novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

“godišnji” (pocket palma): novi hitovi na retro-feromonski pogon

godišnji
"godišnji" [album cover]
Vrijeme čitanja: 3 minute

16. maja svijetu je objavljeno da Anja i Luka iz Side Projecta imaju novi projekt: pocket palma. Iako sam generalno naklona onome što ovaj dvojac radi, tek je ovaj “godišnji” došao do mene u pravo vrijeme i na pravi način. Jednostavno nisam mogla, a da ne počnem pisati o tome. Neobično je to, jer kad je spot za naslovnu pjesmu objavljen na Internetima bila sam više oduševljena njime, nego samom pjesmom. S tim da je i to oduševljenje relativno, jer me nije zadržalo na pjesmi.

Ipak sam se vratila pocket palmi, možda iz (znati)želje, možda iz dosade. Tako to ide. Neke stvari bit će vam dobre na prvu, ali pravu sreću iskusit ćete tek kad se vratite nečemu što ste mislili da baš i nije vaša šalica čaja. Vraćanje nečemu što je odavno tu i uvijek nedostaje je uostalom i tema koja se ponavlja na ovom albumu.

ono čega nema je ono što nas nosi

Scena nam je, Bogu hvala, vrlo produktivna, ali svi nekako klipšu pod tom idejom albuma kao formata. Uvjeti u kojima se album radi često određuju kako će on izgledati. Ali što to na kraju album treba vezivati: je li to stvaralačka faza, životno razdoblje, maštovit koncept? Sve to često ostaje nedorečeno, ali ne i kod ovog dua. Ljudi znaju napraviti (pop) album! Iako mi se svidio novi Porto Morto koji je vrlo catchy album i pokazuje da se momci znaju igrati jednostavnim riječima, meni je “godišnji” prešao “Portofon”.

Lakše ga je voziti sa sobom na biciklu. Ima na njemu blesavih stihova, npr. “javi kad si dolje da se spustim/nosim sprženi CD” (jer je nemoguće otpjevati taj stih da ovo ce-de ne zvuči grozno) ili “nekad te želim konzumirati” (jer konzumirati je možda najgori od svih srodnih aluzivnih glagola), ali nije ovo jedan od tih albuma. Ako želite roniti kroz more od dva stiha i mozgati nad ozbiljnim igrama riječima, slušajte Denisa Kataneca. To ja radim kad se želim razlomiti na sastavne dijelove.

Kad se vozim na biciklu ili ubijam sparne subote, želim slušati Stevea Winwooda i pocket palmu. Nešto je predivno i rijetko na ovom albumu, a nema veze s tekstom. Riječ je o njegovoj toplini i putenosti, riječ je o vokalima čiji dah gotovo da osjetite na vratu dok slušate album. Tekst je tu tek da vas podsjeti na glavnu ideju povratka poznatome, jer to je ta džepna hladovina zbog koje smo snimali mikstejpove i pržili CD-e, time se tješimo.

Kad je don Grubišić s Radio Studenta u svojoj slavnoj šihti 6. lipnja rekao da mu sve to jako zvuči kao nipplepeople, malo sam se trgnula, jer mi je nipplepeople hladna strana te electropop medalje. Sve u vezi njih nekako me odbija od njih. Da u sebi imaju slične topline kao pp, vjerojatno bi i znala više od ona njihova dva hita od kojih je jedan cover. Ako s ikim, ja bih ih usporedila sa Svemirkom, jer sada barem pjevaju na hrvatskom i vrlo uvjerljivo odaju počast sahranjenoj ex-yu sceni i grupama kao što su bile Xenia ili Denis&Denis. No za razliku od gore spomenutih, Anja i Luka to rade i vokalnom izvedbom.

daj sve što nam inače nedostaje

“godišnji” traje malo ispod pola sata, ima osam pjesama i barem tri hit pjesme (hit pjesme u onom nekom starom i ne previše korisnom smislu). Pjesme su to o ljubavi i, kako sami kažu, “o bijegu od današnjice kroz nostalgiju za SMS porukama, prženim CD-ima i road tripovima”. Ako nekoga boli pomama za synth zvukovima 80-ih, neće preživjeti ni prvu stvar na albumu, ali najbolje pjesme tek je slijede. Za mene je vrh albuma Ono što nam inače nedostaje.

To je možda i najmanje energična od svih pjesama, ali njezini me paradoksi i monotonija uvlače u stanje iz kojeg se nije lako otrgnuti. To stanje je svako moje proslavljeno ljeto. “Uvijek ista priča dok upijamo iz sebe ono što nam inače nedostaje.” Svi blesavi stihovi vrijede ovog jednog. Pjesma Malena, još jedna uspješnica, također ide na retro pogon feromona i sanjivih tonova ženskog šapta. Kao i pop glazbom 80-ih, ženski vokal dominira i ovim albumom.

Iako vjerujem da ovaj dvojac sve radi 50/50, Anjin glas ispisuje priču oko albuma. Tko se zaželio pjesama koje bi nadobudne djevojke mogle pjevati na talent showovima, neka si ga posluša. Tko se zaželio pjesama, neka si ga posluša. Ovo je vrlo iskreno i za sve otvoreno djelo. Otkad su se pojavili Anja i Luka nisu promijenili svoju filozofiju, niti zabrazdili u neke apstrakcije – radili su samo na tome da sve to što već rade ubuduće rade još bolje. Inspirativni su.

Pod utjecajem ovog albuma i sama sam odlučila napraviti pjesmu. Kako uopće plivati kroz toliku glazbu, a ne poželjeti nešto stvoriti, pitam se. Tu i tamo dobijem odgovor. Netko valjda pjeva pjesmu koju razumiješ i odjednom i ti imaš što reći? Možda. Možda nam je svima za stvaranje potreban džepni KICK! Neka i vas “godišnji” nadahne. Zapamtite, umjetnost je dobra za vas, čak i kad ste loši u tome što umijete.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari