Između ironije i agonije (“I, Tonya”, C. Gillespie)

Biografski filmovi vrlo često uskrsnu upravo u vrijeme nominacija za filmske nagrade, gotovo kao sigurna formula nekom glumcu za nominaciju, jer posebno je zahtjevno portretirati nekoga tko je javnosti poznat otprije i od glumaca zahtijeva posebnu metodologiju. Takvi filmovi vrlo su često dvosjekli mač, redovito koketiraju s karikaturom i groteskom ili prevelikom dramatičnošću kojom se nečiji iznimno važan život želi prikazati još većim ili značajnijim. I, Tonya Craiga Gillespiea tako kao svoj objekt promatranja uzima Tonyu Harding, američku klizačicu koja je osim po svom talentu ostala zapamćena i po eksplozivnom karakteru.

Craig Gillespie i njegov scenarist Steven Rogers uzeli su nevjerojatan život Tonye Harding koji sam po sebi već djeluje filmski i odlučili iz njega izvući ono najbolje. Hoće li film prikazati istinu o njenom životu ovdje je, čini se, manje bitno.

Dobro, a sad poslušajte moju priču

LaVona Golden (Allison Janey) vrlo je odlučno dovela svoju kćerkicu na klizalište tvrdeći da joj je dijete izvanredno talentirano i usprkos opiranjima, uspjela u to uvjeriti tvrdoglavu trenericu. Djevojčica je izrasla u poznatu i iznimno sposobnu klizačicu Tonyu Harding (Margot Robbie), ali njen put ni u jednom trenutku nije bio lagan i bez poteškoća, krenuvši od nevjerojatno samožive i okrutne majke, preko licemjernih sudaca i nasilnog muža do prevrtljive američke publike koji su joj svi spremno postavljali prepreke na putu do zvijezda.

Budući da su svi navedeni već otprije upoznati s njenom pričom, gotovo se svaka od tih strana u filmu uspije izboriti za svojih pet minuta objašnjavanja što su rekli i kome, kako su reagirali i zašto baš tako te kako je došlo do incidenta s napadom na suparničku klizačicu i tko je sve bio uključen.

Metafikcija ili dokumentarac?

I, Tonya nije klasičan biografski film, što je jasno od prve minute kada se glavni likovi spremaju za tobožnje intervjue u kojima će rekonstruirati životnu priču Tonye Harding. Svaki je od tih likova živopisan i može ponuditi distinktivan začin jelu koje se kuha gledatelju pred očima. Nepouzdani pripovjedači, često rušenje četvrtog zida i obraćanje gledatelju da bi se tijek priče promijenio (ili vrlo eksplicitno vratio na nekog lika koji se počne osjećati zanemarenim, kao što to učini lik Allison Janney) mogu dati dojam da se ovdje radi o filmu s elementima metafikcije. I, Tonya se zapravo može gledati kao pseudodokumentarni film, odnosno igrani film prezentiran kao dokumentarac, iako ne obrađuje čistu fikciju, već se bavi stvarnom osobom sa stvarnim životom, a svakako se radi o crnoj komediji.

Iako je u njegovu središtu itekako stvarna i istinita priča, film se ne trudi prikazati što objektivniju istinu vrijednu jednog dokumentarca, već uzima vrlo subjektivne te često suprotne i paradoksalne verzije istog događaja, ispričane u afektu, s mnogo opravdavanja i pokušaja da se gledatelja uvjeri upravo u onu verziju čijem stvaranju u tom trenu svjedoči. Često iz toga proizlaze vrlo direktne i brutalne scene, konflikti i emotivni ispadi. Ispod komičnog sloja i parodije lako se nazire tragičnost života Tonye Harding, koji je morala proživjeti pred očima javnosti. Na gledatelju je da odabere kako će si konstruirati i interpretirati ono što sam smatra istinom.

Izvedbe vrijedne Oscara

U dvosatnom I, Tonya može se vidjeti nekoliko odličnih glumačkih izvedbi. Margot Robbie nije imala nimalo lak zadatak dobivši ulogu naslovne junakinje o kojoj su već bila formirana mišljenja i konstruirane istine. U biografskim je filmovima vrlo lako otići u karikaturu, naročito kada su humorističnog karaktera, što I, Tonya svakako jest, ali Robbie se tome vješto odupire. Njena je Tonya sirova, brutalna i oštra, ali je i ljudska – Robbie se pobrinula da vidimo i njenu slomljenu, emotivnu i krhku stranu, što je posebno dobro vidljivo u sceni u kojoj Tonya kroz suze i s lažnim osmijehom na licu stavlja šminku prije nastupa u periodu života kada se sve oko nje raspada. Tonya Harding tako je postala balansiran lik s licem i naličjem, a Robbie nema poteškoća s vođenjem filma te je zahvaljujući svemu tome i zaradila svoju prvu nominaciju za Oscara.

Međutim, film ne bi bio upola tako zanimljiv bez Allison Janney i njene LaVone Golden. Britka jezika, s cigaretom u ustima i s izrazom dosade na licu, LaVona ukrade svaku scenu u kojoj se pojavi s nevjerojatnom lakoćom. Iako nema toliko prostora kao Robbie, budući da je LaVona sporedni lik, Janney također ne pada u zamku karikiranja, već suptilno daje do znanja da LaVona nije izašla iz pakla samo kako bi napakostila svojoj kćeri, već je do tog pakla i naizgled ravnodušnog pogleda na život došla krivim životnim odlukama i kroz tugu kojoj ne dopušta da se pokaže na tvrdoj površini. Ta je slojevita i kompleksna, a prostorno i vremenski ograničena izvedba Allison Janney zasluženo osigurala Oscara.

Malo drugačiji pristup

Osim fantastičnog rada dviju glumica vrijedi spomenuti i Paula Waltera Hausera koji tumači Shawna, kojem je toliko dosadno u životu da je samog sebe uvjerio kako je on špijun kojii razotkriva razne nepostojeće teorije zavjere. Hauser je također u klubu ne-karikatura, jer je njegov lik jednako lako pretvoriti u grotesku kao što su to mogle i njegove kolegice, ali je uspio stvoriti uvjerljivu sliku poremećenog i jezivog, šutljivog dečka iz susjedstva.

I, Tonya možda nije bez greške, ali uspijeva na nekoliko razina. Najprije, iznimno je zabavan film s humorom od kojeg ne boli glava, a ima i dovoljno drame i bizarnosti da održi pažnju gledatelja. Rad kamere omaž je snimanju natjecanja umjetničkog klizanja, s posebno impresivnim usporenim kadrovima Tonyinih teško izvedivih skokova.  Nadalje, iako je film o klizačici, ta je sportska stavka zapravo gotovo potpuno marginalizirana i služi samo kao pozadina za postavljanje priče o nepravednosti svijeta showbiza i natjecanja, u kojem se ne ocjenjuje samo talent, već „i predstavljanje“. Tako I, Tonya, osim što je biografske naravi, može postati i esej o položaju žena u društvu, klasnim razlikama, disfunkcionalnim obiteljima i nasilju te subjektivnosti i relativnosti istine, a sve preko leđa jedne žene s velikim snovima i ograničavajućom okolinom.