“Kuća Teodore K.” (Nedžad Ibrahimović): Previše zakučasto ili nepažljiva čitateljica?

Prvo što me privuklo ovoj knjizi bila je prva rečenica u opisu radnje na koricama, koja mi je obećavala bolnicu za mentalno oboljele u idiličnoj prirodi s odbjeglim osobljem i odmah sam zamislila avanturu probijanja kroz maglovitosti umova koji operiraju van očekivanih okvira, priznajem, potaknuta dosadašnjim iskustvom sa sličnim narativima, bilo da su bili utjelovljeni u holivudskim filmovima ili na koricama angloameričkih romana. Prva životna lekcija: ni u što ne ulazite s očekivanjima. „Kuća Teodore K.“ uistinu ispuni svoje obećanje sa stražnje korice, ali moje putovanje do shvaćanja te činjenice je u najmanju ruku trnovito.

Ovaj je roman drugi dio trilogije bosanskog sveučilišnog profesora Nedžada Ibrahimovića, koji iza svog imena nosi još nekolicinu kreativnih titula, od književnika do autora dokumentaraca, te se ne mogu ne pitati ima li činjenica da prvi dio nisam pročitala ikakvu ulogu u mom (ne)shvaćanju ove knjige.

Egzistencijalizam na balkanski način

„Kuća Teodore K.“ ni na koji način nije klasičan roman s klasičnom formom i radnjom, a to ni ne treba očekivati ako ga idete čitati zbog radnje smještene u bolnici za mentalno oboljele. Zbog toga ni ne mogu u nekoliko crtica opisati radnju, ali sigurno je to da su čežnja, bol i ludilo koje zapravo svi svakodnevno osjetimo sveprisutni, a prikazani su u nizu nejasnoća i dvosmislenosti, namjernih krivih skretanja te vrlo otvorenim razrješenjima na kraju romana.

Je li Mirko Ristić zapravo Marko Ristić ili obrnuto, kakav je on pisac i što je pisao, govori li on istinu, tko je tu sve podvojena ličnost, zašto ne mogu popamtiti imena likova i kakve to sve trikove autor koristi da me zavara, tko je kome što i tko koga vara, što je prošlost, a što sadašnjost, tko je Enida Mirku/Marku i jesu li sve te dvosmislenosti namjerne ili ja samo nedovoljno pažljivo čitam samo su neka od pitanja koja su mi prolazila glavom tijekom čitanja romana. I ne, ne saznamo tko je Teodora K. Barem mislim da ne saznamo.

Nedokučiva snaga povijesti

Ibrahimović ne koristi pitki jezik i stil te ni po čemu ne povlađuje čitatelju, ostavljajući ga u nemirnom moru zbrkanih misli svojih likova, koji mijenjaju imena i lik, zaboravljaju druge likove i žive kao podvojene ličnosti. Ludilo obećano na poleđini knjige prikazano je fragmentarnim mislima, prebacivanjem s jednog lika na drugi bez upozorenja te čak na mjestima u jednoj rečenici sadašnjost neočekivano prelazi u prošlost ili obrnuto. Kada sam shvatila da sam dospjela u bolnicu za mentalno oboljele, već sam bila jedna od njenih stanara.

Ludilo se ne servira objektivno i opisno, već se ulazi u njegovu samu srž, a čitatelj nije do kraja siguran koji su od likova uistinu zaslužili biti u kući, a koji ne. Takvo komplicirano pisanje, koje me podsjetilo na omražene naslove modernizma, traži angažiranog čitatelja, naročito jer s vremena na vrijeme autor ulazi u esejističke rasprave o prirodi i svrsi umjetnosti te snazi povijesti koja tako lako utječe na sudbine velikog broja ljudi, bili oni spremni na to ili ne.

Formalna raznovrsnost

„Kuća Teodore K.“ možda ne doseže razinu Štefice Cvek u kojoj se formalna i stilska raznovrsnost obilato istražuje i primijenjuje, ali Ibrahimović se koristi dijalektizmima kako bi dočarao suživot različitih ljudi na istom mjestu, miješa prošlost i sadašnjost te je likove iz različitih vremena lako zamijeniti i krivo shvatiti (namjerno ili samo moja nepažnja?), svojevrsni dnevnički stil pisanja prikazuje vrlo subjektivno, često prekidajući rečenice da bi se samo nastavile u idućem dijelu poglavlja, čime se dočarava isprekidana aktivnost pisanja protagonista.

Roman je podijeljen u tri dijela u kojem se protagonisti mijenjaju, ali se može naslutiti da su nekako povezani pa možda čak i jedni te isti. Krećem s pretpostavkom da su te dvosmislenosti i nejasnoće namjerne, barem do određene razine. Vremenska linearnost događaja također je zbrčkana i nije od velike pomoći, a krajnji rezultat čitanja je da doista upoznate to ludilo kojem se veselite prije čitanja. Očekivala sam „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, a dobila sam balkansku „Kuću Teodore K.“ u kojoj sam i sama postala jedna od njenih stanovnika – knjiga čak i završi pitanjem koje me mučilo do samog kraja čitanja: tko je Enida? Moj je zaključak: ovaj me put knjiga pobijedila.