Izvještaj – Minea & I BEE (Metropolis): Cro dance ljubav koja spaja

Ovo je subota koja se čekala, a čekale su se i karte za koncert Minea i I BEE koje su se brzo rasprodale online i u samom klubu. Na ulazu je ponuđeno još 60 karata koje su također nestale u roku od deset minuta. Očekivala sam neprohodno pun klub, a dobila sve ono drugo i mnogo više od onoga što sam ikada mogla pomisliti ili očekivati.

Za sve postoji prvi put

Ovo je bio moj prvi (vjerojatno i zadnji) put u Metropolisu. Klub koji po gostima, uređenju i atmosferi podsjeća na one mainstream “zabavnjačke” klubove kao što je History. Ipak me fascinirala prohodnost i dovoljno mjesta za ples unatoč velikom broju ljudi koji su se došli zabaviti i podsjetiti na mlade dane.

Unatoč ‘popularnosti’ cro dancea u krugovima mojih vršnjaka, prijateljica i ja smo definitivno bile najmlađe prisutne, a ono što me fasciniralo je da je koncertna ekipa bila poprilično raznolika. Podznak jest bio fensi, ali ekipa je bila povezana u sreći revivala ovog divnog domaćeg glazbenog perioda. Za sam uvod pobrinuo se izvrstan DJ koji od početka pušta isključivo najbolje hitove iz devedesetih. Znam, pomislit ćete, što tu može krivo napraviti, svi znamo sve te hitove. Impresioniralo me da je zabavu konstantno držao na vrhuncu uz kvalitetne i brze prijelaze.

Je l’ bilo ljeto il’ smo sve to sanjali

Prva na scenu stupa Renata Končić – Minea sa svoje dvije plesačice (Ilijana i Kristina, ako se ne varam, još uvijek se sjećaju koreografija koje nalikuju onima dviju cura iz Nad lipom 35). Otvara snažno, u glavu s mega-hitom Rano. To označava i početak konstante ruka u zraku sve do I Bee, kada se publika vjerojatno već umorila i tepih Metropolisa je upio previše prolivene cuge.

Slijedi rasplesani hit s prepoznatljivim dance melodijama i zaraznim uzvicima – Dečko moj na opće oduševljenje okupljenih. Minea izgleda odlično iako ne u štihu devedesetih i naravno da pjeva na plejbek. Međutim što bi mogli očekivati, nije izgledalo kao da je ikome to smetalo, a ni ja se ne moram praviti da sam obraćala pažnju na klavijature, solaže ili nedajbože dubinu tekstova. Ono što je najbolje, najvrednije i što nosim kući nakon koncerta je činjenica da sam se jako zabavila. Čisti dance i zabava, flešbek u devedesete. Zato smo došli.

Minea je naglasila kako joj je izuzetno drago oživjeti devedesete i podsjeća nas na mnoge svoje hitove s Melodija Jadrana (Vrapci i komarci, Uberi Ljubicu) koji su naravno rasplamsali okupljene. Na E, pa neka (volim te do pamtivijeka!) grupa publike u čiji prostor se ugurala i moja oveseljena malenkost, dobila je i mikrofon da pomogne Minei. Kakva sreća kojoj ni zaštitar ispred pozornice nije mogao odoljeti, smješkajući se prema okupljenima. Izvrsno odrađen šou spremio nas je za nastavak i kulminaciju, nastup Ivane Banfić – I BEE.

I BEE u krvi imamo te

I BEE je apsolutno izludila Metropolis već zagrijan prethodnim hitovima. Sama njena pojava s minival crnom perikom (vjerojatno?) u srebrenoj mini haljini i bijelim, visokim čizmama. Pun pogodak, baš kao i prva stvar s kojom otvara koncert – Predaleko. U publici se našla i gospođa koja je imala sličnu kosu i autentičan outfit. Naravno da ju je zamijetila i prozvala kao dvojnicu te je naravno gospođa apsolutno s pravom postala kraljica kluba iz publike.

Uslijedila je izvrsna Otisak prsta, također sve na plejbek, ali to nimalo nije umanjilo snagu njenog nastupa. To nije bilo nešto na što je nagovorena uz dobar honorar. Izgledalo je kao da uživa i I BEE je dala sve od sebe da nas zabavi i proslavi s nama tu ljubav prema devedesetima. Dijelove Dina Merlina u poznatom duetu Godinama, publika je jednoglasno i besprijekorno otpjevala s oduševljenom Ivanom.  Osim toga Banfić nije trebala ni plesačice ni ikakav posebni program da zagrije atmosferu. Uskoro se na pozornici našao vjeran fan koji je donio njenu kazetu, a nedugo nakon pridružili su joj se i Radiofonik te Mario Rucner na električnoj violini.

S Radiofonikom Ivana ima novi hit koji miriše na plesne devedesete, a surađivala je i s Mariom (300 km/h) koji je odsvirao i koju popularnu pjesmu u neobičnoj izvedbi ovog čudnovatog instrumenta na oduševljenje publike. Pred završetak koncerta publiku je zapalila Cigareta, a sigurna sam da nam je svima koncert proletio ispred očiju u svoj toj snazi i plesnom ludilu devedesetih.

Završna riječ i srce puno ljubavi

Shvaćam da članak postaje već predug za čitanje, ali stanje kaosa i sreće teško je opisati. Svi nasmiješeni, rasplesani i sretni. Ono najbolje je, baš kao na nekim intimnim festivalima, svi su jedno. Sinoć kao da sam poznavala cijeli Metropolis, kao da su ti ljudi svi bili moji prijatelji, nasmiješeni dok pjevamo stihove od riječi do riječi, gledajući se u oči i dižući ruke u zrak.

Svi zajedno u ljubavi prema devedesetima koje ne možemo vratiti, ali ih pomoću ovog koncerta možemo nekako ponovno proživjeti na par sati. U tom je čar. I u pankerima i metalcima u prvom redu, naravno. I u vlakiću s pola okupljenih pred pozornicom, na pjesmu Ja sam vlak.

Neki su mi se smijali, neki me osuđivali što idem na ovaj koncert. Ja samo mogu jedno reći, ponekad ni šljokice na muškom tijelu, savršene solaže i vizuali ne mogu dati dovoljan wow efekt, a nekad je dovoljna dobra ekipa uz jednostavnost plejbeka. Ovo je bilo nešto što mi je izuzetno drago da sam proživjela (jednom je dovoljno?). Zabava je bila izuzetna, koncerti izvrsni, atmosfera nezamjenjiva. Sve je sjelo na svoje mjesto. Čarolija devedesetih se na trenutak vratila kroz veselje dancea uz ponovno proživljene hitove iz djetinjstva.