James Earl Jones
12. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Dana 9. rujna preminuo je James Earl Jones, kazališni, filmski i televizijski glumac, omiljen zbog svojih uloga kao što su ona Mufase u „Kralju lavova”, Dartha Vadera u serijalu „Star Wars”, Jacka Jeffersona u filmu „Velika bijela nada”, Jamesa Greera u serijalu o Jacku Ryanu, ali i brojnim drugim ulogama.

Adele
3. rujna 2024.

Vrijeme čitanja: 6 minute 10 koncerata, najveća pop-up arena ikad i najduža setlista koju je Adele otpjevala. Riječi još uvijek nisu dovoljne, bilo je savršeno.

Film

Sve što morate znati o francuskom novom valu: Pokret otpora prema holivudskim konvencijama

francuski novi val
Tumblr/YouTube screenshot
Vrijeme čitanja: 6 minute

Kinematografija jednostavno postaje sredstvo izražavanja, baš kao i sve druge umjetnosti prije nje, posebice slikarstvo ili književnost. Nakon što je film neprestano bio smatran sajmišnom atrakcijom, zabavom poput uličnog kazališta, ili pukim sredstvom očuvanja slikovnih sjećanja na neko razdoblje, on se postupno razvija u jezik. Kad kažem jezik, mislim na formu kojom umjetnik izražava svoje misli, koliko god one apstraktne bile, ili iznosi svoje opsesije jednako kao što bi to činio u suvremenom eseju ili romanu. Stoga bih volio nazvati ovo novo doba u kinematografiji razdobljem kamere-olovke.

Ovim riječima francuski filmski kritičar Alexandre Astruc 1948. u svom članku Rođenje nove avangarde: kamera kao olovka diskutira o filmu pozivajući redatelje da uzdignu kinematografiju na višu razinu kako bi postala umjetnička vrsta: da unesu više osobnosti i/ili socijalne angažiranosti u svoja filmska djela.

Time se ujedno želi suprotstaviti masovnoj  produkciji šablonskih holivudskih filmova koji probranoj publici postaju zamorni. Astruc raspravlja o problemu izražavanja ljudskih misli na filmskom platnu, sagledavajući time “filmski jezik” iz filozofskog i umjetničkog aspekta. Zbog važnih argumenata koje je njegov autor iznio i inovativnih ideja, ovaj je članak postao neslužbenim manifestom velikog razdoblja koje se u to vrijeme počelo razvijati u Francuskoj, razdoblja koje je snažno odjeknulo u cijelom svijetu i utjecalo ne samo na brojne redatelje, nego i na cjelokupnu popularnu kulturu 20. stoljeća.

François Truffaut: 400 udaraca / Foto: hirxeth.tumblr.com

Ako još niste, vrijeme je da upoznate francuski novi val (nouvelle vague) i saznate zašto i kako je oduševio filmofile i ljubitelje francuske kulture, doba opravdano nazivanog i modernizmom kinematografije.

Kritičari koji će vođeni istančanim ukusom postati redatelji 

1951. godine Jacques Doniol Valcroze i Andre Bazin pokrenuli su najvažniji filmski časopis tog vremena, Cahiers du Cinema, u kojem članke pišu mladi filmski kritičari kao što su  François Truffaut, Jean-Luc Godard, Éric Rohmer itd. – budući veliki redatelji novog vala. Svi su oni nadahnuto pisali o filmu iskazujući gnušanje prema mainstreamu, odobravajući jedino kvalitetu klasika poput  Orsona Wellesa, Charlieja Chaplina ili Fritza Langa. U francuskoj su kinematografiji priznavali stariju generaciju predvođenu Renoirom.

Protivili su se tzv. scenarističkoj kinematografiji (cinéma d’adaptation) u kojoj je redatelj samo uprizoritelj scenarija.  Iz njihovih je pera protekao termin autorskog filma, tj. filma čiji se redatelj lako prepozna po svom jedinstvenom stilu i izboru tema (isticali su Hitchcocka kao savršen primjer). Naglašavali su umjetničku slobodu. Filmskom jeziku i stilu davali su veću važnost nego samoj radnji, udaljavajući time film od jeftine zabave za mase i približavajući ga umjetnosti.

Jean-Luc Godard: Živjeti svoj život / Foto: highvolumetal.tumblr.com

Ubrzo su i cahierovci željeli snimati svoje filmove, a olakotna im je okolnost bio razvoj tehnologije zbog koje je filmska oprema postala lakše dostupna i jeftinija. S obzirom da nitko od njih nije imao neograničene financijske resurse, morali su se osloniti na eksperimentiranje i snalaženje. Upravo su takvi uvjeti doprinosili novim stilskim i tehničkim značajkama novovalnog filma po kojima ga danas prepoznajemo.

Niskim budžetom do odbacivanja tradicionalnog stila

Gledatelj više nije bio pasivni promatrač, nego se postavljao u radnju: često su likovi znali naglo i neočekivano postaviti pitanje gledajući direktno u kameru, obraćajući se izravno publici. Većinom se snimalo u Parizu, i to ne samo na najljepšim lokacijama s razglednica, nego su se prikazivale i skromnije ulice i kavane. Kako redatelji nisu bili ovisni o filmskim studijima, više se snimalo na izvornim mjestima vani, a većina scena u stambenim prostorima snimana je u stanovima  filmske ekipe ili njihovih poznanika.

Budući da je za korištenje kamere na stativu bila potrebna skupa dozvola ako se snimalo na ulici, redatelji su odlučili uštedjeti pa se snimalo kamerom u ruci. Bila je to hrabra taktika jer se dotad takvo snimanje smatralo tehnički neprikladnim i vrlo neprofesionalnim. Montaža je bila gruba, a rasvjeta prilično loša prema mjerilima filmskih studija. Rađale su se i inovativne ideje u nedostatku skupih rekvizita: primjerice, jedan dio Godardovog reprezentativnog filma Do posljednjeg daha sniman je kamerom koja se gurala na kolicima.

Stuktura radnje često se razlamala, mijenjala improvizacijama, a završetci su ostavljali filmove nezaokruženima. Time se gledatelj nesvjesno tjerao na upotrebu vlastite mašte – bio je više prisiljen na razmišljanje, zaintrigiran, uznemiren.

Éric Rohmer: Pariški rendez-vous / Foto: filmaticbby.tumblr.com

Češće su prikazivani likovi iz srednjeg, građanskog sloja, a primjetan je i utjecaj egzistencijalizma, filozofskog pravca čiji su glavni mislioci, Camus i Sartre, bili Francuzi. U scenariju se koristio cinizam, ironija, likovi su postavljali pitanja na koja nisu dobivali odgovor, razgovori su naglo mijenjali temu, postajali neuobičajenima, čak ponekad i apsurdnima. Osim toga, osjetio se i otvoreniji pogled na seksualnost i intimne teme.


Najvažniji redatelji


Jean Luc-Godard

Foto: isabelcostasixties.tumblr.com

Publici vjerojatno najomiljeniji novovalni filmaš proslavio se kriminalističko-romantičnom dramom Do posljednjeg daha (1960.) u kojoj se vrlo lako uočavaju tipične značajke nouvelle vaguea, primjerice česta je uporaba jump cutsa (iznenadnih promjena kadrova). Poznat je i kao najveći eksperimentator, okušao se čak i u žanru znanstvene fantastike u Alphavilleu (1965.). U kasnijim filmovima osjeća se utjecaj marksističke politike čiji je pobornik bio. Uz  važne naslove kao što su Živjeti svoj život (1962.), Mali vojnik (1960.) i Muško – žensko (1966.), ističu se i filmovi u boji poput Ludog Pierrota (1965.) i  Žena je žena (1961.).

François Truffaut

Foto: summers-in-hollywood.tumblr.com

Bio je najmilitantniji kritičar među cahierovcima, a pripisuje mu se i autorstvo termina autorski film. Nauspjeliji mu je film 400 udaraca (1959.) u kojem je glavni lik dvanaestogodišnjak Antoine Doinel, baziran na mladosti samog Truffauta. Snimio je još dva filma o Doinelu, Ukradeni poljupci Bračno gnijezdo.

Éric Rohmer

Foto: YouTube screenshot

Uređivao je Cahiers du Cinema u vrijeme najvećeg procvata novog vala. Probio se tek krajem šezdesetih, poznat je njegov ciklus filmova Moralne priče od kojih su Kolekcionarka (1967.), Noć kod gospođice Maud (1969.) i Claireino koljeno (1970. ) danas njegovi najpoznatiji naslovi. U njegovim se filmovima osjećaj utjecaj katoličanstva.

Našu preporuku 5 novovalnih filmova možete pročitati ovdje.


Glumačke zvijezde i zaštitna lica


Anna Karina

Foto: lollagallery.tumblr.com

Podrijetlom Dankinja, Godardova muza i bivša supruga. Karijeru u Francuskoj započela je kao model, a u filmsku se industriju uključuje nakon što ju je Godard zapazio na reklami za sapun. Pojavila se u mnogim njegovim filmovima, npr.  Živjeti svoj život, Alphaville, Žena je žena, Mali vojnik itd.

Jean-Pierre Léaud

Foto: solynda.tumblr.com

Najpoznatiji je po ulozi Truffautova alter-ega Antoinea Doinela, ali javlja se kao protagonist i u Godardovu filmu Muško – žensko.

Jean-Paul Belmondo

Foto: psychodollyuniverse.tumblr.com

Proslavio se glavnom ulogom u Godardovu hitu Do posljednjeg daha. Pet godina kasnije ističe se i ulogom u Ludom Pierrotu gdje njegovu ljubavnicu glumi Anna Karina.

Brigitte Bardot

Foto: liivvyyy.tumblr.com

Popularno se kaže da je Bardot bila ono za Europu što je Marilyn Monroe bila za Ameriku. Pojavila se u Muško – žensko, a najveću joj slavu donosi uloga u filmu I Bog stvori ženu.

Jean Seberg

Foto: wehadfacesthen.tumblr.com

Iako je rođena u SAD-u, glumila je u europskim filmovima, najpoznatiju je ulogu ostvarila kao protagonistica u Godardovoj uspješnici Do posljednjeg daha. 

Dubok utisak u cijelom svijetu 

Novi je val inspirirao generacije novih filmaša, primjerice Quentina Tarantina čija producentska kuća nosi ime Godardova filma A Bande a Part (1963.). Arthur Penn 1967. snima svoju epohalnu kriminalističku dramu Bonnie i Clyde koja se smatra prvim filmom ere novog Hollywooda jer je srušila dotadašnje tabue, postavši time vrlo popularna među mlađom publikom.

Osim toga, filmske glumice novog vala postale su i velike modne ikone koje su svojim stilom simbolizirale klasični francuski chic izgled. U modu su uvele jednostavne i elegantne kombinacije, svijetle i neupadljive boje, prugaste odjevne predmete, poluduge haljine, a frizure su bile nezamislive bez prepoznatljivih ravnih šiški. Svojom je profinjenom ljepotom prednjačila Anna Karina koja je i dandanas najpoznatije žensko lice ovog razdoblja.

Foto: artyeux.tumblr.com

Ako ste dosad niste zaljubili u Pariz ili francuske gradove, protagonisti novovalnih filmova zasigurno će vas šarmirati. Svaki ljubitelj umjetnosti i znalac filmske povijesti morao bi pogledati bar nekoliko filmova nouvelle vaguea kako bi proširio svoje poznavanje opće kulture i kako ne bi, riječima Alexandrea Astruca, otupio svoj istančani ukus svakodnevnim, uobičajenim filmovima koji iz godine u godinu pokazuju svoje umorno, konvencionalno lice svijetu. 

U slavnoj sceni iz Godardove “Neobične bande” skupina prijatelja trči kroz Louvre, što se također može protumačiti kao simbol otpora prema tradiciji i donošenja novih mladenačkih ideja. / Foto: girlinlondon.tumblr.com

 

Be social

Komentari