Istaknuto
15.04.2021.

Vrijeme čitanja: 4 minute Poslao sam nekoliko bendova upit jesu li spremni platiti mi 50 kuna za iskrenu recenziju. Čekam ponude. Čini se da nije samo jeziku svejedno.

14.04.2021.

Vrijeme čitanja: 3 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

Intervju

Jelena Pataki (prevoditeljica): Moj modus operandi je izbjegavanje čitanja prije prevođenja

06.02.2021. Mateja Vukmir
Vrijeme čitanja: 8 minute

„To je najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala”, rekla mi je prijateljica prije koju godinu opisujući knjigu „Sanjar Strange” Laini Taylor. Iako nisam osoba od fantasy literature, i Lazlo mi nije osvojio srce, čitajući ovu knjigu napravila sam jedan inače neuobičajen korak – bacila sam oko na korice i potražila ime prevoditelja. Bilo je tu puno zanimljivih tvorevina riječi koje bi i najspretnijem jezikoslovcu spetljale jezik pa sam pomislila da je prevoditelj napravio bitan i kvalitetan posao. Pisalo je ‘Prevela Jelena Pataki’ pa sam prvo na Jelenu pomislila kad smo na Ziheru poželjeli uvid u tajni život književnog prevoditelja.

Jelena Pataki rođena je u Đakovu 1991. godine, asistentica je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, na Odsjeku za Engleski jezik i književnost, i do sada je prevela već pedesetak knjiga – psiholoških trilera, ljubića, fantasy romana, knjiga za djecu.

prevoditelji

Foto: Alexandra Fuller (Unsplash)

Što ste htjeli postati kao dijete, a što dok ste studirali?

Jako zanimljivo pitanje o kojem sam baš nedavno razmišljala! Osim pravog dječjeg sna – iz kojeg se vidi da sam previše gledala televiziju – da glumim u meksičkim sapunicama, ne pamtim da sam žarko željela biti nešto određeno. Uglavnom bih se zakvačila na nešto aktualno na TV-u (medicinske ili forenzičke serije) ili u knjigama kad sam počela intenzivnije čitati (knjižničarka, stjuardesa, plesačica), ali sve su te želje bile kratkog vijeka.

Jedino što me nikada nije prošlo bila je ljubav prema jezicima pa se prevođenje pokazalo punim pogotkom jer dok radim na nekoj knjizi mogu ‘biti’ sve i svašta, i to iz udobnosti svojeg doma. To nekad dobro dođe, primjerice, sada, tijekom korone.

Kako ste se počeli baviti prevođenjem? Jeste li imali predrasuda prema tom poslu?

Prevođenjem se ‘bavim’ još od srednje škole kada sam počela čitati knjige na engleskom jeziku pa bih istu knjigu posudila ili kupila na hrvatskome i nekoliko ulomaka prvo prevela sama, a onda ih usporedila sa službenim prijevodom. Jasno, ti prvi ulomci nisu sličili ni na što, ali sam shvatila da me proces pronalaženja pravih riječi i uspjeh – kada bi se moj i ‘službeni’ prijevod poklopili – jako veseli.

Pravi prijevodi došli su nakon diplome jer prije toga nisam imala hrabrosti išta službeno isporučiti, ali otada mislim da nema dana da nisam prevela barem jednu stranicu – za naknadu, naravno.

Osobnih predrasuda nisam imala, ali postoji (pogrešno) opće mišljenje da je bolje igrati na sigurno i upisati nastavnički studij jer ćete tako lakše naći posao te da, ako znate jezik, svakako možete prevoditi. Po meni, ništa od toga nije točno i prevoditeljski studiji i iskustvo prevođenja osposobljava vas na način nužan da biste se uklopili u današnje tržište. Posla ima i ne treba se ustručavati upisati prevoditeljski studij ako netko to zaista želi.

Također, početkom studija upozoravali su nas – i to s pravom – da se od književnog prevođenja teško živi i da to uglavnom rade pjesnici i književnici. Ipak, nakon što sam se okušala u različitim područjima tehničkog pisanog (pravo, ekonomija, medicina, razni priručnici i upute) i usmenog prevođenja, književno mi je prevođenje i dalje omiljeno, iako u usporedbi s ostalim granama jest slabije plaćeno.

Koliko je zahtjevno prevesti književno djelo, koliko vremenski traje? Što predstavlja najveći izazov u književnom prevođenju?

Sve ovisi o djelu. Isprva sam prevodila ljubavne romane koji nisu bili dugački ni  komplicirani – bez previše nepoznatih riječi, jednostavne sintakse i leksika – pa mi nije bio problem prevesti deset do petnaest kartica dnevno, a ako je priča bila zanimljiva, znalo je biti i više. Takva sam djela završavala za mjesec, mjesec i pol.

Međutim, poslije su se zaredale ‘debeljuce’ od petsto do čak osamsto stranica, pa se taj rok oduljio. Nastojim se držati tempa od deset kartica dnevno šest dana tjedno, ali neki autori imaju toliko zahtjevan i raskošan stil da jednostavno ne ide više od pet kartica dnevno.

Takve su bile „Sanjar Strange” i „Muza košmara” Laini Taylor i još jedna autorica koju ću spomenuti malo poslije, a u čiji sam se stil nepovratno zaljubila. Te su mi knjige ujedno najdraže jer izvlače maksimalnu kreativnost!

prevoditelji

Foto: Jason Wong (Unsplash)

Koji je vaš modus operandi kad prevodite? Imate li neke rituale dok prevodite? Čitate li knjigu najprije ili simultano čitate i prevodite?

Najdraži modus operandi mi je izbjegavanje čitanja prije prevođenja!

Neki se groze toga, ali oni koji su isprobali, potvrdili su da se tako puno brže dođe do kraja prijevoda, a opet vam ostane dovoljno motivacije da se isti prođe još jednom ili dvaput. Mislim da nema gorega nego pročitati knjigu i shvatiti da ti se nikako ne sviđa, a moraš se družiti s njom narednih nekoliko mjeseci.

Pritom moram naglasiti da izvornik prolazim još jednom – najčešće u audio formatu – kako bih otklonila svoje greške u razumijevanju, izostavljane rečenice i sl. Jednako tako svoj prijevod prolazim dva do tri puta da ga što više ‘uglancam’.

Još jedan prolazak vlastitog teksta – idealno nakon što većeg vremenskog odmaka – smatram nužnim. Predavanje prve verzije mi je, ma koliko rok bio kratak, krajnje neprofesionalno.

Koje su mane tog posla, a što smatrate blagodatima?

Velike su mane sjedilački život i rast dioptrije ako ste tomu skloni. Tu je i nestabilnost posla jer je sve na vama – ako slomite samo i mali prst, gubite kapacitet za rad koji ste dotad imali, a o nečem gorem da i ne govorimo.

Također, neprestano ‘vrebanje’ rokova, zbog čega najčešće morate raditi za rođendane, blagdane i na godišnjem odmoru, a obitelj i prijatelji bi se družili, ali dan ima samo određen broj sati… No, iako nije zanemarivo, ne gledam na to kao na nešto svojstveno samo prevođenju jer se svi borimo s ravnotežom posla, zdravlja i društvenog života.

Blagodati su velika sloboda u radu (nitko vam svakodnevno ne puše za vratom), fleksibilnost radnog vremena (Cijeli dan si bio negdje i nisi ništa preveo? Nema veze, noć je pred tobom!) i kreativnost. Prekrasno je raditi na knjizi koja te oduševljava i poslije vidjeti kako nešto napola tvoje (ako prevoditelja podrazumijevamo kao drugog autora teksta) uveseljava i druge čitatelje.

Kakav je svijet književnih prevodilaca – jeste li jedni drugima podrška ili konkurencija?

Upoznala sam desetak vrsnih književnih prevoditelja i svi su odreda sjajni ljudi s iskrenom strašću prema poslu, a kad to postoji, mislim da nema mjesta za konkurenciju. Primjerice, s Marinom Petrić sam se jednom prilikom ugodno nasmijala na račun trivijalnog žanra koji je svojedobno prevodila, a u kojem su mene oduševila njezina kreativna rješenja. Nagrađenu Andu Bukvić Pažin imala sam čast ugostiti na prevoditeljskom kolegiju koji sam predavala na Filozofskom fakultetu u Osijeku, otkad revno pratim njezin rad i imam čak i jedan intervju s njom! Redovito se čujem s dragim ‘Skandinavcima’, Anjom Majnarić i Mišom Grundlerom, koji su uvijek spremni na pomoć kad je zatrebam, najčešće u sitne noćne sate.

Isto tako, budući da su neki urednici skloni poslušati preporuku za prevoditelja, volim preporučiti kolege za probni prijevod, pa mogu zaključiti da imam isključivo pozitivna iskustva.

U jednom ste intervjuu rekli da je prevoditeljski posao najbolji posao na svijetu – zašto to mislite?

To je jako osobna stvar, ali zbog svega što sam navela – ponajprije želje da osvojim svijet iz udobnosti svojeg doma – ne mogu zamisliti posao koji bi mi bolje omogućio da objedinim više želja, a ujedno da neprestano rabim engleski jezik koji obožavam od malih nogu.

Divno je prolaziti različite žanrove, tražiti raznorazna kreativna rješenja i promatrati reakcije čitatelja na njih. Za jednu sam knjigu morala pribjeći starom hrvatskom jeziku i izrazima, pri čemu mi je pomogla tada nam mrska Stara hrvatska književnost s prve godine fakulteta i mali milijun lektira za koje smo iskreno sumnjali da će nam, prema profesoričinim riječima, ostati u lijepom sjećanju, a zaista je ispalo tako!

Treba učiti, čitati i upijati sve čega se domognemo jer nikad ne znamo kada će nam koristiti.

prevoditelji

Foto: Nish Hillier (Unsplash)

Tko sve književnom prevoditelju pomaže u prijevodu, a tko odmaže?

To su dvije strane iste medalje jer svi oni koji mogu pomoći, mogu i odmoći.

Uz povremena odstupanja, na prijevodu rade prevoditelj, lektor, korektor i urednik. Problem nastaje kada između tih razina nema komunikacije i kada se one miješaju, pa se tako lektura/korektura pretvori u mijenjanje značenja izvornog teksta i prevoditeljeva stila koji uglavnom vjerno prati izvornik, a kako lektori/korektori u devedeset posto slučajeva izvornik ne čitaju, često ne znaju zašto nešto mora biti tako kako jest (igre riječi, aluzije, situacije koje se razjasne tek poslije u tekstu, odsutnost standarda i sl.).

Mislim da kod nas taj sustav nerijetko nije dobar kao, primjerice, u Americi i Velikoj Britaniji gdje svatko ima točno određen zadatak, pa u njihovim knjigama nećete pronaći toliko tipfelera kao u našima jer je korektor (osoba zadužena za tipfelere i očite greške, npr. ako piše da je u Brazilu i Australiji ljeto u lipnju) fokusiran samo na takve stvari, a ne bavi se tuđim područjem tako da na kraju oba obavi samo napola.

Još jedan slikovit primjer bio bi da se Hagrid u „Harryju Potteru” prevodio na standardu ili da je netko Shreka sinkronizirao bez dalmatinskoga dijalekta. Ja ću prva uvijek prije reći ‘nedavno’ umjesto ‘recentno’ i ‘cvjetača’ umjesto ‘karfiol’, ali ne možemo sve tekstove gurati u isti koš i drvljenjem po katkad suhoparnom standardu škodimo književnosti koja bi trebala biti sve samo ne jednolična.

Često uzmem starija izdanja i popisujem manje poznate riječi. Nedavno sam uzela „Čiča Tominu kolibu” i već na prvoj stranici zapisala barem šest riječi koje u današnje vrijeme nikako ne bi prošle, a nisu arhaizmi nego ulaze u onu omraženu kategoriju „može i tako, ali je bolje ovako”.

Hrvatski jezik ne ubijaju anglizmi, nego besmisleno oduzimanje slojevitosti i bogatstva koje on već stoljećima posjeduje.

Koja knjiga koju ste preveli vam je najdraža, a čijim se prijevodom ne hvalite?

Imam dosta dragih knjiga od kojih sam neke baš tražila na prijevod, a neke su ispale ugodno iznenađenje iako sama ne bih posegnula za njima.

Favoriti su mi „Sanjar Strange” Laini Taylor – knjiga čarobnog stila za koju sam mislila da je ništa neće skinuti s trona omiljenih mi prijevoda – i „Nevidljivi život Addie LaRue” (nije konačan naslov) V. E. Schwab, koja je to upravo učinila. Stara tema, faustovska pogodba s vragom, i prekrasan, svjež stil s kakvim se odavno nisam susrela… Rasturila me u najpozitivnijem smislu!

Jako mi je draga SF-ovska „Druga žena” Cass Hunter koja mi je bila prijeko potreban ‘nastavak’ one brutalne epizode „Black Mirrora” kada ženi pogine muž pa ona kupi robota koji izgleda i ponaša se kao on… Volim i serijal „Sedam sestara” Lucinde Riley, a ponosna sam i na „Ne vjeruj svojim očima” Sare Pinborough koja uskoro dolazi na male ekrane!

Prijevodima se ne hvalim iz dvaju razloga – ako se ne slažem s onime što je poslije lekture i korekture dano u tisak ili ako je sadržaj daleko od mojih čitalačkih sklonosti. Neću navoditi potonje naslove, ali to su uglavnom oni prvi ljubići i tobože veliki hitovi čijoj vas je naslovnici uopće sram prići u knjižari.

Što čitate u slobodno vrijeme, koji autori vas inspiriraju, imate li prevoditelje koji su vam uzor? Djela kojeg autora biste voljeli prevoditi, a u kojem žanru se ne želite okušati?

Čitam sve i svašta, od self-helpa, preko književnosti za mlade, krimića, ljubića, fantastične književnosti, pa sve do klasika. Volim različite stilove i glasove, volim njuškati po Goodreadsu i naslovima koje bih voljela prevesti i čitati one stare na kojima se mogu učiti, ali se ne bih usudila raditi na njima.

Uvijek se vraćam „Ani Karenjinoj”, „Zločinu i kazni”, „Snu ljetne noći”, „Sto godina samoće”, a zadnjih godina posebno uživam u distopijama – starijima kao što su Huxley, Orwell i Burgess – a od suvremenih autora volim Davida Lodgea, Margaret Atwood, Jeffreyja Eugenidesa, Gillian Flynn…

S ponosom mogu reći da sam nedavno prevela stariji naslov autorice koju pratim od samog početka, a to je Taylor Jenkins Reid koja nas je već osvojila sa „Sedam muževa Evelyn Hugo” i „Daisy Jones i Šestorka” u sjajnom prijevodu kolegice Selme Muftić-Pustički.

A sad, što se želja tiče… Uvijek imam jednu realnu i nerealnu – realna bi bili autori na kojima sam već radila, poput V. E. Schwab, jer već poznajem stil i sviđa mi se, a od nerealnih – neka nova fantastika J. K. Rowling i nešto na španjolskom jeziku.

(Visited 463 times, 14 visits today)

Komentari