Izvještaj – Radiohead u Monzi: Veličanstveni presjek karijere
Radiohead. Kakav bend! Kakvi ljudi! Mnogi će reći da se radi o najvećem bendu našeg doba, a ja ću se s time složiti. Nijedan sastav u posljednjih dvadesetak godina ne može se pohvaliti s takvom diskografijom kao što je ona Radioheada. Iz albuma u album redefinirali su svoj zvuk, širili glazbene utjecaje, stvarali trendove, pa čak i utjecali na kompletnu glazbenu industriju. Sjetimo se 2007. kada su album “In Rainbows” objavili kao besplatan download bez diskografske kuće, odnosno svaki slušatelj je sam platio koliko je mislio da album vrijedi. Ako me sjećanje dobro služi, navodno je prosječna uplata bila 4 dolara, više nego što su glazbenici inače dobivali od diskografa po prodanom albumu. Time su znatno uzdrmali samo temelje ogromne glazbene industrije.
Prije tog albuma raskinuli su ugovor s diskografskom kućom EMI koja je potom 2008., da bi im se osvetila, objavila “The Best Of” sa singlovima s njihovih prvih šest albuma. Bend je svoje fanove pozvao da ne kupuju taj album jer ga oni nisu pripremili niti bi ikad (ili barem u dogledno vrijeme) objavili kompilaciju hitova – zato što su za njih albumi umjetničke cjeline i te pjesme pripadaju albumima na kojima su objavljene, a nije im bitno je li koja hit ili nije.
Radiohead ne igraju po pravilima, ponekad toliko zaziru od njih, od mainstreama, od popularnosti, da ih slobodno i opravdano možete nazvati prepotentnima i iritantnima. No kada unatoč tome skupe 55 tisuća ljudi na autodromu u Monzi u Italiji 16. lipnja, ne možete nijekati da je riječ o velikom bendu jer to znači da su te ljude pridobili isključivo svojom glazbom. I to kakvom glazbom!
Beatlesi 21. stoljeća
U nekoliko sam navrata čuo da Radiohead nazivaju Beatlesima 21. stoljeća. Nedavno sam ponovno preslušavao i zatim pisao o albumu “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“. Tijekom pisanja tog teksta glavom mi je prošla misao da se takvi albumi danas jednostavno više ne rade. Ne mislim pritom na temu, nego na glazbu – strukture pjesama, instrumentarij, aranžmani, produkcija. Radiohead je jedan od rijetkih koji tu misao može posve otkloniti jer se od albuma do albuma poigravaju svime navedenim.
I to ne čine s namjerom izazivanja pažnje ili ostvarivanja komercijalnog uspjeha ili zbog opće bezidejnosti, nego zbog umjetničke i, u srži, ljudske potrebe za stvaranjem, za progresom. Oni su poput Krležinog “Kristofora Kolumba” koji uvijek teži novome, nepoznatome, neistraženome, za razliku od Kolumbovih mornara koji se žele s bogatstvom i slavom žele vratiti u Španjolsku.
Sanjivost i prelazak u noć
Prošlogodišnji “A Moon Shaped Pool” nije bio toliko eksperimentalnog karaktera kao “Kid A” ili “The King of Limbs”, ali ni u jednom pogledu nije bio korak unazad. Čak se tako ne može protumačiti ni uvrštavanje na album pjesme True Love Waits, nastale prije 20 godina. Nisu s njome skupljali poene kod fanova. Zato su je i objavili u novoj verziji koja posve odgovara zvuku albuma kojeg karakteriziraju iznimno raskošni aranžmani, slojevi gitara, klavijatura i perkusija preko kojih je Jonny Greenwood aranžirao gudače.
Upravo s novim albumom počeo je koncert u Monzi, kao što bend započinje sve koncerte u posljednjih godinu dana. Odmah moram navesti da su Radiohead majstori setliste. Kao što sam spomenuo, nije im bitno hoće li odsvirati sve “hitove”. Bitno je kako se pjesme nadovezuju jedna na drugu. Koncert je otvorila Daydreaming, balada na klaviru koju su izvodili bez ikakve rasvjete. Sati je 21:25, još uvijek je dan, naslov pjesme u tom trenutku nije mogao biti prikladniji. Tek pred kraj pjesme uključuje se rasvjeta, a klavir zamjenjuje akustična gitara i uvodni riff pjesme Desert Island Disc. Sanjivo njihanje dobiva lagano plesni ritam, publika se već može upjevavati, a iz tog umjerenog tempa prelazimo u kraut-rock od Ful Stop s kojom završava uvodni hat-trick albuma “A Moon Shaped Pool”.
Povratak u prošlost, šok i oduševljenje
I s time kreće legendarni uvodni riff Airbag, prve pjesme slavnog albuma “OK Computer” koji ovih dana slavi 20 godina. Nešto vas steže iznutra, osjećate pritisak u prsima, suze kako se nakupljaju. Tko bi rekao da Airbag može izazvati tako emotivan trenutak. Radiohead sam počeo otkrivati s “In Rainbows”, nastavio sam s “The Bends” i “OK Computer”. Iako Airbag nije neka od njihovih najpoznatijih pjesama, već sam naglasio da se kod Radioheada slušaju cijeli albumi, a Airbag je mene katapultirala u srednjoškolske klupe, izazvala je osjećaj nostalgije, iako ne znam za čime konkretno. Jednostavno je bilo jebeno dobro slušati Greenwoodovu gitaru i zaurlati refren “in an interstellar bust, I’m back to save the universe”. Pa one stanke u pjesmi nakon drugog refrena i bombastični outro, da, zagrijavanje je završilo, vozimo se na Radioheadovom vlaku smrti.
Sljedeća pjesma katapultirala nas je 10 godina u budućnost. Na prvu pjesmu “OK Computera” nadovezala se uvodna pjesma “In Rainbowsa” – 15 Step sa zvukom gitara koji se tako unikatno provlači kroz cijeli taj album. Odlično se nadovezala Myxomatosis sa svojim electro zvukom koji uživo zvuči puno zanimljivije nego na albumu, a bez puno stanke zasvirao je fanovima očito veoma dragi uvodni riff The National Anthem. Smirivanje setliste uslijedilo je s All I Need, tihim favoritom s “In Rainbowsa” čiji završni dio kao da je napravljen za obaranje publike s nogu.
U središnjem dijelu koncerta tako su se nanizale pjesme da je meni sa svakom sljedećom čeljust sve više padala od mješavine šoka, oduševljenja i iznenađenja. Logičan nastavak na All I Need je velebna Pyramid Song, jedina pjesma koju smo čuli s “Amnesiaca”, dok se pak na nju prirodno nadovezala neizostavna Everything In It’s Right Place, pjesma koja otvara “Kid A” i koja je tamo 2000. ostavila u šoku fanove koji su očekivali novi “OK Computer”. Everything In It’s Right Place na ovom je koncertu zvučala kao neočekivani klupski hit, s nekakvom house-dub ritam podlogom koja izaziva plesnu maniju.
I odjednom taj niz prekida tako prepoznatljivi zvuk bubnjeva i činela, samo smo čekali da možemo svi dići ruke u zrak i zapjevati “reeeeeckoneeeeeer“.
Grandioznost izvedbe
Reckoner je odličan primjer zašto je Radiohead tako veliki bend. Iako pjesma nema neku svoju priču kao što je imaju Creep, Paranoid Android ili True Love Waits, tek je jedna od pjesama na albumu, jednostavno je toliko dobra da bez problema može stati u setlisti uz bok – zapravo bilo čemu iz njihova opusa. Odlična se nadovezala Bloom sa svojim loopovima i zakučastim ritmovima, a u izvedbi uživo značajnu ulogu preuzela je gitara. Pjesma je to za koju nikad ne bi rekli da uživo može zvučati grandiozno, ali zvuči upravo tako. S Bloom se vraćamo na “In Rainbows” uz Weird Fishes/Arpeggi, koja nam daje još predivnih gitara koje kao da pletu pjesmu, i back vokale koji prate stihove “your eyes, they turn me”. Kako se pjesma postepeno gradi, iz strofe u strofe, tako se diže i atmosfera, koncert je na vrhuncu, publika pjeva i dionicu Thoma Yorkea i back vokala, opći delirij vlada.
Nakon par pjesama u nizu opet slijedi promjena s elektroničkom Idioteque, nakon koje dolazi The Numbers, uz uvodne tri jedina pjesma koju smo čuli s “A Moon Shaped Pool”. Od kad je album izašao smatram The Numbers jednom od najboljih pjesama u njihovoj karijeri, a koncert mi je potvrdio da sam tu u pravu. Od riffa na gitari preko klavira koji poput vodopada obasipa cijelu pjesmu do gudača čije dionice izazivaju trnce, The Numbers je Radiohead u najboljem izdanju. Najbolje je što se na koncertu nedostatak gudača uopće nije osjetio, pjesma zvuči bogato kao i studijski predložak, a njena izvedba djeluje veličanstveno. A tu su i sjajni stihovi koji pozivaju na revoluciju: “the numbers don’t decide / the system is a lie / we’ll take back what is ours”.
Opet su odlično nastavili s Exit Music (for a Film) koja je počela akustično uz Yorkea na gitari, dok je drugi dio pjesme cijeli bend izveo poprilično himnično. Kraj regularnog dijela seta pripao je Paranoid Android, jednoj od najznačajnijih pjesama njihova opusa koja zaslužuje malo energičniju reakciju publike. Dok se bend privremeno povukao s pozornice, ja sam izražavao svoju nevjericu onime što smo do sada čuli i setlistom koja je nevjerojatno dobra. Nakon takvog seta, a s diskografijom kakvu ima Radiohead, pravo je pitanje bilo što ćemo čuti na bisu. Otvorili su ga s još jednim komadom “OK Computera”, predivnom No Surprises koja je ponovno izazvala onaj osjećaj nostalgije kao i Airbag.
Nastavili su u sličnom tempu s Nude, jednom od lirički njihovih najzanimljivijih pjesama (“don’t get any big ideas / they’re not gonna happen”), iako za stihovima nimalo ne zaostaje instrumentalna podloga, upečatljiva gitara i raspjevani Yorkeov vokal. U brži tempo ubacili su s 2+2=5, pjesmu koja govori o egoizmu koji ne vidi dalje od svog nosa i koji probleme uvijek vidi u drugima (genijalni stih “I try to sing along, but the music’s all wrong, cause I’m not”). Yorke ju je posvetio Margaret Thatcher i Donaldu Trumpu. Energičnu izvedbu nastavili su s Bodysnatchers, posljednjom pjesmom koju smo čuli s albuma “In Rainbows” (točno to je bila moja misao – još jedna?), možda i najžešćom pjesmom u njihovom opusu u kojoj potpuno vladaju gitare.
Bisevi kao vrhunac
Prvi bis završili su uz Fake Plastic Trees, stari favorit i jedinu pjesmu s “The Bendsa” koju smo čuli. A kada tu pjesmu čujete uživo, kao i ove već spomenute s “OK Computera”, istovremeno vam je toplo oko srca i stisne vas knedla u grlu. Taj uvrnuti imaginarij još je nešto što bendu daje posebnost, od rubber plant i fake plastic earth iz ove pjesme, do onih nadrealnih metafora iz Bloom i Weird Fishes/Arpeggi. Drugi bis otvorila je Lotus Flower, svima poznata kada smo u spotu pjesme gledali Thoma Yorkea kako pleše. U live izvedbi je, kao i Everything In It’s Right Place, doživjela malu dogradnju pa je naglašeni bas dodatno izazivao publiku na ples. Ostatak pjesama se prilično vjerno držao studijskih predložaka, s time da su prve tri pjesme s “A Moon Shaped Pool” i Idioteque nešto kraćene.
Nakon Lotus Flower je došao taj trenutak kojem se svi uvijek nadaju, ali rijetki ga zaista dožive – uvodni akordi na gitari od Creep. Rollecoaster nostalgije koji je započeo s Airbag, nastavio se s No Surprises i Fake Plastic Trees, s Creep je ostvario svoj vrhunac. Pjeva se glasnije nego na koncertu Miše Kovača, iz svake stanice organizma viče se “but I’m a creep, I’m a weirdo, what the hell I’m doing here, I don’t belong here”, dok Greenwoodova gitara reže zrak distorzijama. Creep nije obilježio Radioheadovu karijeru samo zato što im je bio prvi hit, nego zato što su na toj pjesmi uveli tematiku kojom se bave već više od 20 godina – samopoštovanje, tjeskoba, alijenacija, uz one nešto više političke teme kakve nosi recimo The Numbers. Koncert je završio uz Karma Police, iako sam bio toliko emocionalno istovremeno iscrpljen i ispunjen od cijelog koncerta da ne znam jesam li tu pjesmu uopće doživio kako spada.
Komunikacija s publikom bila je minimalna, Yorke je između pojedinih pjesama izvaljivao neke fraze na talijanskom, uglavnom klasični grazie. Reakcije publike s druge su strane bile pune oduševljenja, to ne moram ni naglašavati. Yorke je svirao i akustičnu i električnu gitaru, Greenwood je osim na gitari svirao i na klaviru, a ostatak benda su Ed O’Brien na giatri, Colin Greenwood na basu i Phil Selway na bubnjevima, a s njima je nastupio još jedan glazbenik na drugom setu bubnjeva, klavijaturama i svemu što je zatrebalo.
Bendovska uravnoteženost i jednakost
Light show nije bio nešto spektakularan, decentno je pratio glazbu bez da prijeđe u prvi plan, i tako bi i trebalo biti. Štoviše, da ga uopće nije bilo, mislim da nikome uz ovakvu svirku ne bi nedostajao. Na videozidu su se prikazivali članovi benda, ali uvijek svi zajedno u kolažu. Kamere su snimale svakog od njih, u krupnom planu, ali ni u jednom trenutku nije bio kadar samo jednog člana benda. Dok je Yorke sam započinjao Exit Music i Fake Plastic Trees, videozid je bio isključen. Time se naglasilo da Radiohead nije Thom Yorke ili Jonny Greenwood, nego da su svi oni Radiohead.
Ukupno smo u 2 sata i 15 minuta čuli 25 pjesama, barem po jednu sa svakog njihovog albuma, od čega čak šest s “In Rainbowsa” koji ove godine slavi 10. rođendan (nije “OK Computer” jedini slavljenik). Što se mene tiče, ovo mi je bila setlista iz snova, i više nego što sam mogao očekivati. Koliko god njihovi albumi međusobno bili različiti, uvijek se kroz njih provlačio Radioheadov duh koji je unikatno prepoznatljiv. No to najbolje dolazi na vidjelo kada ih slušate uživo jer unatoč svim razlikama među pjesmama, od akustične Fake Plastic Trees do elektronike Idioteque, od vječnog Creep do novih vrhunaca The Numbers, sve je to – Radiohead.