Izvještaj: Završio je Špancirfest uz Letu Štuke, S.A.R.S. i Majke
Posljednjeg dana varaždinskog Špancirfesta Antena Zagreb pozornica ugostila je neka od najzanimljivijih imena regionalne glazbene scene posljednjih godina, sarajevski Letu Štuke, Beograđane S.A.R.S. i reformirane veterane Majke, predvođene neuništivim Goranom Baretom.
Prvi su trebali započeti Letu Štuke, u poprilično ranom terminu u 20 sati, ali u startu je sve kasnilo te su počeli 45 minuta kasnije. Tako se loš organizacijski niz za Špancir nastavlja, iako su šank i štandovi s ulaznicama i akreditacijama ovaj put funkcionirali sasvim u redu, ali vjerojatno samo zato što nije bila tolika gužva kao na koncertu Skunk Anansie i Gibonnija. Ono što ponovno trebam pohvaliti je odličan razglas koji je, zajedno s vrhunskim light showom, osigurao uvjete najbolje moguće kvalitete.
Što se tiče Letu Štuke, momci su nenametljivo, bez pretjerane komunikacije s publikom, odsvirali svoj jednosatni set, u kojem su prošli pjesme sa sva tri studijska albuma. Njihov glazbeni opus je za svaku pohvalu, jer uspijevaju jedan klasični pop-rock prošarati balkanskim motivima i tako ga učiniti prepoznatljivim i originalnim, ali ne jeftinim, već u konačnici sve zvuči na visoko-kvalitetnoj razini zapadnjačke produkcije. Kao takvi, zvuče pomalo kao kombinacija Rundeka i Pips, Chips & Videoclipsa, s kojima im je zajedničko i da svi imaju odlične tekstove, za koje je kod Štuka zadužen Dino Šaran, i zbog kojih su se mnogi i zaljubili u ovaj bend.
Uživo se pomalo ziheraški pridržavaju te formule. Nema kod njih prevelikog odstupanja od zacrtane sheme pjesama i poigravanja instrumentalnim dijelovima ili solažama, ali kvaliteta pjesama, glazbeno umijeće članova benda i dobar razglas učinili su koncert dovoljno zanimljivim svim fanovima, kao i onima koji su ih prvi puta slušali.
Za razliku od Štuka, SARS je bio puno eksplozivniji i razigraniji u svirci, iako je trebalo proći nekoliko pjesama da se uspavana publika pokrene i zapleše s njima. Pojavivši se na sceni u vrijeme kad su bendovi poput Dubioze Kolektiv postali naglo popularni, njihov interesantan spoj reggae-ska-rock glazbe, obogaćen harmonikom i saksofonom, te veoma dobrim tekstovima o društvenoj krizi, politici, socijalnim razlikama i hedonističkim porivima, ubrzo im je osigurao istaknuto mjesto na regionalnoj glazbenoj sceni.
Pravi aduti su im nastupi uživo, na kojima brzo stvore nabrijanu atmosferu zahvaljujući sad već popriličnom broju hitova te odličnim glazbenicima, koji te pjesme obogate brojnim solažama i zanimljivim instrumentalnim dijelovima. Publika ih voli, a nakon ovogodišnjeg albuma “Kuća časti” i nastupa na festivalima Inmusic i Špancirfest, očito je da su S.A.R.S. postali jedno od najzanimljivijih i najperspektivnijih imena u regiji.
Već po prvim riječima “Dobro veče Varaždin” vidjelo se da je Bare u svom elementu, svojevrsni predmet sprdnje zbog vlastitih pokreta, gesta i mrmljanja (teško je to nazvati govorom ili pjevanjem, posebice one stvari bržeg tempa), pretvarajući se u nakazu na pozornici. Ali u trenutku kada na rub pozornice stane raširenih ruku, izvrsno prilagođena svijetla ocrtavaju njegovu siluetu u obliku križa, a cijela publika naprosto stane od snage slike, dobijete dojam da je on u biti savršeno proračunati i bahati, kako je sam rekao, vrhovni svećenik rock’n’rolla. Jer ako je rock utjelovljenje sotone i demonska glazba (kao što neprestano tvrde dežurni dušobrižnici), zar itko može biti prikladniji za tu ulogu nego Bare (bar na našim prostorima)? Doduše, vrhovni svećenik je Varaždin proglasio prijestolnicom rock’n’rolla, ali po vidljivo prorijeđenoj publici nakon završetka Sarsovaca (što je pomalo neočekivana situacija, jer su ipak Majke glavne zvijezde večeri), to se baš i ne bi moglo zaključiti (a prisjetimo se da je i Triggerfinger svirao pred praktički praznim stageom).
Što se tiče Majki, četvorka na pozornici (nedostajao je Zoran Čalić) pružila je najbolju svirku koju sam čuo na ovogodišnjem Špancirfestu. U prvom planu je definitivno bio nekadašnji gitarist Pips, Chips & Videoclipsa, Alen Kraljić, čijim sam se potezima na gitari divio cijeli koncert. U jednom trenutku postane uopće nebitno koju pjesmu sviraju, samo uživaš u solažama na gitari, u majstorskom korištenju popularno zvane wah-wah pedale, uzbuđeno iščekuješ što će učiniti sljedeće i čini ti se da bi tako mogao provesti sate. Ostatak benda ga je iznimno sigurno i uigrano pratio, a svi zajedno pratili su komande Bareta, njegove propovijedi i uputstva, što je konačni dokaz da Bare i dalje dobro zna što radi. Apsolutni vrhunac večeri – desetminutno čitanje Budi ponosan.
U jednom trenutku Bare je sebe i Majke nazvao malom skupinom umjetnika, ali zatim se predomislio, jer tko su oni naspram Michelangela i Leonarda? Ovo pitanje ostavit ću da visi u zraku do idućeg Špancirfesta, s nadom da će se organizacijski problemi preboljeti, razina kvalitete koncerata i izvođača zadržati (po mogućnosti i nadograditi), a Varaždinci shvatiti što je dobra muzika i da nije puno dati 30 ili 70 kuna za kvalitetan koncert.
