Izvještaj: Kako je kriza srednjih godina u publici pobijedila Kawasaki 3P
Prošlo je 6 godina od prošlog izdanja Kawasaki 3P-a, sad već zaista legendarne skupine bedaka koji su svojim punk ska zajebancijama othranili cijele generacije i napojili žedna uha polugole klinčadije koja im se skuplja na koncertima. Osobno sam bio na hrpi njihovih koncerata, nikad ciljano, a uvijek bi se nevjerojatno dobro zabavio. Upravo u tome je čar ovog benda, čista opuštenost, zafrkancija i dobra svirka. Kombinacija kojom nitko ne može izgubiti, zar ne? Pa, to je na žalost samo djelomično točno.
Kada sam vidio da K3P svira u Malom pogonu pred svega 200 ljudi, dvije su mi mogućnosti pale na pamet. Prvo, da će to biti toliko brutalno dobar koncert da će biti krvi u poganju, i drugo – da bi moglo biti prokleto dosadno jer postoji šansa da su taj limitirani broj karata pokupili ljudi koji jednostavno nisu spremni dati bendu ono što im i treba da bi bili tako dobri, a to je interakcija publike i benda. Na njihovim koncertima to je redovito guranje, skakanje, deranje, skidanje, cuganje, mlaćenje i sve te divote koje se viđaju na koncertima, a to sve zajedno stvara jedinstvenu atmosferu zbog koje su tako popularni i imaju toliko svirki godišnje te ih se zove na svaku “seosku feštu”. Upravo toga je kritično nedostajalo na ovom koncertu jer nije bilo ljudi koji su spremni podivljati (osim one grupice od desetak ljudi s desne strane) već se ovo pretvorilo u mali festival klimanja glavom i deranja “Boško Balaban, sviraj Boško Balaban, jebote!” Već sam nekoliko puta u raznim izvještajima šizio zbog ljudi na koncertima, ali mislim da se nigdje toliko bitnom publika nije pokazala kao sinoć, čisto zato jer je oduzela čar njihovih koncerata, oduzeli su dozu čistog divljaštva po koju svi dolaze na te koncerte.
Samom bendu nemam što prigovoriti, svirka je bila prokleto odlična kao što je i običaj s ovim ljudima koji, usprkos tome što su zajebanti, suvereno vladaju svojim instrumentima. Novi bubnjar nije nikako naštetio bendu (bar za sada), čovjek svoj posao odrađuje izvrsno i s guštom. Moram priznati da me također fascinirala pojava samog tog benda od devet članova naguranog na tu malu binicu. Uvijek mi je bilo čudno razmišljati o bendovima koji imaju, primjerice, više od pet članova, ali ova ekipa to čini upravo savršeno budući da svatko na svoj način doprinosi samoj, potpuno lakrdijaškoj pojavi benda. Bilo je vrlo zanimljivo promatrati (ne)odglumljene homoerotske scene i senzualne dodire. Također je prokleto urnebesno koliko ti ljudi jedni drugima smetaju na pozornici, pogotovo kada je ovako malena.
Koncert je bio podijeljen na dva djela bez bisa. Prvi je bio orijentiran na novi album, dok je drugi bio svojevrsna best of inačica setliste. Ponešto divljanja i prvi krici oduševljenja su se mogli čuti od Sjekirom u glavu pa nadalje. Onog trenutka kad je Mate Parlov zasvirao učinilo mi se da je ona mala grupica ljudi koja je plesala naprosto eksplodirala od sreće, što je svakako bio lijep trenutak na koncertu. To što nije bilo bisa bilo je zaista neobično iznenađenje ali što ćete, bit će bolje.
Sve u svemu, koncert je imao beskonačno potencijala da postane legendaran kao “onaj koncert na kojem se 200 ljudi razbacalo kao nikad u životu”, ali je postao “koncert na kojem se pola publike dosađivalo, a druga polovica je klimala glavama”. To nije ozračje u kojem ikada više želim vidjeti ovaj apsolutno genijalan bend, a vjerujem da će priča biti sasvim drukčija u Velikom pogonu 21. ožujka. Očekujem divljanje, deranje i gole ljude.
