“Infest the Rats’ Nest” (King Gizzard & The Lizard Wizard): S nestrpljenjem iščekujem što će im sljedeće pasti na pamet
Devet godina, 15 albuma, što će reći 1,66 albuma po godini. Iznad razine koš učinka Dalibora Bagarića u debitantskoj NBA sezoni. I ne samo njega. Kada se albumima pridoda suludi koncertni tempo kojim tutnje sedmorica iz Melbournea, teško je na bilo koji drugi način promatrati ovaj bend osim kao svojevrsni – fenomen.
U naravi psychedelic/progressive/acid/experimental rock s (već sada floskulom u kontekstu ovog benda) kameleonskim svojstvima, na petnaestom studijskom albumu Gizzardi donose hommage trash metal bitnicima poput Slayera, Anthraxa, rane Metallice, Megadetha do Kreatora ili Exodusa. Donose iz jednostavnog razloga jer to – mogu. A mogu jer su svojim radom, talentom i znanjem stvorili komoditet da eksperimentiraju i dobro se zabavljaju ne dovodeći u pitanje rast kulta koji se stvorio oko njih.
Ranije ove godine izbacili su “Fishing for fishies” boogie rock album s fantastičnim singlom Cyboogie, a već prije samog izlaska navedenog albuma sa singlom Planet B najavili su “Infest the Rats’ Nest” koji je na koncu izašao sredinom kolovoza. Prema dostupnim informacijama na većem dijelu albuma radila su 3/7 članova benda: frontman Stu Mackenzie, gitarist Joey Walker i bubnjar Michael Cavanagh.
Rezultat su furiozne 34 minute koje će ako nikako onda na kartu nostalgije zakotrljati koju suzu u oku generacije koju je grunge s početkom devedesetih pomeo kao asteroid dinosaure. Uzevši u obzir dobro poznatu sektašku odanost svih vrsta i podvrsta metal zajednice, pitanje je koliko je KGLW ovim izdanjem uspio ući u hram ‘Trueizma’, odnosno opravdanog hommagea, ipak, nama koji sasvim površno shvaćamo metal kao samo jedan od dijelova šarolikog muzičkog kaleidoskopa – “Infest the Rats’ Nest” će biti sasvim dobar podsjetnik na sve ono zanimljivo i dobro što smo voljeli (ili volimo) u brzini, agresiji, buci i simpatičnoj banalnosti trash metala.
Tematski, album se bavi aktualnim pitanjima odnosa čovjek-mati nam Zemlja kroz prizmu samo destrukcije i apsurdnog utopijskog SF uzmaka na rezervnu planetu, koja, koliko znamo – ne postoji. Muzički, album je poprilično puritanski trash metal uradak uz koketiranje s nešto težim i masnijim metal zvukom u stvarima poput Mars For the Rich i Superbug čiji intro uvelike nosi potpis Tony Iommija.
Planet B i Self-Immolate i Organ Farmer ujedno i prva tri singla s albuma čine kičmu izdanja kao standardni ‘kill em all’ trash obrasci u kojima prosječan poklonik žešćeg zvuka može naći sve ono što je sredinom i krajem osamdesetih godina palilo i žarilo meljući učmale norme heavy metal mastodonata.
Kako zvuči koncert kojeg otvori Self-Immolate a zatvori The Bitter Boogie ispao iz pjesmarice Canned Heata ostaje za vidjeti, teško se sjetiti benda koji je u tako kratkom vremenu stekao toliku vjernu sljedbu ujedno mijenjajući svoj stil na nenadan način i u nenadanim smjerovima. Zapravo, valja s nestrpljenjem iščekivati što će sljedeće ovoj ekipi pasti na pamet. U tom smislu, ovo je svojevrsni rokenrol ekumenizam, koji spaja katkad naizgled teško spojive svjetove, odajući počast najboljem od onoga što nam je pop kultura u muzičkom smislu dala.
