Istaknuto
23.09.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute Uz strane preporuke za slušanje, Nova glazba i ovog tjedna donosi devet novih domaćih i regionalnih glazbenih noviteta u borbi za singl tjedna.

14.09.2020.

Vrijeme čitanja: 7 minute Koliko vam je dobar bio godišnji na skali od 1 do 'Ziherung od svibnja izlazi u rujnu'?

Glazba

Komentar: Koncerti socijalne distance i kultura strpana u kaveze

26.08.2020. Glazbena redakcija
Vrijeme čitanja: 9 minute

Ima već neko vrijeme otkako je internetom počela kolati slika koncerta iz Newcastle parka (pronađite je niže u članku) s metalnim kućicama odvojenim i ograničenim na samo tri do pet posjetitelja. Riječ je o seriji koncerata koji će se događati u spomenutom parku i koji naizgled nude jedno od rješenja kako glazbena industrija može pobijediti koronavirus.

Pitali smo naše novinare što misle o metalnim pregradama i bi li u budućnosti posjetili takvo događanje. Metalne pregrade na koncertima komentiraju Eva Juraški, Helena Kezerić, Zrinka Kunić i Mihael Pinter.


Piše: Eva Juraški


Kad sam ugledala sliku iz Newcastlea pomislila sam: „Ajme meni! Kakve su to pak mini VIP lože u pitanju?” I ne, nisu to nikakve mini VIP lože, već regularna koncertna mjesta. Stvar bi još bila i donekle shvatljiva da je u pitanju koncert klasične glazbe, no ne, ovo je ”novo normalni koncert” popularne glazbe.

Koliko god organizatori imali želju za koncertima i pokušavali na sve načine osigurati temelje da se održe u doba najveće izolacije s kojom se čovjek susreo, oni jednostavno gube svoju svrhu kad se posjetitelji postroje u svoje krletke.

S jedne strane, razumijem ih u potpunosti jer ni oni nisu sretni s takvim raspletom događaja, no svjesni su kako je ovo trenutno jedno izvediva opcija koncerta i kako se moraju prilagoditi ako žele opstati. Bez cjepiva je jasno kako veliki koncerti i festivali nisu održivi u normalnim okolnostima, a cjepivo neće sigurno biti dostupno do kraja godine ili početka iduće.

Bez potpunog doživljaja, molim!

Smatram kako nam ovakva forma koncerta ne može ponuditi potpun doživljaj istog. U prvom redu nedostaje interakcije i socijalizacije s drugim posjetiteljima. U tom slučaju najviše bi patili festivali jer je upoznavanje mnoštva ljudi različitih profila jedna od čari svakog festivala. Također, forma socijalno distanciranog koncerta je možda primjenjiva za pojedinačne koncerte, no nikako se ne može primijeniti za festivale zbog logističkih problema.

Na festivalu posjetiteljima treba biti omogućen pristup WC-ima, što je u slučaju navedenih loža malo teže izvedivo. Također, hrana i piće trebaju biti dostupni, a u ovom slučaju rješenje je jedino u minibarovima koji su logistički, a i financijski vrlo upitni. Da ne spominjem popularni moshpit, što mi osobno neće nedostajati zbog niza negativnih iskustava, ali vjerujem da većini posjetitelja koncertno iskustvo bez toga nije potpuno.

I gdje su u ovoj priči popularni susreti izvođača i fanova? Samo što se trenutno ne sjete staviti pleksiglas između izvođača i publike i upoznavanje je zajamčeno.

Tuga za kraj

Za sam kraj stajališta sam da je bolje da koncerti budu odgođeni za još neko vrijeme, ako treba i do procjepljivanja većine stanovništva, ako će nam to garantirati da će se koncertna scena vratiti u svoju normalu. Ova druga forsiranja izgledaju mi u najmanju ruku besmislenim, pogotovo ovo guranje sjedećih koncerata, a da pritom nismo u Lisinskom ili u HNK-u. Jednako tako koncerti ograničenog kapaciteta, koji se trenutno kod nas na snazi, u najmanju su ruku smiješni jer koja je razlika biti među tisuću ili 50 tisuća ljudi kad je poznato kako virus ne bira brojku ljudi. Neopisivo sam tužna, no što je tu je, treba se fokusirati što više na vladine poticaje kako bi glazbenu industriju održali na nogama, kao i na donacije dobrovoljaca.


Piše: Helena Kezerić


Već neko vrijeme gledam i slušam kako mi dragi ljudi, donedavno zaposleni u glazbenoj (i kulturnoj) industriji, smišljaju alternativne načine preživljavanja, traže nove poslove, gledaju kako zaraditi svoju plaću da bi mogli, nazovimo to normalno, živjeti. Gledam kako nam kultura odlazi niz imaginarni odvod u državi u kojoj još uvijek postoji previše ljudi koji tvrde da se ne trebaju štititi od koronavirusa jer ih ‘Isus čuva’. Ali nije samo kultura ta koja odlazi niz imaginarni odvod – odlazi i zdrav razum.

Novo normalno

Nemojte me krivo shvatiti, poštujem sve, ali ovo nema veze sa zdravim razumom. Evo samo par primjera novog normalnog pa ćemo se vratiti na glazbu i kulturu. Vlada koja donosi odluke o mjerama zaštite za školarce ostavljajući teret opskrbe dezinficijensa i maski na školama i/ili roditeljima. Školama koje nečesto nemaju ni dovoljno sapuna i wc papira u normalnim danima, a mi pričamo o maskama i zaštiti od koronavirusa. Roditeljima od kojih su neki vraćeni na minimalac ili im je smanjena plaća, neki od tih roditelja su i izgubili posao. Neki od tih roditelja su do ožujka radili u glazbenoj/kulturnoj industriji.

Pojedini vrtići koji, manje od tjedan dana prije svog početka, roditeljima još uvijek nisu jasno iskomunicirali na koji način će ‘predati djecu’ (kao da pričamo o stvarima). Hoće li zaista biti ‘aktivirani’ šalteri za predavanje djece u vrtić kao što su spominjali? Neki od tih roditelja su do ožujka radili u glazbenoj/kulturnoj industriji, a sad nisu sigurni bi li uopće svoje dijete trebali slati u vrtić.

P.S. Jesu li sve stradale škole i vrtići u Zagrebu obnovljeni nakon potresa?

Poslodavci koji svojim radnicima (onim sretnicima koji su uspjeli sačuvati svoje radno mjesto) ne omogućuju rad u sigurnim i prilagođenim uvjetima. Dobiješ jednu masku u dva mjeseca, kažu da ju možeš nositi cijelo vrijeme da ne bi trošili maske bez veze. Bez veze? Da, bez veze. Samo ću napomenuti da neki od tih radnika imaju supružnike koji su do ožujka radili u glazbenoj/kulturnoj industriji.

Tko preživi, vjerojatno je na kraju kopao krumpire

Pored ovakvih primjera iz svakodnevnog života postavit ćemo pitanje o stanju glazbene i kulturne industrije, ali netko će odmahnuti rukom jer to nije prioritet. Ovoj državi ne treba kultura ni glazba, ovoj državi trebaju izgovori za prelijevanje novčanih sredstava iz šupljeg u prazno. Tko će sve opstati nakon što se država izbori s koronavirusom? Bojim se hoćemo li u sljedećih nekoliko godina imati na izbor paletu događanja kao početkom godine, prošle jeseni ili prošlog ljeta. Razmišljam o tome što će se dogoditi s našim bendovima, organizatorima, a ponajviše onima koji su do ožujka radili iza kulisa glazbenih/kulturnih događanja. Oni su prepušteni sami sebi i mnogi od njih će vrlo vjerojatno biti primorani istupiti iz glazbenog/kulturnog sektora i prenamijeniti svoje djelovanje u nešto što donosi hranu na stol i plaća račune.

Tko će preživjeti ovu sušu kulturnih događanja i jesu li oni koji se ne usude nastupati na ovo malo postojećih koncerata u trenutnoj situaciji glupi, a ne odgovorni? Koliko će vremena proći do trenutka kad ćemo normalno moći otići na predstavu, koncert, neku radionicu ili tribinu – ovisi isključivo o nama i našem ponašanju i zalaganju. Nešto od toga ovisi i o našoj Vladi, ali tu si sami nismo uspjeli pomoći i nećemo sve dok je izlaznost građana na izbore toliko poražavajuće niska.

Mišljenja sam da ekonomija ne može pravilno napredovati bez napretka kulturnog sektora. Te dvije stvari idu ruku pod ruku, a kod nas su već dugo u gorkom disbalansu. Koronavirus je samo naglasio taj jaz.

Novo normalno nikad neće biti normalno

I na kraju da komentiram fotografiju. Ova fotografija iz Newcastlea predstavlja jedno od kratkoročnih rješenja za sve one junake iz moje priče koje svako toliko spomenem, one koji su do ožujka radili u glazbenoj/kulturnoj industriji. Ovakvo rješenje primjenjivo je isključivo za pojedinačne koncerte na otvorenom i određenog glazbenog tipa, iako ne vjerujem da bismo ikad ovakav prizor gledali u Hrvatskoj. Čak i da se to dogodi, ne bi to bila vrsta eventa koji bi posjetila.

Festivali (i koncerti) ovakvog tipa gubili bi svoj smisao, a rijeke ljudi i dalje bi se mimoilazile na dolasku i/ili odlasku, tu nismo riješili problem i još uvijek postoji velika opasnost od zaraze (kako funkcioniraju ulazi na ovakav event??) Još jedna stvar – teško mi je za povjerovati da su baš svi ovi ljudi iz metalnog kvadrata s fotografije iz istog kućanstva (ako nisu, gdje im je zaštita?) Na kraju dana ne bi posjetila ovakav event jer isto mogu dobiti ako sjednem na terasu i pustim si glazbu koju želim slušati.

Neki bi sad rekli: „Zašto onda uopće ideš na koncerte? Ostani doma i puštaj si glazbu na balkonu!”. Fulali ste poantu. Idem na koncerte jer mi nema draže od nekog prašnjavog dooma u Attacku. Idem na koncerte jer nema ljepšeg nego kad se u Močvari znojiš s ekipom u prvim redovima dok nad vama tvoj punk idol recitira svoju poeziju. Idem na koncerte jer želim s prijateljicama nakon partije šaha na stepenicama prepunog podruma KCM-a slušati taj jazz. Idem na plesnjake jer je nakon napornog radnog tjedna lijepo otkačit’ se uz taj funky sound ili disko. Možda prvo Pločnik pa Vintage pa Funk, a možda odustanemo od čage pa samo odemo u kazalište. Mogućnost izbora, šarolika ponuda kulturnih događanja i osjećaj sreće i punine dok sudjeluješ u njima su ono što je ovaj grad činilo živim, a njegove stanovnike, kad se odmaknu od životnih problema, sretnijima. Zagreb to gubi, a pravo pitanje je koliko godina će trebati da nekome gore kultura postane važna i da se stvari vrate na svoje mjesto.

Glazba ili bilo kakvo kulturno djelovanje ne bi trebalo dolaziti uz metalne rešetke, osim ako te metalne rešetke nisu dijelom performansa onog zbog koga smo došli.

Za kraj jedan razgovor iz stvarnog života;

A: Trebali biste staviti masku za zaštitu prije nego što uđete u dućan.

B: Ma nema potrebe, mene Isus štiti.

A: Ali mene ne štiti.

B: To nije moj problem.

koncerti

Izvor fotografije: CNN Travel


Piše: Zrinka Kunić


Kao profesionalni introvert i ljubiteljica bivanja na koncertima ‘od tonca pa još iza’, socijalno distanciranje na festivalima i koncertima prakticiram, nesvjesno, uglavnom cijeli život (izuzev ludih šesnaestih kada sam se gurala u prve redove i visila na ogradama INmusica). S vremenom se to oduševljenje pretvorilo u želju da uživam u glazbi, a ne toliko u atmosferi. Manje, intimne svirke na otvorenom postale su mi mnogo privlačnije, a pri svakom ulaženju u gužvu ljudi na koncertu jenjavao je osjećaj uživanja u sadržaju.

No, iako su mi ovi kavezići na neki čudan način čak i privlačni, višegodišnjim bivanjem dijelom glazbene industrije posve je jasno da je ovo rješenje potpuno neisplativo. Veliki izvođači svirali bi pred značajno manjim brojem ljudi nego inače, ali uz iste produkcijske troškove. Manji izvođači možda bi svirali pred istim brojem ljudi na koje su navikli, ali cijena produkcije skočila bi izvan granice njihovih budžeta.

Kultura nam je postala zabava i to je najgore što smo joj mogli napraviti

Uzmemo li u obzir da je većina organizatora već pola godine bez ijedne mrvice svoga kruha, a ta će se situacija nastaviti još barem duplo toliko jer je ljeto, od kojega mnogi žive (točnije, preživljavaju), otkazano, osobno počinjem razmišljati koga ćemo pronaći živog u post-korona svijetu. Nažalost, neki ovo razdoblje od godinu-dvije neće preživjeti. Svjedoci smo propadanju event i koncertnih agencija i u ‘mirnodopskom’ razdoblju, kada se radilo, ali su neki zalogaji jednostavno bili preveliki.

Hoće li grupiranje u kaveze pregrupirati i domaću koncertnu i festivalsku scenu ili će se uskoro pojaviti neki inovativan, a isplativ pristup? Možda je pravo vrijeme da, dok čekamo da se pojavi netko mudriji od nas, svoje misli preusmjerimo u rekonstrukciju glazbene scene i svih njenih okosnica jer ovo što smo imali nije, ruku na srce, funkcioniralo ni prije pandemije. Korona je možda ugasila sve što smo nazivali zabavom, ali i skinula maske podsjećajući nas da nešto što zovemo zabavom u vrijeme ozbiljnih problema pada u zadnji plan. Nadam se da ćemo u post-korona svijetu glazbu i kulturu prestati nazivati zabavom i tako joj konačno dati na važnosti koju bi trebala imati – važnosti za zdrav razum, talent, izražavanje, socijalizaciju, terapiju, lakše i ugodnije prolaženje kroz život. Nadam se da će i naši glazbenici dobiti titule koje zaslužuju i koje će im dati na važnosti.

Nadam se da će u vremenu koji je pred nama glazba predstavljati slobodu, a ne ‘zatvaranje u kaveze’ jer ono što smo prije nazivali koncertima i festivalima najbliže je slobodnom letu.


Piše: Mihael Pinter


Fotografija iz Newcastlea na kojoj se vide metalne platforme za posjetitelje, poredane poput vojske Mordora ispred Minas Tiritha (aka koncertne pozornice), proteklih dana je preplavila internetske pop kulturne portale izazivajući što gnušanje što indiferentnost, u manjoj mjeri odobravanje spram ovakvog mogućeg načina konzumacije koncertnih događaja u takozvanom ‘dobu korone’.

Bez energije i emocije

Svrha platformi jest omogućavanje socijalne distance ograničavanjem broja korisnika pojedine platforme na pet. Osobno, prva asocijacija vezana za spomenutu fotografiju jest – distopija te apsolutno i a priori odbacivanje bilo kakve mogućnosti sudjelovanja u takvoj ili sličnoj instalaciji. Osim što se samo po sebi nameće nemali broj pitanja na funkcionalnoj razini ovakvog pristupa, ono najbitnije svakako jest činjenica da su koncerti, barem u sferi pop kulture, u mnogočemu simbioza publike i izvođača i to često u onom najbanalnijem obliku koji se ogleda u fizičkom kontaktu, znoju i energiji koja iz tog grotla proizlazi.

Teško je zamisliti polugolog i divljeg Iggyja Popa kako u zanosu mahnita ispred metalnih platformi, zapravo nije teško nego – groteskno. Druga stvar koje je isto tako groteskna, ne manje bitna i svakako zastrašujuća. Lakoća kojom socijalnoj distanci i idejama vezanim za distanciranje, ali i otuđivanje slobode i prava dajemo prizvuk novog normalnog, čak i poželjnog. A sve to u trenutku dok se ni sama znanstvena zajednica ne može sastati s konkretnim zaključcima o pandemiji grcajući u kontradiktornosti povrh koje se, kao i uvijek u sličnim situacijama, valjaju manipulacije i politički inženjering te smo na koncu sluđeni, zastrašeni, zatrovani i zbunjeni.

Potpisniku ovih redova, konzumacija (prvenstveno) alternativne kulture je bila i ostala izraz stava i potrage za drugim i drugačijim mišljenjem. Opiranje totalitarizmu, aršinima, učmalim uzusima i jednoumlju. Inzistiranju na kritičkom mišljenju i pravu drugoga na drugačije mišljenje. Popevši se na metalnu platformu, simbolično bi pogazio sve ono što me u mnogočemu formiralo, uloga Avdićevog malenog kotačića u fašističkom stroju ili flojdovske još jedne cigle u zidu tada bi bila potpuna.

Kompromis i prilagodba – ali ne na metalne platforme

Konačno, od industrije vezane za kulturu očekujem kompromis, prilagodbu i iznalaženje poželjnih modela koji će garantirati ekonomsku održivost i rast, od umjetnika svih vrsta, pa tako i glazbenika, očekujem da jasno, strasno i protestno budu glas slobode i prava na slobodu mišljenja i djelovanja. Očekujem da u sveopćem ludilu budu tračak razuma. Da inzistiraju na pitanjima i odgovorima, da motiviraju ljude na pitanja i odgovore. Sve drugo, svaki oblik pristajanja i kompromisa uz sveopću histeriju dovest će do toga da će nam metalne platforme biti najmanji problem. Barem dok ne postanu kavezi. Ako nekome do sada i nije jasno kako ovo više nije borba za zdravlje, nego slobodu, kada mu postane jasno bit će najvjerojatnije – prekasno.

„Kad bi cijelo čovječanstvo osim jedne osobe imalo isto mišljenje, čovječanstvo ne bi imalo ništa veća prava ušutkati tu osobu nego što bi ona imala, kad bi dobila moć, da ušutka cijelo čovječanstvo.”
– John Stuart Mill, filozof

(Visited 163 times, 5 visits today)

Komentari