimo o kreativnom stvaranju koje to i zahtijeva.
Ako pogledamo razliku od 20 godina, dakle žanr u svojim počecima, u svojem stvaranju, do danas u doba interneta, kada se informacija širi enormnom brzinom, možemo uočiti goleme razlike. Kakav je danas i kakav je bio, te koliko su temelji žanra ostali sačuvani? Ako je danas korišten mnogo više nego prije, je li moguće isto tako da je black metal utjecao na glazbu općenito?
Matej: Nažalost, danas ga je previše i velika većina je beskrajno dosadna, kao i svega. Koliko je popularan nemam pojma, pratim to onako skromno, samozatajno. Koliko god bio ogroman i svestran ipak je to dno podzemlja još uvijek. Jako je malo izvrsnog blacka. Naravno da danas još uvijek ogromna većina pokušava zarobiti atmosferu s „De Mysteriis Dom Sathanas“ (Mayhem) ili „Filosofem“ (Burzum) ili pak “Transylvanian Hunger“ (Darkthrone), ali na svu sreću originali su toliko jaki da je većina tih pokušaja uzaludna. Ja nisam baš najkompetentnija osoba za pričati o ovome. Iako sam jako rano ušao u black, prije nekih 14-15 godina, isto sam se dosta rano i profilirao u ukusu. Ja volim čudan black metal, na granici, marginalno u doticaju s fundamentima, odnosno s «true» pristupom. Black u kojem nema sotonizma, paganizma, nacional socijalizma ili neke od čestih doktrina. Avangarda i nihilizam su to što ljulja moju zipku.
Dario: Drugačiji oblici izražavanja su se uvijek susretali s pojedinačnim prihvaćanjem ili odbijanjem. Svaki izričaj ima svoje sljedbenike pa tako i black metal. Što se tiče temelja, svakako da se koriste, no da se to zadržalo samo u okvirima metal glazbe, nije nikako. Svaki glazbeni pravac koliko god ekstreman bio uvijek se kroz vrijeme prilagođavao masama i trendu. Tako da sam itekako siguran da je imao utjecaj na glazbu današnjice. To uopće nije upitno. Ali isto tako sama bit i jezgra žanra je nešto izvorno te u nekom drugom ruhu djeluje naočigled neiskreno.
Mihovil: Prije 20-ak godina se black metal počeo uzdizati pa su ljudi bili dosta zainteresirani za pravac, ali unatoč tome smatram da je danas popularniji nego u to doba jer su bendovi iz drugog vala otišli u smjeru mainstreama, a neki su se povezali i s orkestrom, poput Satyricona i Dimmu Borgira. To je dokaz da ciljaju samo na novac i širu publiku pa nije čudo da je danas BM popularniji. Činjenica je da bendovi sazrijevaju, ali ti bendovi su promašili bit black metala. Mislim da su se mnogi noviji doom i heavy bendovi, poput Enforcera, In Solitudea ili Ghosta zapravo naslušali black metala i kroz tu mračnu atmosferu stvorili bendove u drugim žanrovima te na taj način dobili hrpu fanova. Pouzdano znam da je na sva tri benda utjecao black pa očito postoji mogućnost da je black metal na neki čudan način utjecao i na ostale žanrove.
