Filmski vremeplov – Fritz Lang: Otac njemačkog ekspresionizma
Za čovjeka zavidno debelog filmskog opusa – 30 filmova, preko 40 godina radnog i 85 godina životnog iskustva unutar najburnijeg perioda moderne ljudske povijesti – očekivana je nekakva vrsta tematskog ili stilskog pomaka. Fritz Lang unatoč svim tehničkim i filmskim napredcima koje je proživio i prihvatio tijekom svog života ostaje umjetnik jasnog i prepoznatljivog stila, a među svima koji su zaronili u film noir poput Alfreda Hitchcocka, Johna Hustona ili Nicholasa Raya, Lang ostaje neusporedivi majstor žanra kojem ostaje odan od svojeg prvog uspjeha Der müde Tod (eng. Destiny, 1921.) do svojeg posljednjeg Die 1000 Augen des Dr. Mabuse (The Thousand Eyes of Dr. Mabuse, 1960.)
Kako je Fritz Lang zakoračio u svijet filmskog stvaralaštva?
Anti-semitizam u Austriji postaje rastuća prijetnja, Langova se majka ubrzo preobraćuje na rimokatoličku vjeru, a sina, rođenog 1890. u Beču, odgaja na isti način. Nakon srednje škole, Lang kratko studira slikanje nakon čega napušta studij i putuje svijetom. Kao umjetnik upija rad Gustava Klimta i Egona Schielea, zanimaju ga ideje Nietzschea, dok sfera nesvjesnog koju definira Freud ostaje duboka inspiracija nadolazećem radu.
Nakon putovanja Europom, sjevernom Afrikom i Azijom, Lang volontira u vojsci tijekom Prvog svjetskog rata. Vraća se 1918. pun fizičkih i emotivnih rana te se okušava u filmskim vodama. Primljen u njemački studio Ufa, piše sedam scenarija i režira dva igrana filma koji snažno imitiraju tadašnju ograničenu njemačku filmsku scenu, a tek s hrabrim pothvatom kao što je Der müde Tod napokon uspijeva probiti mjehurić njemačke kinematografije u kojem se nalazila od početka 20. stoljeća. Prvi dio trilogije Mabuse, Doktor Mabuse, Der Spieler (1922.) postaje daleko uspješniji od svih njegovih prijašnjih filmskih pokušaja, a Lang, animiran vlastitim uspjehom, odlazi u SAD detaljnije proučiti proces filmskog stvaranja.
Langov vrhunac, njemačko razdoblje i remek-djela
Langov se uspjeh nastavlja s filmom Die Nibelungen u dva dijela: Siegfried i Kriemhild’s Rache – film utopljen u kompozicijskim idejama po uzoru na slikara Caspara Davida Friedricha. O prvom dijelu Nibelunga, Siegfriedu, kružile su priče kako je i samog Hitlera nakon nekoliko gledanja doveo do suza. Ovaj film o Nordijskom mitu nije jedini unutar Langovog opusa kojeg je najnotorniji diktator u povijesti bio veliki obožavatelj. Slijedi Langovo možda najprepoznatljivije i najznačajnije djelo – Metropolis (1927.). U očima tadašnje publike film je bio izniman podbačaj. Ovaj astronomski ambiciozan i skup film doveo je studio Ufa do skorog bankrota. Metropolis je impresivan futuristički eksponat čiji masovni kadrovi i scene kradu dah, a um gledatelja ostavlja u izbezumljenom stanju – u srži, ovo je uspješan simbolistički pristup kritici društvene nepravde.
Lang se vrlo brzo prilagođava pojavi zvuka u filmu. On prihvaća nova tehnička postignuća, ali i dalje razvija svoj mračan i upečatljiv stil te se bavi temama korupcije, društvene nepravde, ludosti i pravila rulje. Njegov prvi zvučni film, a možda i najuspješniji njegove karijere, upravo je M – film koji definira žanr o serijskim ubojicama i današnje krimiće, a inspiriran je ubojstvima stvarnog zlostavljača djece koji je djelovao još dok je redatelj predlagao ideju o filmu.
Lang se okreće od fantazije prema realizmu potaknut idejama pokreta Die Neue Sachlichkeit (The New Objectivity) – protupokretu ekspresionizma koji se razvija 20-ih godina prošlog stoljeća. Iako pristupa temama prizemljenijim od distopijske manifestacije kao što je bio Metropolis, Lang ekspresionistički koristi zvuk i sliku, oštre kadrove i sjene, vještu igru arhitekturom i svoje karakterno vladanje prostorom te pojavu lajtmotiva (U pećini planinskoga kralja, Edvard Grieg). M istražuje neke od tema koje postaju tipične za autorovo stvaralaštvo – empatija prema kompulzivnom ubojici i borba protiv primjene smrtne kazne. Uz Kabinet doktora Caligarija Roberta Wienea, M ostaje zapamćen kao najtrajniji biljeg njemačkog ekspresionizma.
Lang u Hollywoodu, posljednji filmovi i završetak karijere
Drugi nastavak u trilogiji, Das Testament des Doktor Mabuse (1933.), produbio je tenzije među Langom i nacistima, a tadašnji njemački ministar propagande Joseph Goebbels film je zabranio. Unatoč svemu, Goebbels je Langa pozvao na razgovor te mu ponudio vodeće mjesto u filmskom studiju koji nacisti nastoje stvoriti otkrivši mu kako je sam Adolf Hitler veliki fan njegovih filmova, a posebno njegove najveće uspješnice M. Lang odbija ovu ponudu te u strahu, djelomično zbog svojeg židovskog nasljeđa, odlazi u SAD. Osim države, Lang napušta i ženu, spisateljicu i scenaristicu Theu von Harbou koja je već član nacističke partije – ona se razvodi od Langa te postaje jedna od najuspješnijih redatelja propagande. Lang u Hollywoodu stvara par filmova koji postižu osrednji uspjeh, a kvaliteta im pati u usporedbi s ranijim postignućima.
Lang upada u sve težu depresiju kako rjeđe snima filmove, a oživljavanje karijere pronalazi u nenadanom western žanru. Bez obzira na relativno zdrav smjer u kojem se kreće njegovo stvaranje, Lang nikad ne uspijeva oživjeti umjetničku viziju svojih ranijih pothvata. Povratkom u Berlin, Lang ne doživljava prihvaćanje grada kojim je nekada vladao, a njegovi posljednji filmovi ne pokazuju nikakav napredak u odnosu na one koje je stvarao tijekom boravka u SAD-u. Svoju trilogiju dovodi do kraja filmom Die 1000 Augen des Dr. Marbuse (1960.) iako taj kraj nije nužno zadovoljavajuć. Lang, koji je bio poznat po samouveličavanju, proveo je svoje posljednje, pretežito neproduktivne godine, stvarajući legendu Fritza Langa, a nije ni strano kako su mnogi upravo zbog toga izbjegavali njegovo društvo.
Langov utjecaj i nasljeđe
Današnji filmovi krimi žanra, trileri, horori te masovna produkcija filmova i serija žanra o serijskim ubojicama duguju sve Fritzu Langu – čovjeku bez čijih filmova ne bismo imali višeslojan pristup kompleksnim antagonistima, čovjeku koji je definirao žanr i posvetio svoju karijeru pokušavajući ga utemeljiti i usavršiti, čovjeku koji je vladao setom, svjetlom, zvukom i prostorom, a filmovi poput M i Metropolisa ostaju primjer svim budućim redateljima kao savršeno implicitan oblik kritike društva kojim je otac njemačkog ekspresionizma tako vješto upravljao.