Izvještaj – Elder: Dobra količina sonične ugode
Znate onaj osjećaj kad se osjećate dobro u vezi nečega u budućnosti kao da znate da će se to baš tako dogoditi? Imao sam sličan osjećaj preslušavajući “Lore” te prevodeći intervju koji sam radio s bendom uoči njihovog zadnjeg nastupa u Zagrebu. Posebno mi je ostala odzvanjati tvrdnja kako pokušavaju postati što progresivniji sa svakim novim izdanjem. Kako sam tada “Lore” smatrao nečim vrlo svježim što se progresivnom metalu dogodilo u zadnje vrijeme, bio sam dodatno zabavljen radikalnom namjerom benda za napredovanjem. Pa dokle možete ići? – Pomislih.
“Reflections Of A Floating World” – Jedan od albuma 2017. godine
Nadao sam se da tako lako slušljiv bend neće završiti u kompletnoj disonanci loveći neku gitarsku progresiju koja zapravo i ne postoji. Rifovi i način sviranja gitare su tad već bili dosta kompleksni. Mislio sam da bi se radije trebali pozabaviti vokalom i strukturom pjesama koje su nekad znale biti dosta jednostavne, post-rockerske. Nisam pretjerano iščekivao “Reflections Of A Floating World”.
Čak sam zaboravio da se “Lore” dogodio, no sjećam se jutra kad mi je YouTube preporučio friško objavljen novi album Eldera prekrasnog covera, ali tek je play skrivao pravo bogatstvo. Na prvo slušanje, direkt u uho, nema loše pjesme. Gotovo. Rekao sam si tad da je ovo jedan od albuma godine, a bio je tek četvrti mjesec ako se ne varam. Držao sam ga zapisanog u LibreOffice dokumentu na prvom mjestu sve do izlaska Circle-ovog albuma “Terminal”, koji je pukim slučajem isto prije nekih dva tjedna bio u Zagrebu.
Kopanje kroz tone smeća do nove glazbe
Kažu ljudi da se radi o stoner doom bendu, što donekle ima smisla, jer YouTube kanal koji objavljuje takve i slične albume se zove Stoned Meadow Of Doom, no kako se u stoner ugurao doom i obrnuto te je li to jako logična stvar ne mogu tvrditi jer nikada nisam bio stoner fanatik. Valjda je to tako u svakom žanru (i podžanru), morate kopati kroz tone smeća od nove glazbe kako biste došli do dragulja poput Eldera.
Nikada mi nije bilo mrsko kopati po black metal smeću, a Matiji Trupinoviću očito nije mrsko kopati po stoner smeću. Upravo sam na njegovim Ludwinim Kronikama 2015. čuo neku od pjesama s izdanja “Lore”. Stoga nije ni čudno da je sljedeće godine, nakon što je “Lore” pokupio hvalospjeve kritike, u njegovoj organizaciji Elder stigao u Vintage Industrial bar. Taj mi je koncert ostao u dobrom sjećanju, znam da sam nestrpljivo čekao ‘onaj dio’ na pjesmi Lore, a da me stariji repertoar benda nije toliko oduševio.
Pišem sve ovo jer je nekakav trend da se u stoneru događaju dosta dosadne stvari, bar je to nekakav osjećaj koji sam ja dobio, sličan sindrom koji je post-rock doživio u doba svoje najveće popularnosti – reciklaža i velika količina bendova koja svira identičnu glazbu. Danas svatko može napraviti generički album i dobar cover, što je za ogromnu zajednicu fanova na internetu dovoljno da vas ljudi čuju, no ovo što je napravio Elder je unikatno. Otišli su u progresivu isto koliko su otišli u pop.
“Reflections Of A Floating World” je izglancan do zadnjeg detalja. Zvuk više nije prljav, što se moglo čuti na prethodniku. Druga gitara koja je dodana tek na ovom albumu daje dinamiku pjesmama i prostora solo gitari. Vokal, koji je najslabija komponenta benda, je od zadnjeg albuma napredovao. Uz prije spomenuti album Finaca Circle, Elderov sam vrtio najviše unatrag godinu dana, stoga je auto-hype ususret ovom koncertu bio dodatno potenciran.
Ancestorsi pokazali napredak novom postavom
Kao predgrupa nastupili su Ancestors, također američki bend slične žanrovske kombinacije, no gdje se Elder okreće nešto življem pustinjskom zvuku, Ancestorsi njeguju neku post-rock/shoegaze melankoliju. Vizualna komponenta nastupa je pratila zvuk tako da se bend utopio u magli obasjanoj rozo-ljubičastim svjetlom. Ovogodišnji album “Suspended in Reflections” prvi je album benda nakon ponovnog okupljanja. Naslovna pjesma Gone studijski zvuči daleko bolje nego njena izvedba uživo. Usklađivanje glasnog bubnjarskog kicka, vokala i nešto tiše gitare s reskim i čistim zvukom klavijatura je dosta slabo odrađeno.
Međutim bend je tek ponovno okupljen, navodno s tek samo jednim originalnim članom, tako da je prostor za napredak i usviravanje evidentan. Za razliku od sanjivih pjesama poput Gone i Into The Fall, nešto jača The Warm Glow skriva istinsku live genijalnost benda, vokal gitariste je prodoran, a prije spomenute manjkavosti se ne čuju.
Elder pripremio odličnu set listu
Uz dužno poštovanje bendu prije, Elder je pak nešto drugo. Otvaranje s Dead Roots Stirring s istoimenog albuma jedan dio publike je odlično prihvatio. To je ipak stoner klasik koji im je priskrbio nastup na Roadburn festivalu. Koncert je zapravo počeo tek s prvim tonovima odlične naslovne stvari Sanctuary s prošlogodišnjeg remek djela. Nerazumno dobre gitare omogućavaju dinamičnost koja će vas vrlo brzo uvući, ponavljanje i vraćanje u glavnu temu oduševit će vas svaki put, a falš vokal Nicka DiSalva otkriva iskrenost s kojom se vrlo lako povezujete.
Ako nećete pjevati, barem ćete imati poriv da se u nekom polu-jadnom falsetu, sa stisnutom pesnicom zaderete “Sanctuary” u zrak, to je ono u čemu vam je gitarski genijalac Nick jako blizak i što daje neku simpatičnost bendu. Objektivno gledano, Nick DiSalvo očajno treba neke satove pjevanja. Nisu sve pjesme takve, primjerice Compendium je otpjevao savršeno. Kritični su ovi dijelovi gdje nesigurno pokušava otići u falset, ali opet, kada gledate ovakav koncert neće vas zasmetati. Nakon instrumentala s drugog albuma najavljuje još dvije stvari (Thousand Hands i The Falling Veil) s novog albuma. Set lista je začudo bila jako dobra – moguće da zato što nijedna stvar s novog albuma nije promašaj. Blind ili Lore samo bi upotpunili savršenu večer.
Vrhunski marketinški potez
Ono što sam rijetko viđao do sad bio je genijalan marketing koji je DiSalvo napravio najavljujući kraj koncerta. Zahvaljujući se, pozvao je sve nakon nastupa na ulaz backstagea da popričaju na merch štandu. Čime je to rezultiralo? Ogromnim redom ljudi koji čekaju kako bi kupili majicu ili ploču, uzeli autogram ili stisnuli ruku osobama koje su im pružile dobru količinu sonične ugode. Red je bio takav, da sam u dva navrata odustao od stajanja u redu, otišao do prostorije sa šankom i ponovno se vratio kada se malo raščistilo. Uzeo sam majicu. Na dobrim koncertima uzmem majicu. Vjerujem da su ostali ljudi slično razmišljali – jer osjećaj u vezi budućnosti ovog benda je i dalje neopisivo dobar.
