Nepodnošljiva lakoća čitanja Kundere
Kao da me sam naslov, dovoljno netipičan i nesvakidašnji, bacio u lagani trans. Nepodnošnjiva lakoća postojanja zvuči pomalo melodično, riječi poredane redosljedom koji odaje blagu ironičnost ali i izazivaju dozu znatiželje – zasigurno naslov na kojem će vam se zaustaviti pogled dok tražeći sljedeće štivo šetate po knjižnici.
Za Milana Kunderu sam čula davno i čuvala sam ga za onaj trenutak kad će mi baš on, dok ću razmišljati o tome što ću čitati, pasti na pamet. I kad je došao taj trenutak, odlučila sam se za knjigu zanimljivog naslova, za koju sam na kraju zaključila da je najčitanija i koju svi naveliko hvale. Gotovo da sam i strahovala od toga da mi se ne će svidjeti ili da će mi biti teška.
Negativne prognoze se na kraju nisu ostvarile, kao da je strah promijenio smjer i pretvorio se u lakoću čitanja. Kundera piše jednostavnim stilom, njegove misli se lako usade u naše vlastite, te nas ubrzo povuče u vrtlog svojih riječi i metafora.
Priču nam servira nepodnošljivom lakoćom, a opet, svaka riječ ima određenu težinu. Ponekad se čini kako je upravo on napisao ono o čemu možemo godinama razmišljati, u nemogućnosti da to izrazimo riječima. Upravo zbog toga, Nepodnošljiva lakoća postojanja se predstavlja kao kakav putokaz kroz kompleksnost pojedinca i demistifikator njegovih složenih motiva i želja.
Kundera se bavi sudbinama četvero intelektualaca – Tomasa, Tereze, Sabine i Franza. Njihove živote stavlja u kontekst Praškog proljeća 1968. godine, kada je Istočna vojska izvršila invaziju na Čehoslovačku. Tomaš je čovjek slobodnog duha, kojem su žene neka vrsta ovisnosti. Teresa je njegova žena iz provincije koju on ne prestaje varati i koja u njemu vidi svog zaštitnika. Sabina je slikarica, ujedno i Tomašova bliska prijateljica, slobodna duhom kao i on. Franz je čovjek koji je uništio brak radi Sabrine.
Prvo mi je palo na pamet da je riječ o ljubavnom romanu, i ta me misao pratila sve do kraja čitanja, kada je sa zadnjom stranicom oživio neki potpuno novi dojam. Nepodnošljiva lakoća postojanja nije ljubavni roman, iako je različito poimanje ljubavi glavnih protagonista motiv za njihove, pomalo i nerazumne, postupke koji pokreću radnju. To je roman o ljubavi, ali smješten u određeno razdoblje u kojem dolazi do drastičnih političkih i društvenih promjena, što se ujedno i reflektira i na likove u romanu.
Tomaš, kirurg u jednoj praškoj bolnici, postaje perač prozora. Tereza je od posla fotografkinje došla do serviranja ljudi u krčmi. Sabrina, nakon nekog vremena provedenog s Franzom, odlazi od njega u Pariz. Franz završava na protestu u Kambodži. S daljnjim čitanjem sve više upoznajemo Kunderine junake, ne samo njihove poglede na ljubav već i na postojeće promjene u društvu.
Autor ih stavlja u različite okoliše te im daje znatiželju da iskuse težinu i lakoću postojanja. Rezultat svega toga je priča s čijim su se likovima i njihovim ponašanjima i sudbinama poistovjetio veliki broj čitatelja. No, Kundera ih ne gleda tako, on se ne poistovjećuje s likovima i svakog od njih hladnokrvno opisuje, bez pretjeranog uljepšavanja i sa svim svojim manama i vrlinama.
Otac Milana Kundere bio je muzikolog i pijanist koji ga je naučiti svirati glasovir. Nešto kasnije, otišao je studirati muzikologiju i kompoziciju. Smatra se da je glazbeno obrazovanje ostavilo duboki trag u njegovom stvaralaštvu te se za njega zna reći da svoje romane više komponira, nego što piše. Svjetsku slavu Kundera je postigao svojim prvim romanom Šala, objavljenim 1967. godine te u autorovoj rodnoj domovini, Češkoj, iste godine ekraniziran.
O privatnom životu ovog cijenjenog književnika malo se zna, on je povučeni tip koji intervjue daje svakih 10-ak godine. Dok je živio u Češkoj participirao je u reformi komunizma, a djela, nastala u duhu marksizma, koja je napisao u toj fazi danas se odriče. Nakon što su ga napustile političke ambicije, preselio se u Francusku 1975. godine, čiji je građanin od 1981. godine.
Svoja zadnja djela napisao je na francuskom jeziku. Roman Nepodnošljiva lakoća postojanja objavljen je 1984. godine u Torontu, a Philipe Kaufman ga 1988. godine prenio priču i na filmska platna. Djelo je teško svrstati u jednu kategoriju, pa možemo reći da je miks ljubavnog i filozofskog romana u kojem Kundera eksperimentira s narativnim formama.
Kundera propitkuje svoje likove i konačan sud o njima prepušta nama samima. Njih možemo voljeti, što bi značilo da smo ih razumjeli, ili ne slagati se s njima. U svakom slučaju, nećemo ih ignorirati. Svevremenske teme, poput seksa, ljubavi, identiteta, vremena i moći, u kombinaciji s neobičnim stilom pripovijedanja daju pravi književni dragulj. Kundera je pisac velikog kalibra, i to potvrđuje na svakoj stranici.
O svakoj pojavi piše s određenom dozom ironije, nijedna mu emocija nije strana te je svaku sposoban objasniti uz najbanalniji primjer ili u dvije-tri riječi. Na kraju, ne ostaje nam ništa drugo, nego se vratiti na sam početak knjige, gdje autor raspravlja o lakoći i težini. Kao da mu je cilj, već u startu, pripremiti čitatelja za ono što slijedi, tako da mu daje opciju s kojim pristupom da priđe djelu – s osjećajem lakoće ili težine. Koji god put odabrali, Nepodnošljiva lakoća postojanja ima sposobnost da zagrije i najzahtjevnije čitatelje pa tako sigurno nećete odustati na pola čitanja ili konačno odahnuti kada pročitate zadnju stranicu.
