Drugi pogled na ‘Jokera’: Remek-djelo nastalo na temeljima slavne filmske povijesti
Otkako se službeno našao na kino repertoarima, Joker je oborio sva očekivanja i postao izvor brojnih medijskih rasprava čiji se kraj i dalje ne nazire. Ovo je filmsko remek-djelo redatelja i scenarista Todda Phillipsa odvažno krenulo u smjeru nihilističkog realizma, stoga se već u početku odvojilo od svih očekivanih pridjeva kakvi se uglavnom vežu uz filmove čija su tematska preokupacija superheroji.
Joker balansira na žanrovskoj margini prelijevajući se iz drame u kriminalistički triler upravo kao što njegov protagonist živi na marginama društvenog poretka i duševne stabilnosti. Njegova slojevitost sugerira da suvremena filmska remek-djela nastaju na temeljima slavne filmske povijesti.
Suvremeni film u svijetu Novog Hollywooda
Phillips je kao svoju početnu ideju naveo dio filmske povijesti u teoriji poznat kao Novi Hollywood. Naime, okvirno je riječ o godinama od prve polovine sedamdesetih do ranih osamdesetih godina kada redatelji poput Martina Scorsesea, Briana De Palme i Francisa Forda Coppole potpisuju revoluciju modernog američkog filma. U tom razdoblju film postaje svijet složenih i kompleksnih likova koji spajaju empatiju i opasnost te izazivaju gledatelja. Joker neosporivo pripada takvom svijetu, stoga su se na popisu njegovih simboličkih referenci našli Taxi Driver i The King of Comedy Martina Scorsesea, Dog Day Afternoon i Network Sidneyja Lumeta te One Flew Over the Cuckoo’s Nest Miloša Formana.
Premda je riječ o višestruko interpretiranoj priči nastaloj prema stripovskom predlošku, Joker nije film spektakularnih potjera, okršaja i efekata već je ozbiljniji, mračniji i poetičniji. Riječ je o intenzivnom filmskom portretu antijunaka. Arthur Fleck je antiheroj s društvene margine poput Travisa Bicklea (Taxi Driver), Ruperta Pupkina (The King of Comedy) i Sonnyja Wortzika (Dog Day Afternoon).
Zanimljivo je da film od početka prikazivanja prati pojam opasnosti usko vezan uz njegovog protagonista. Fleck je neosporivo opasan. Ipak, upitno je koliko je njegov lik opasniji od vozača taksija Travisa Bicklea ili opsesivnog i neuspješnog komičara Ruperta Pupkina čije likove utjelovljuje Robert De Niro.
Scorsesejevsko poniranje u ludilo
Joker započinje logom koji su osamdesetih godina koristili Warner Bros. Entertainment što sugerira njegov vizualni identitet i Phillipsovu posvećenost detaljima. Glasovi voditelja lokalnih vijesti koji dopiru iz radija govore o aktualnom štrajku komunalnih radnika dok Arthur svoje bojom prekriveno lice rasteže u široki uznemirujući osmijeh. Utjelovljujući lica tragedije i komedije Arthur ocrtava njihovu tanku liniju po kojoj se i sam kreće.
Motiv prisiljenog osmijeha svoje podrijetlo ima u filmu iz razdoblja europskog ekspresionizma. The Man Who Laughs redatelja Paula Lenija vječni osmijeh obilježava kao kaznu, a svog protagonista osuđuje na masku koja ne odgovara njegovim emocijama. Arthur Fleck je na isti način prisiljen nositi osmijeh koji se nalazi u opisu njegovog posla te koji uz njega veže njegova majka, premda njegovi osjećaji predstavljaju potpunu suprotnost.
Joker već na početku jasno sugerira liniju razvoja svog protagonista. Bačen u društvo koje se na njemu svakodnevno iskaljuje, Fleck upija brutalne izljeve verbalnog i fizičkog nasilja koji urezuju traumu na njegovoj ispijenoj pojavi. Maestralna glumačka transformacija i izvedba Joaquina Phoenixa se udružuje s Phillipsovim simboličnim i usamljenim kompozicijama, kolorističkim rješenjima i dirljivom glazbom te u svojoj posljednjoj trećini stvara Jokera koji se u kaotičnom gradu u plamenu slavi kao simbol.
Postoji posebna poetičnost trenutka u kojem se lik – s čijim je tragičnim životom publika višestruko suočena – slavi u prirodi svog antiherojskog čina budući da drugi put za njega nikad nije niti postojao. Joker se bavi problemom samoostvarenja u antiherojskom činu u kojem pravda za potlačene isijava iz zločina i nasilja na isti način na koji to u filmovima Taxi Driver i The King of Comedy radi Martin Scorsese.
Simbolična metamorfoza u komediju
Riječi Travisa Bicklea: „I got some bad ideas in my head.“ direktno su reinterpretirane u trenutku u kojem Arthur Fleck tijekom razgovora sa socijalnom radnicom izgovara: „All I have are negative thoughts.“
Phoenix je hipnotičan, a iz jednog od najvećih antagonista popularne kulture s lakoćom isijava usamljenost, ranjivost i empatiju. Njegova intenzivna studija mentalne bolesti postaje temeljni moment njegove društvene marginalizacije. Prikazani fragmenti iz filma Charlieja Chaplina Modern Times – čija se projekcija odvija tijekom kaotičnih prosvjeda – nisu slučajni budući da simbolički korespondiraju s glavnim likom. Naime, film se bavi problemima radničke klase koja se nalazi zarobljena u oštrim zupčanicima industrijalizacije što odgovara mjestu koje Arthur ima u društvenoj strukturi Gothama.
Joker je katarzičan, sirov, apsolutno zapanjujuć i izvanredno autentičan. Splet tjeskobe i uznemirujućih ambijenata stvara emotivno rastrgan svijet anarhijske pravde u kojem se prljave ulice uzdižu gušeći svoje stanovnike, a nasilje predstavlja oružje u samoostvarenju. Todd Phillips ponire duboko u nihilističke krajeve stvarnosti i ističe vrijednost empatije koju trebaju i njezini najniži slojevi.
Joker >>> Ziherova kritika filma
