Izvještaj – unhappybirthday: Estetika depresije
Bilo je depresivno. I to ne zato jer je glazba bila sjetna ili depresivna, riječi kojima se često opisuje post punk, već zato jer je osim mene na koncert stiglo pet ljudi za koje vjerujem da nisu niti znali da je jučer bio koncert, već su se slučajno našli u Klubu i završili na koncertu. Ovo je time tužnije jer je koncert bio BESPLATAN! Stoga molim sve bendove da nikada ne dođu u Hrvatsku jer su ljudi toliko odvratni i užasni da ne žele posjetiti odličan koncert za koji neće morati odvojiti niti jedne jedine lipe. U ovakvu se realnost u Hrvatkoj, nažalost, uvjeravam svaki dan; na ulici, na televiziji, u trgovini, a eto, po novome, i na koncertima.
unhappybirthday mlad je, no uigran i posložen bend koji čine bas, gitara i klavijatura. Njihovi najjasniji uzori mogu se prepoznati među velikanima post punka za koji i ovaj trio ponosno tvrdi da proizvodi. No glazba koju sam jučer slušao u svojoj srži jest post punk, no uprljan. Ne uprljana na način dodavanja agresije ili sirovitosti, već želim naglasiti kako se ne radi o klasičnom post punku s dvije gitare, bas gitarom i dubokim vokalom, već je u glazbi unhappybirthdaya moguće preoznati jako puno elemenata od kojih je možda i najglasniji zvuk osamdesetih koji dosta često do izražaja dolazi iz klavijatura.
Depresivno kako priliči post punku bilo je tijekom cijelog koncerta. No glazba sjetna kakva i jest, nije mogla niti priblizu dočarati onu sjetu, tugu i, opet, depresiju koja je počela odzvanjati nakon kraja svake pjesme kada bi tonove morao zamijeniti pljesak petorice ljudi i glas pjevača koji bi neiskreno nastojao izustiti ‘Thank you’. Bilo mi je stvarno žao sudjelovati na ovakvom koncertu. Pogotovo zato jer glazba koju ova trojica Nijemaca rade stvarno zaslužuje pažnju. Ona je originalna, iskrena i krajnje kreativna. Svaka pjesma izgrađuje se na svoj način i, iako se ritam proizvodi kroz ritam mašinu i ostaje isti tijekom cijele pjesme, kreativne izmijene instrumenata, ritma na drugim instrumentima i promjenom pedala ne dopušta čovjeku da mu bude dosadno. I to su uspjeli napraviti nemotivirani, pred ovakvom publikom, kroz svega sedam pjesama budući da su bili prisiljeni kasniti više od sat vremena zbog tehničkih problema. Za to zaslužuju naklon do poda!
Upravo zato jučerašnji koncert bio je esteticiranje depresije. Davanje soundtracka depresiji. Tako sam ja to doživio. Toliko malo ljudi nije moglo stvoriti atmosferu. I zato je samo ozračje bilo užasno depresivno. Uz to, na pozornici svira post punk i time daje savršenu pozadinsku glazbu za ovu večer, a po mojem mišljenju i za mentalitet ove države. Nema puno smisla u bacanju biserja pred svinje.