Izvještaj – The Drops: Fizički troje, zvukom tisuću
Jučer nam je po prvi puta u Hrvatsku stigao simpatični trio The Drops. Predstavnici francuskog suvremenog jazza osvojili su nas svojom spontanošću i opuštenošću, kako onom između pjesama, tako i onom u samim pjesmama. Energija ovog benda nevjerojatna je, a ona proizlazi iz savršenog njuha za ton pomiješanog s poznavanjem svakog instrumenta u dušu. Prebiranje po žicama, upuhivanje u saksofon i udaranje u bubanj predstavilo se jučer na najinspirativniji mogući način.
Točno u devet i trideset trojica mršavih mladića u odijelima izašli su pred Polukružnu dvoranu Teratra &td. Bez puno riječi. Uzeli su instrumente i krenuli sa svirkom. Prvi je solo na koncertu ukrala gitara. Gitarist koji nevjerojatno nalikuje gitaristu The Strokesa i prije pravog početka uspio nas je uvesti u atmosferu koja se protezala do kraja nastupa. To je ona tehnički nevjerojatno zahtjevna gitara, ali ona koja se ne svira prstima. Bar manje prstima. Više zatvorenim očima, osmijehom na licu i osjećajem koje ne odaje išta manje od velike ljubavi prema instrumentu i glazbi koju sviraš. No ova sinoćnja gitara nije bila samo gitara. Ona je ispočetka bila klavir, kasnije harfa, a na samom kraju nastupa predstavila se i mekšim, sebi svojstvenim zvukom. Tek tada, na kraju koncerta.
Gitari se nakon desetak minuta priključio bubanj, a njima na kraju i saksofon. I kada su se svi instrumenti konačno spojili nastalo je ništa manje od onoga po što smo svi došli. Bio je to spoj snažnog, energičnog zvuka umotanog u plaho, poetično ruho tako da sve u isti mah zvuči moćno, a opet romantično. Snaga koja se održava neočekivanim udarcima činela, zajedno s ponekad gitarom i ponekad saksofonom, napinjala bi te mišiće u pozadini, dok bi onaj instrument koji ne bi sudjelovao u ovome zavodio laganim, staloženim tonovima. Svaki instrument je tijekom ovog kratkog koncerta dobio i svoj solo u kojima smo iz prve ruke dobili uvid u vještinu svakog člana benda iz kojeg bi, kada bi mu se suprotstavila cijela pjesma, izašla iz solo dionice jednog instrumenta i dodatno dobila na smislu.
Cjelokupni doživljaj glazbe koju The Drops prenose live možda je i teško osjetiti na studijskim snimkama. Možda je i zato zadnji album sniman upravo live i to na njihovom domaćem terenu, u Parizu. Jer je filozofija ove glazbe upravo to da se ona osjeti uživo. Da se osjeti cijelo to bogatstvo glazbe. Gitare koja je pametno pomiješana s cijelom paletom pedala nije samo gitara, već toliko mnogo više te ugodni tonovi neizostavnog saksofona koji bi nas čas nabrijavali, čas zavodili i, na kraju, bubanj koji bi nam diktirao ritam u kojem bismo uživali u cijelom ovom nezaboravnom doživljaju. Zato, iako je fizički ispred nas bilo samo tri osobe, zvučalo je i osjećalo se kao da je znatno više. Kao prvo jer je gitara toliko vješto uspjela oponašati druge instrumente, a onda i jer ovo troje ljudi svoju glazbu toliko gusto komponiraju da ne ostaje niti najmanji, po meni, suvišni moment tišine. Uostalom, što će nam tišina kada su ispred nas The Drops. Izlog suvremenog zvuka nije se mogao najaviti bolje od ovoga.