“Kriptidi” (Kriptidi): Glazbeni kriptid koji istovremeno zabavlja i plaši
Kriptidi su najčešće bića za čije postojanje nema dovoljno dokaza – ova definicija će se vrlo vjerojatno često provlačiti kroz intervjue i recenzije materijala istoimenog zadarskog benda koji je nedavno nakon niza singlova izbacio svoj bezimeni album prvijenac. “Kriptidi” su ugledali svjetlo dana.
Bend čine Čoporkabra u službi poete, Wendigogo kao perpetum harmobile, Mongolski crv smrti zadužen za sintesajzer i ostale zvukove, Prvigator kao triwave picogenerator, Robert W. Sasquatch na bajsu i konačno Ogopogo kojem je pripao BUMbanj.
Zainteresiraniji poznavatelji scene će većinu navedenih prepoznati kroz djelovanje u nizu bendova (Missing link, Trn u oku, Paperblast) te napose Roberta Vodanovića – Čopora aka Čoporkabre prvaka hrvatske u slam poeziji iz 2017. godine, neumornog glazbenika, izdavača, konceptualnog umjetnika, u svakom slučaju osebujnog lika čiju priču (doduše sada s već 10 godina odmaka, riječ je o 2009.godini) možete vidjeti i čuti kroz dokumentarni film „Priča o dobrom ludilu“ autora Tomislava Zorića.
Kriptidi se kao bend pojavljuju krajem 2016. godine i s priključivanjem Čoporkabre kreće rad na materijalu koji će rezultirati s 9 pjesama snimljenih u bivšem zadarskom kinu Callegro. Sama produkcija kao i vizualni identitet su DIY tvorevina članova benda a izdavač je kultna underground etiketa „Slušaj najglasnije“ legendarnog Zdenka Franjića.
Odbacite žanrovske ograde
Kriptidi osim srama nemaju ni gitaru kao instrument što je još jedna od osebujnosti kojih vrlo vjerojatno s obzirom na sastave timova neće manjkati kako vrijeme bude odmicalo. Album donosi i jednu obradu, riječ je o pjesmi Ghost Rider američkog proto/art/electronic/synth punk dvojca Suicide s njihovog debija iz 1977. godine.
Svakako znakovit dodatak albumu s obzirom na to da se mnoge navedene žanrovske smjernice provlače čitavim ovim izdanjem, iako je već sada sasvim jasno da će Kriptide biti nepotrebno pokušavati ukalupiti i smjestiti u žanrovske ograde – ima tu svega od arta, bluza, punka, bazičnog rokenrola, noisea, spoken worda, elektronike do referentnih točaka u vidu Partibrejkersa i Rage Against Machinea, Fugazija pa sve do Jesus Lizarda, Beastie Boysa i Einstürzende Neubautena.
Sklad satkan od tjeskobnih recitala
Album kao cjelina funkcionira poprilično ujednačeno, iako se nakon višesatnog preslušavanja same po sebi nameću Andaluzijski pas – vjerojatno najbolji trenutak na albumu u kojem Čoporkabrina na momente arhaična lirika dobiva apsolutnu pripadajuću repetitivnu zvučnu kulisu dodatno potencirajući mučninu i tjeskobu koja prožima ovih 5:51 na albumu.
Zadnja pošast će fantastičnom bas linijom i usnom harmonikom uz ukazanje reverend Čoporkabre podsjetiti na sjajne pokajničke trenutke iz opusa ranih Majki i Goribora dok će recital Od vrata do vrata zatvoriti ovu trojku dozom humora i teatra birokratskog apsurda naše svakodnevice pokazujući širinu spektra u kojem Kriptidi mogu funkcionirati i stvarati.
Kao eventualni nedostatci mogu se spomenuti povremene banalnosti ponajprije liričke (pjesma EPP) kroz koje se sasvim nezasluženo potrošio muzički moguće najupečatljiviji dio albuma.
Vjerujem da više nikoga pretjerano ne intrigira kritika korporativnog kapitalizma na nekakvoj općoj razini floskula, pa tako i Kriptidi puno bolje funkcioniraju na introspektivnoj individualnoj razini svog mitskog bića, a s obzirom na broj utakmica u nogama od njih niti ne očekujem drugo nego duboku i mučnu introspektivu tamo gdje najviše boli – Nadbiskupska.
Finalna presuda
U konačnici, ovaj album prvijenac zaslužuje priliku i pažnju jer u mnogočemu izbjegava zamku još jednog rokenrol benda koji se bavi pukom reciklažom na uštrb rizika koji nosi istraživanje, eksperimentiranje i pomicanje granica u potrazi za muzičkim kriptidom koji će nas istovremeno zabaviti i pomalo plašiti sadržajem svoje mučne tjeskobne nutrine.
