“Ljudi od voska” (HNK Zagreb): Genijalna antiterapija Mate Matišića
Mate Matišić je genijalac. Nakon što ga je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pozvalo da za Dramu napiše novi dramski tekst, jedino on imao je dovoljno hrabrosti, ludosti, životnog iskustva i talenta da napiše tekst o samome sebi. Točnije, da u središtu radnje dramskog triptiha “Ljudi od voska” smjesti lik Viktora (Goran Grgić), dramatičara, scenarista, skladatelja i bivše rock zvijezde – drugim riječima, književno-kazališno utjelovljenje Mate Matišića. Predstava “Ljudi od voska”, premijerno izvedena 30. prosinca 2016., odlična je u svakom pogledu, od uzbudljivog zapleta preko suverene režije Janusza Kice do izvrsnih glumačkih izvedbi.
U prvom dijelu drame, Obožavateljica, u Viktorov život ulazi Jevresa Todorović (Ksenija Marinković), žena s kojom je prije 30 godina kao ex-yu rock zvijezda proveo jednu noć u Beogradu. Ubrzo postaje jasno da s njom ima sada već odraslog sina, no ostatak radnje teče neočekivanim i poprilično napetim putem. Nakon događaja iz prvoga dijela, Viktor odlazi u svoje rodno selo Ričice u Dalmatinskoj Zagori, gdje dolazi na dan sprovoda i vjenčanja djece svojih nekadašnjih sumještana. Tamo saznaje da je kćer njegovog prijatelja Nikole (Siniša Popović), 15-godišnja Zdenka, počinila samoubojstvo, a pritom se javlja i mogućnost da bi joj on mogao biti otac jer je u više navrata spavao s Nikolinom suprugom.
Treći dio, Ispod perike, radnju vraća u Zagreb gdje Viktoru i njegovoj ženi Ani (Ana Begić) poznata psihijatrica Jasna (Alma Prica), koja smrtno boluje od raka, želi ostaviti maloljetnu kćer u skrbništvo. Viktor je surađivao s Jasninim pokojnim suprugom, neimenovanim umjetnikom, no zapravo se nisu dobro poznavali pa je ova odluka njega i Anu iznenadila, a zatim potaknula na istraživanje Jasninog života. Ubrzo otkriju da ona i nije bila tako dobra majka kao što se u medijima voljela prikazivati. Ispod perike je briljantna metadrama u kojoj Viktor piše dramu o Jasni, a to je zapravo drama koju upravo gledamo. Uz to je Jasna psihijatrica pa odnos između Jasne i Viktora dobiva oblik svojevrsne antiterapije.
Brojni Matišićevi autobiografski podaci protežu se kroz sva tri dijela drame. Kada je bio tinejdžer, Matišić je imao bend koji se zvao Prva ljubav – pogađajte kako se zove Viktorov bivši bend. Kada Viktor dolazi u Ričice (Matišićevo rodno mjesto), likovi spominju “onu dramu o pederima”, misleći zapravo na lezbijke i “Fine mrtve djevojke“. Matišićeva prva drama, “Bljesak zlatnog zuba”, odvija se u Ričicama pa je neizbježno da se u ovom polu-biografskom tekstu dio radnje odvija u tom selu. Duhovito je kada Viktora sumještani zadirkuju zbog toga što piše o njima i što mu je to učinilo život lakšim od njihove svakodnevne egzistencije. Ovog je puta Matišić skicirao aktualni portret propasti hrvatskog sela, gdje mladi umiru, branitelji po cijele dane piju, a mladenke se moraju uvoziti iz Bosne.
U miješanju autobiografskog i fikcije autor najdalje odlazi u trećem dijelu drame. Naime, Matišić i supruga Marija 2015. godine su, nakon smrti Jadranke Štefanac Papić, udovice redatelja Krste Papića, posvojili njihove dvije kćeri, desetogodišnje blizanke koje su tako ostale bez oba roditelja. Ovako intiman i delikatan događaj samo najveći umjetnici mogu ovako otvoreno predstaviti javnosti. Pritom se autor svjesno izložio potencijalnim kritikama s obzirom na to kako je pristupio liku Jasne. Čak su se postavila i pitanja o moralnosti njegovog djela. No Matišić je lik namjerno učinio takvim kako bi gledatelja na više razina potaknuo na razmišljanje i interpretaciju. Kao što se postavlja pitanje je li ona zaista bila takva i je li moralno pisati tako o pokojnoj ženi, isto se tako može pitati je li Matišić zaista varao svoju ženu s prijateljicom iz Ričica i je li zaista imao sina s obožavateljicom.
Neki će reći da to nikad nećemo sigurno znati, no iako Viktor i Matišić dijele neke podatke iz autorova života, Viktor nije Mate Matišić, već njegov alter-ego. Matišić je vješto iskoristio činjenice iz svog života kako bi kreirao priču kojoj te činjenice daju nevjerojatno snažan dojam stvarnosti. Također ne treba zaboraviti da Matišić cijelu karijeru piše slične priče u kojima često prevladavaju morbidni motivi, poput roditelja koji u drami “Sinovi umiru prvi” tragaju za sinovima nestalima u ratu. Činjenica da je ovog puta glavni junak pisac kojeg je oblikovao po sebi ide prvenstveno u prilog njegovoj genijalnosti, a zaplete koje je osmislio i napisao njegovom spisateljskom daru. A ne smijemo zaboraviti ni njegov karakterističan crni humor kojeg u “Ljudima od voska” ima u izobilju.
No tema drame zapravo nije Viktorov/Matišićev život. Autobiografski podaci poslužili su kao motivi i okvir za fabulu ili mjesto radnje, no ono što tematski povezuje sva tri dijela drame su – djeca. Sin za kojeg nije znao da postoji, djevojka koja bi mogla biti njegova kćer, dijete koje nije njegovo, no postat će njegovo. Tako je Matišić zapravo napisao dramu o piscu u čiji mirni obiteljski život neočekivano ulaze djeca koju ne poznaje. Zanimljivo je da se u drami gotovo uopće ne spominju Viktorova i Anina djeca, već su ova djeca koja mijenjaju njihovu svakodnevicu postala pokretači i središnji objekti radnje.
Važnost te djece očita je i u fotografijama koje se emitiraju na bijelim platnima tijekom predstave, uokvirene s četiri vezice koje vise iznad gledališta i pozornice. U prvome dijelu tu je samo fotografija Viktorovog nepoznatog sina Nemanje (Luka Dragić), u drugom se pojavljuje Zdenka (lice joj je posudila asistentica redatelja Arija Rizvić), dok se u trećem vidi i mala Ivana. Kako se dodaju fotografije, tako se pojavljuje i sve više vezica koje simboliziraju povezanost tih likova u Viktorovom životu.
Posveta očinstvu očita je već u prvome dijelu kada Viktor uporno odbija povjerovati u činjenicu da ima odraslog sina u Srbiji, no posve se promjeni kada s njim razgovara na telefon. Grgić i Dragić uspjeli su u tih nekoliko minuta razgovora postići dojam emocionalne veze između oca i sina. U drugome dijelu motiv djece dobiva širi kontekst jer Zdenka nije jedina koja je počinila samoubojstvo u Ričicama. Viktor u selo dolazi upravo na dan sprovoda jednog mladića koji je umro u automobilskoj nesreći, iako se govori da je nešto drugo u pitanju. Na svoj uobičajeni tragikomičan način Matišić piše o tome da bi se društvo trebalo brinuti o djeci i mladima jer ćemo u suprotnom izgubiti cijele generacije. Tako Matišić još jednom pogađa u probleme suvremenog hrvatskog društva, baš kada su obrazovanje, budućnost mladih i natalitet goruća društveno-politička pitanja.
Janusz Kica odradio je vrhunski posao s “Ljudima od voska”. Pustio je da odličan tekst jednostavno progovara kroz glumce, bez ikakve potrebe za dodatnim redateljskim rješenjima. Replike se izmjenjuju odličnim, posve prirodnim ritmom, a to se najbolje očituje u činjenici da skoro tri i pol sata duga predstava neprimjetno brzo prođe. Imate osjećaj da ste puno kraće sjedili u gledalištu no što to zaista jeste, što je rezultat Kicine sigurne režije i odličnog rada s glumcima.
Što se glumačke postave tiče, nisam siguran zaslužuje li pohvale Kica za dobar casting ili je Matišić tekst unaprijed pisao za određene glumce. Potonje sugerira urnebesna replika o Almi Prici i periki koja se nalazi i u drami, nije dodana samo zato što Prica igra lik Jasne. Kako god bilo, Goranu Grgiću je ovo zasigurno jedna od najboljih uloga u karijeri. U prva dva dijela drame on je zbunjen, izgubljen, djeluje poput promatrača koji se ne želi uključiti u zbivanja oko sebe. Dok je u prvome dijelu prvenstveno šokiran, u drugome to odgovara njegovoj ulozi pisca koji s distance promatra događaje u Ričicama. U trećem dijelu Viktora iz tog promatračkog sna budi dolazak Jasne i Ivane u njegov život, a prema potonjoj brzo razvija obrambene očinske instinkte.
Viktor je zapravo izrazito dobra osoba, veoma pravedan otac i suprug koji ne podnosi nepravdu, pomalo i naivan jer u ljudima želi vidjeti sve najbolje. No Matišić iz njega (sebe?) nije napravio heroja i pozitivca, već kroz situacije u koje ga dovodi preispituje njegovu sliku u očima gledatelja. Kakav je on to pristojan suprug koji je obožavateljicu prisilio na abortus i koji godinama vara ženu kada ode u rodno selo? Hoće li zanijekati Jevresinog sina ili zažmiriti na nemile događaje u Ričicama? Kada i pokaže borben karakter suprotstavljajući se Jasni, hoće li publika stati na stranu bolesne žene ili čovjeka koji ima mrlje u prošlosti? Grgić odlično pliva kroz situacije u kojima Viktor zapinje i vrlo dobro nijansira različite emocije koje pritom proživljava, od šoka i tuge do bijesa i očinske ljubavi.
Možda je i teži zadatak imala Ana Begić. Predivna je suptilnost i nježnost s kojom je Matišić zamislio lik Ane, brižne majke čija djela i riječi znače mnogo više od onoga što fizički vidimo na sceni. Ona opaža i zatim nudi savjet ili utjehu. Upravo je te emocije majke i supruge Begić izvrsno donijela, nimalo napadno, no u potpunosti uvjerljivo, što je u suprotnosti s Viktorom u kojeg publika može cijelo vrijeme sumnjati. Iako se čini da Begić nema pretjerano zahtjevnu ulogu, upravo za ovakve uloge treba najviše vremena i one su najteže za kreirati, a ona je igra s takvom prirodnom lakoćom da će vas u potpunosti osvojiti.
Ksenija Marinković odlična je kao brbljava Jevresa Todorović bez dlake na jeziku, no to je uloga kakva njoj prirodno leži. Oduševljava i Siniša Popović kao šjor Nikola, već ga dugo nismo vidjeli na sceni HNK, a pogotovo ne u ovako dobroj formi. Bojan Navojec također briljira kao Jozo, veoma energično dočaravši pomalo dvoličan karakter lokalnog kriminalca. Alma Prica se u početku čini preglumljenom, no kada razotkrijemo Jasnin karakter i njenu potrebu za životom u medijima, shvaćamo da je Prica briljantna i do kraja predstave njena izvedba postaje sve moćnija.
Ostali su likovi uglavnom epizodni. Od muške svadbene svite u Ričicama (Pleština, Potočki, Glowatzky, Vovk) izdvaja se veoma dobra i sigurna Jelena Perčin kao mladenka. Odlična je ideja i s korom dadilja (Pakalović, Boban, Lipovčan, Vicković) koje Matišić ubacuje u priču o tragičnoj junakinji Jasni, na taj način duhovito se igrajući sa samim postulatima drame kao književne vrste. Kicin prepoznatljivi dodatak predstavi pojavljivanja su trenerice mažoretkinja (Iva Mihalić) u svim dijelovima drame, što djeluje kao Viktorovo priviđenje, a na trenutak pomislite i da je ona zapravo Ivana.
Najslabiji u ansamblu su Ivan Jončić i Damir Markovina koji su skrenuli u karikature. Obojica igraju odvjetnika Marijana pa se postavlja pitanje zašto dva glumca igraju isti lik. Marijan je prljav igrač, ljigava osoba čiji stavovi nisu posve moralni, i Jončić i Markovina uspijevaju to dočarati, no odudaraju od ostatka ansambla, a Markovina zvuči kao da snima reklamu pa mora prodati što više pravnih savjeta.
Tamara Obrovac odradila je odličan posao kao autorica glazbe. Prijelazi između scena decentno su popraćeni a-capella pjevanjem ili žanrovski raznolikim instrumentalima, što je Kica također odlično ukomponirao u ritam predstave. Isto tako decentno zbivanja na sceni prati rasvjeta Aleksandra Čavleka, odlično dopunjujući ili naglašavajući određene prizore ili promjene. Kostimografkinja Doris Kristić nije imala zahtjevan posao, njeni su kostimi prikladni i posve funkcionalni, od svadbenih odijela Ričičana preko Viktorovih šlampavih odjevnih kombinacija i majčinske topline Anine haljine do outfita dadilja.
Što se scenografije studija Numen i Ivane Jonke tiče, prvi dio predstave igra se na prosceniju iza kojeg je veliko bijelo platno. Nemaštovito, no prolazi. U drugom se dijelu otvara unutarnji scenski prostor na kojem se nalazi odlična maketa drvene kuće koja postaje simbol Ričica i koja se s vremenom razmontira, kao što se otkrivaju i tajne koja su Viktora dočekale u rodnome selu. U trećem dijelu predstave nestaju velika bijela platna i ostaju samo pravokutnici uokvireni spomenutim vezicama. Ostatak scenografije čine prikladni komadi namještaja koji funkcionalno ispunjavaju svoju ulogu.
“Ljudi od voska” je zaista sjajna predstava. Ovom predstavom, odličnom praizvedbom genijalne drame ponajboljeg hrvatskog dramskog pisca, HNK u Zagrebu potvrđuje svoju status središnje hrvatske kazališne kuće. “Ljudi od voska” je prvi tekst Mate Matišića koji je zaigrao u našem najvećem nacionalnom kazalištu, no još će se dugo pamtiti. Ako su sve izvedbe hvaljene predstave “Tri zime” Tene Štivičić u 2016. bile rasprodane, onda i predstava “Ljudi od voska” zaslužuje jednaki, ako ne i veći broj izvedbi i gledatelja.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
