Novinski papir ili sigurnost korica (2) – novinarke i spisateljice

Prošli tjedan pisali smo o novinarima koji su ujedno i pisci (i obrnuto) te vam predstavili obje njihove kreativne strane. Ovaj tjedan ispravljamo nepravdu nanijetu ženskom rodu i predstavljamo vam njihove bolje polovice. Novinarstvo, kao i književnost, jedna su od rijetkih zanimanja u kojima su podjednako zastupljeni i muškarci i žene, a njihov uspjeh ovisi isključivo o kvaliteti rada.

Marija Jurić Zagorka

Apsolutna predvodnica žena koje su svoj poziv našle u novinarstvu i književnosti je Marija Jurić Zagorka.  Rođena davne 1873. godine, ova perjanica hrvatske ženske književnosti i novinarstva udarila je snažne temelje za žensko bavljenje profesijama, prvenstveno novinarstvom na našim prostorima. Pisala je za dnevni list „Obzor“, a utemeljila je i prvi časopis namijenjen isključivo ženama – „Ženski list“. Iako izrazito čvrstih stavova što se diskriminacije žena tiče, Zagorka je često pisala pod pseudonimom (neki od njih su Petrica Kerempuh, Iglica i M. Jurica Zagorski). Bila je prva hrvatska novinarka uopće, ali i prva koja je izvještavala iz Budimpešte i Beča. Poznatiji dio njezina opusa brojni su povijesni i kriminalistički romani koje je pisala. Ciklus „Grička vještica“ učinio ju je besmrtnom, a i danas možete zaviriti u njezin život posjetom njezinoj kući na Gornjem gradu. Od 1995. godine ime Marije Jurić Zagorke nosi godišnja novinarska nagrada za najboljeg novinara i najzapaženiji novinarski rad koju dodjeljuje Hrvatsko novinarsko društvo.

Božica Brkan

Profesorica hrvatskog i poljskog jezika, književnica i novinarka Božica Brkan zaista je mnogo učinila za hrvatsku književnost, leksikografiju, ali i – novinarstvo. Iako je njezin opus prvenstveno uočljiv kroz mnoge romane, zbirke pjesama, udžbenike i kuharice, a surađivala je i na nekoliko leksikona i turističkih vodiča, istaknula se i kao novinarka, kolumnistica i urednica u „Vjesniku“ i „Večernjem listu“ gdje je za prilog „Vrt“ dobila i nagradu Marija Jurić Zagorka.  Osnovala je i hrvatske internetske časopise „Oblizeki“ i „Živi selo“.

Vedrana Rudan

Malo tko nije čuo za Vedranu Rudan – novinarku, književnicu, feministicu i općenito osobu čiji je jezik oštrica na kojoj nitko ne želi završiti. A mnogi jesu. Književnica je to i novinarka koja se nikada nije libila reći ono što misli. U svojim kolumnama i na svojoj stranici http://www.rudan.info/ vrlo otvoreno i britko dotiče se svih onih koji na neki način podcjenjuju, marginaliziraju ili diskriminiraju. Njezini romani prevedeni su na mnoge jezike, a „Uho, grlo, nož“ i „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“ podigli su veliku prašinu, kao uostalom i svaki uradak Vedrane Rudan. Upravo zbog te potrebe da podigne javnost (ili barem onu kulturnu javnost) na noge, Rudan je iz svoje novinarske karijere prešla u onu spisateljsku. I to ne isključivo svojom voljom. Iako je radila i u tisku, i na radiju i na televiziji, zbog sočnog jezika koji joj je postao svojevrstan znak prepoznavanja, ali i nedostatka dlake na jeziku dobila je ili dala otkaz na nekoliko radnih mjesta u medijima. Pisala je kolumnu u „Nacionalu“, radila na Novoj TV i u još nekoliko listova. Iako se, čini se, potpuno posvetila kolumnama i književnosti, Vedrani Rudan skidamo kapu na hrabrosti kojom gradi svaki svoj tekst.

Slavenka Drakulić

Hrvatsku novinarku i književnica s adresom u Stockholmu hrvatska javnost i politika nisu mazili. Nakon što ju je Slaven Letica u jednom članku u Globusu početkom 1990-ih proglasio „vješticom“ zbog njezina stava u kojemu kao silovatelje žena u ratu nije htjela isticati niti jednu nacionalnost, Drakulić se našla sama na vjetrometini. Struka i kolege nisu ju htjele poduprijeti te je naposljetku i otišla iz zemlje. U inozemstvu se i dalje bavi novinarstvom i piše za neke od utjecajnijih europskih dnevnika poput „La Stampe“ i „Frankfurter Allgemeine Zeitung“. Autorica je i nekoliko knjiga od kojih su najpoznatije „Kao da me nema“ i „Oni ne bi ni mrava zgazili“, a obje se bave problematikom rata na ovim prostorima. U posljednje vrijeme živi na relaciji Zagreb-Stockholm.

Milana Vlaović

Ona je novinarka, spisateljica, skladateljica, kolumnistica, političarka i žena nogometaša. U 42 godine uspjela je ono što mnogi ne bi u nekoliko života. Još kao studentica prava radila je na HRT-u i u Globusu, a onda je upoznala nogometaša Gorana Vlaovića, za njega se i udala te prekinula studiranje i novinarsku karijeru.  Godine 2004. vraća se u Hrvatsku i počinje intenzivnije raditi i na svojoj skladateljskoj karijeri koju je započela još sa skladbom „Hajde da ludujemo“ davne 1990. godine. Uglavnom piše pjesme za Vesnu Pisarović i Lanu Jurčević. Piše i kolumne, a napisala je i dvije knjige – „Blato“ i „Bomboni od meda“. Našla se i u politici gdje je 2009. godine izabrana za zastupnicu Skupštine Grada Zagreba. Žena, majka i, usuđujem se reći, kraljica.

Uršula Tolj

Iako je Uršula Tolj mnogima poznatija kao novinarka na radiju i televiziji, novopečene majke možda ju znaju i kao spisateljicu. Ona je, naime, napisala i nekoliko knjiga među kojima „Prvi put mama“, „Prvi put mama i drugi put“ i „Šaptalica“. Tolj piše i kolumne u uglavnom časopisima namijenjenim ženskoj publici, a još uvijek je stalno zaposlena na HRT-u.

Tko kaže da postoje muška i ženska zanimanja? Ove žene izbrisale su granice i pokazale da svojim snažnijim polovicama i kolegama mogu itekako konkurirati. Iako su u povijesti mnoge pisale pod muškim pseudonimima kako bi ih uopće netko ozbiljno shvatio, žene su u novinarstvu i književnosti danas hrabre, neustrašive, glasne i uočljive.