Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Glazba

Izvještaj: Oren Ambarchi i Franz Kafka Ensemble otvorili 16. Žedno Uho festival

21.05.2015. Luka Sinković
Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Nastup odličnog australskog multiinstrumentalista nije bio dugo najavljivan, budući da je tek u zadnji tren predstavljeno kako će Ambarchi uz Franz Kafka Ensemble odraditi otvaranje festivala, i to po otkazivanju nastupa benda KeroKeroBonito. Možda je i to razlog relativno malom broju ljudi u Močvari, međutim daleko je vjerojatnije da je to iz razloga jer se radilo o minimalističkoj glazbi koja sama po sebi plijeni vrlo malo pažnje.

Na dan koncerta objavljeno je da je Ambarchiju oprema kasnila te je događaj cjelokupno pomaknut za nekih sat vremena. Prema novoj satnici je Oren nastupao prvi, vjerojatno iz razloga da može odraditi tonsku i odmah početi s koncertom.

Početak je koncerta bio podosta tih, no u pozadini su se polako stvarali slojevi zujanja i buke. Jedino stvarno odsvirano bio je pokoji feedback s gitare koju je držao u krilu. Također, tu i tamo se uspio poigrati i s ponekim višim tonom na potenciometru, ali nakon nekog vremena se to počelo događati periodički, tako da vas takva radnja uvuče u izvedbu i učini je poznatom premda je nikada niste čuli. U takvom periodu repetitivnih frekvencija već vrlo koncentrirano pratite svaki pokret, upijate i vizualnu sliku autora, odnosno, pokušavate vidjeti nešto od proizvodnje tonova. No, ne događa se ništa posebno. Tada vam ponovno dolazi do mozga: „To je drone, poanta svega već vibrira u pozadini“ – ali je u tom trenutku ne primjećujete.

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Toliko ste toga proživjeli, a prošla je tek polovica koncerta, odnosno polovica jedne jedine pjesme. Čekate neki trenutak koji će vas oduševiti, no sama spoznaja da možete analizirati svoje iščekivanje neopterećeni glazbom  je fascinantna. Tražite ugodniji položaj i nalazite ga na podu poluprazne dvorane, leđima naslonjeni na zid, desnim uhom nešto ispod visine razglasa, lijevim okrenutim prema izlazu. Preko zida i poda osjećate intenzitet zujanja koje ima potencijala biti neugodno, ali nije. Shvaćate kako je ovo bio odličan potez. Sjesti. Koncert polako ulazi u fazu kada se zujanje postepeno pojačava te čujete koliki vam intenzitet zvuka prolazi iznad glave, pristižući iz razglasa kojemu ste okrenuti samo jednom polovicom glave. Slučajno vam se dotiču zubi i primjećujete vibraciju na kontaktu caklina. Pomalo je neugodno, no zabavlja vas, te nastavljate tu i tamo spojiti čeljust.

„Može li rezonirati i Svemir?“ – pitate se, shvaćate kako već minutu niste koncentrirani na pjesmu, no nije vam pretjerano važno, jer bilo je lako podsvjesno primijetiti da se makroskopski ništa pretjerano važnog nije dogodilo. Uživate u životnim kontemplacijama te analizirate kretnje i oscilacije zvučnih masa, koje su na dubokim frekvencijama zujanja zbog veće valne duljine gotovo opipljive. Koncert nije nimalo tih, kao što se činilo na početku. Zadovoljni ste, dobro se provodite, volite biti u svojoj glavi. Zabavljaju vas ove „minimalističke“ stvari – glazba i misao, ako ih se usudite konvencionalnim rječnikom tako osloviti – iako ste u tom slučaju duboko u krivu. Shvaćate da se pjesma u pozadini stišava, te da dolazi do kraja. Čovjek na pozornici se diže, zahvaljuje jednostavnim pozdravom ruke, kao da pozdravlja poznanika u prolazu, onako ležerno. Isti je i izraz lica, u blagom osmjehu, no izrazito iskren. Vjerujete mu, a on je ponosan na svoju izvedbu, čak i malo iznenađen što su ga ljudi doživjeli. Odsvirao je jednu pjesmu, od svega pola sata, ali znate da je završio – upravo je u tome figurativni punchline.

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Foto: Niko Goga / Ziher.hr

Teško je ustati, jer dvorana još zuji. Frustrirajuća je pomisao o ostajanju na bendu koji je trebao biti predgrupa odličnom Ambarchiju, no i nije da vam se pretjerano spava. Da mozak nakon toliko zujanja nije toliko trom možda biste otišli i nikad ne biste znali što ste propustili.

Franz Kafka Ensemble je, koliko sam uspio shvatiti, ponovno okupljeni bend s nekim novim članovima. Povratak se na koncertnu scenu dogodio kada su nastupali s Hammerheadom te nakon toga Iconclastom, gdje im je free jazz izričaj drugog žanrovski daleko bliži od noise rocka prvog navedenog benda.

„Ansambl“ nastupa u bijelim košuljama i djeluje kao skupina relativno normalnih ljudi, no glazba im je svakakva – samo ne normalna. Filozofija benda leži na agresivnom ali kulerskom math rocku. Ritam sekcija je ono što nosi bend, energija bubnja i funk bas gitara. Dok su dva zasebna sloja iznad toga ponekad progresivna gitara Franje Glušca i limeni dio benda sastavljen od tenor saksofona, trombona i trube. Kroz taj dio benda dolazi i nekakav balkanski štih jazza. Kombinacija je genijalna i osvježavajuća.

Konvencionalna je glazba, misleći pritom i na svaki drugi rock band, postala izrazito zatvoren i uzak pojam, isključivo zbog toga što reciklira reciklirano, ali i zatvara svoju glazbu u kontekst lirike. U utorak navečer bili smo lišeni tog tereta, a oslobodili su nas ljudi koji o glazbi razmišljaju eksperimentalno. Dopustite takvim aktualnim ljudima da vas oduševe, ali i da vas produhove, dopustite sebi razmišljati o glazbi, dopustite si proučavati je. Budite ta razlika koja će svijest o glazbi razvijati na drugačiji način i osloboditi je okova svakog generičnog bendovskog smeća. Ambarchi i Franz Kafka Ensemble to zasigurno jesu. Odlično otvaranje još boljeg festivala. Hvala Škugoru i ekipi Žednog Uha.


Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.143 out of 5)

Komentari