Istaknuto
25.11.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Nova glazba daje mogućnost glasanja za singlove iz glazbenih radionica izvođača koji neumorno snimaju i obljavljuju nove materijale.

18.11.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Ove godine prvi put od ratnih godina neće se održati najveća Brucošijada u gradu, ali mi na KSET ne zaboravljamo - počinje Mjesec KSET-a na Ziheru!

Film

O kostimografiji povijesnih drama (odnosno kako zavoljeti korzete)

12.11.2020. Iva Kolar
Vrijeme čitanja: 7 minute

Nakon što je naš premijer najavio borbu protiv radikalizacije i nakon nekoliko pogledanih dokumentaraca o funkcioniranju društvenih mreža, shvatila sam da sam i ja uhvaćena u mrežu ekstremista i radikalizma internetskih bespuća. Otvorite li YouTube na mojim uređajima, preplavit će vas more videa čija je glavna tematika analiziranje i damsko buncanje o kostimografiji povijesnih drama te preinake slavnih filmskih kostima u nešto vjernije i točnije vremenskom periodu za koji određene povijesne drame tvrde da je vrijeme njihovih radnji.

Kako sam otkrila da sam se našla na ekstremnoj strani spektra? Pogledala sam sate i sate uputa kako sašiti točan povijesni kostim bez da posjedujem šivaću mašinu ili volju tražiti materijal, klimam na sve argumente zašto je neki kostim točniji od drugog bez da poznavanja povijesti mode i odlučila sam jednog dana u svoju garderobu uključiti korzet ili dva.

Ipak, mislim da je to dovoljno iskustva da vas povedem u priču o filmskim korzetima, odnosno da zajedno razmotrimo koliko je važno imati vjernu kostimografiju u povijesnim dramama. Drugim riječima, čitajte na vlastitu odgovornost.

Čiji je korzet najveći neprijatelj?

Povijesnih drama postoji otkad je filma, a njihov najbolji dio nesumnjivo su kostimi. Budući da velik postotak povijesnih drama čine adaptacije književnih klasika nastalih u vrijeme kada su žene nosile korzete, dobar dio holivudskih glumica okušao se u njihovom nošenju. Scene stezanja korzeta i cičanje mladih dama (uvijek u ime rušenja patrijarhata!) urezane su nam u kolektivnu svijest.

I glumice imaju štogod za reći.

Korzete danas prate razni čudovišni stereotipi: nastali su samo kako bi promicali nedostižne standarde ljepote za žene, pomiču organe, lome kosti, ne dopuštaju slobodno kretanje i glavni im je cilj da žene u potpunosti prestanu disati. Znate, dobro staro ugnjetavanje žena. Nismo prave feministice ako svakodnevno ne pljunemo na barem jedan korzet. Dok istovremeno nosimo grudnjake koji nam se urezuju u kožu i bodu nas ispalim, oštrim žicama.

Žene su u korzetima živjele mnogo duže nego žene u grudnjacima i kao jedinka koja se bori s nepravilnim držanjem, dajem svoj glas povratku korzeta u naše ormare. No, nemojte me krivo shvatiti, jer ne tvrdim da holivudske glumice samo kleveću korzete – itekako je moguće da su njihova iskustva legitimna, ali prvenstveno zbog toga što su im korzeti bili loše napravljeni.

Cjepidlačenje ili istinska važnost kostimografije?

Podsjećam da je jedna od kategorija na dodjelama filmskih nagrada kostimografija. Možda jesam upala u radikalizam, ali ne vjerujem da postoji osoba koja barem jednom nije tiho ciknula zbog savršeno pogođenih kostima, bilo da je u pitanju povijesna drama ili neki drugi žanr. Sve što se vidi na ekranu mora služiti priči i nadopunjavati narativ da bi film funkcionirao kao kompaktna cjelina. A u doba kada je nostalgija jedna od najvažnijih valuta filmske umjetnosti, kvalitetni kostimi su neophodni.

Zbog toga su važni i korzeti u povijesnim dramama. Jedna od njihovih uloga bila je postizanje određenih tipova silueta, ovisno o povijesnom razdoblju. Služili su i tome da savršeno pristaju uz tijelo pojedinaca koji ih nose (što se, očito, vrlo često ne događa s holivudskim glumicama i netko bi ih trebao upozoriti na loše majstore korzeta), kao potpora samom tijelu, ali i ostatku odjeće koja se stavljala na tijelo.

povijesne drame

Foto: YouTube screenshot

Mislim da je važno napomenuti kako ni u jednom klasičnom romanu iz vremenskog razdoblja kada su korzeti bili kraljevi donjeg rublja oni ne dobiju niti jedan spomen – baš kao što se ni u današnjim romanima ne piše o grudnjacima, jer su sastavni dio svakodnevnice. Scene zatezanja korzeta kao nečeg opresivnog produkt su Hollywooda, koji se zadržao do danas i zbog kojeg žene s olakšanjem odahnu jer više ne moraju nositi nešto što bi se navodno lako moglo naći u mučeničkoj tamnici lažno optuženih vještica.

Smatram da ne moramo biti stručnjaci za povijest mode i poznavati detalje svakog povijesnog razdoblja da bismo mogli uočiti kada su kostimi povijesnih drama jednostavno loši ili naprosto lijeni. Ono što vidimo na ekranu automatski nam evocira osjećaj vremena i upotpunjuje doživljaj priče, a masovna je publika gro puta dokazala da su snobovi upirući prstom u detalje koji nisu „povijesno potkrijepljeni”. U potpunosti potpisujem.

Povezivanje s modernom publikom

Kostimografkinja serije „Reign” bila je ili vrlo hrabra ili vrlo bedasto naivna. Serija prati škotsku vladaricu Mary, Queen of Scots koja je Škotskom upravljala u 16. stoljeću, no kada biste krenuli gledati seriju, pomislili biste da ste slučajno zalutali među likove „Vampirskih dnevnika” ili možda „Slatkih, malih lažljivica” kada imaju one svoje neizbježne maskirane balove. Haljine koje nose svi ženski likovi od važnosti zapravo su haljine skinute s današnjih modnih pista brendova visoke mode i jedino što mogu pretpostaviti kao cilj toga jest da se išlo na podilaženje oku masa pod cijenu autentičnosti. Statisti malo popravljaju dojam povijesnosti, no ni tu nije baš obavljen najvjerniji posao.

reign

Foto: facebook.cm/cwreign

U seriji „The Tudors” situacija je bila malo bolja, barem što se tiče truda oko toga da se postigne osjećaj 16. stoljeća. Koliko su uspješno prikazali modu po dekadama ne bih se usudila raščlanjivati, ali ne trebam biti posebno detaljno educirana da uočim kako su neke moderne preinake ipak uvedene. Izrezi haljina u davnoj prošlosti svakako nisu bili tako duboki, to je više bila umjetnička sloboda kostimografa serije i činjenica da je radnja namjerno bila nabijena seksualnom energijom – kostimi su onda služili prijenosu te energije. Žene vrlo pogrešno korzete nose na golu kožu. Frizure su također očigledno preuzete iz našeg doba, jer muškarci ne nose perike (da se gledatelji vjerojatno ne bi prestrašili previše povijesti), a žene s vremena na vrijeme imaju raspuštenu kosu uvijenu figarom, no globalno „The Tudors” uspijeva u buđenju davno minulog 16. stoljeća.

Umjetničke slobode kostimografije

Kao i sve u životu, uostalom, povijesna točnost filmskih i televizijskih kostima relativan je pojam i nikad zapravo nećemo sa sigurnošću moći tvrditi da je nešto 100% autentično. Nema ni smisla to nastojati postići, naročito ako je od povijesnog razdoblja koje gledamo na ekranu prošlo 500 godina.

Ipak, kada su ključni elementi nekog razdoblja pogođeni i nose priču, umjetnička sloboda kostimografa može biti razigrana do mile volje i mogu se donijeti kompromisi.

Jedna od najdražih aktivnosti kritičarki povijesne mode na filmu jest usporedba dviju verzija adaptacije „Ponosa i predrasuda” Jane Austen. Serijal iz 1995. osvojio je mnoga srca i ostao zapamćen kao najbolja adaptacija romana, no film iz 2005. godine popeo se do samog trona i nemoguće je spomenuti jedno bez drugog. Serijal jasno pokazuje da je prije dizajniranja kostima velika pozornost dana istraživanju mode 19. stoljeća.

emma

Foto: facebook.com/emmafilm

Figura tijela glumica koja je postignuta nanošenjem svih potrebnih slojeva donjeg rublja savršeno uspijeva u prenošenju činjenice da se priča odvija u 19. stoljeću, a to je upotpunjeno i gotovo hrabrim izborom da likovi zapravo nose frizure razdoblja u kojem se nalaze, što je možda najstrašniji izazov kreatorima povijesnih drama, kao da ne vjeruju da se moderna publika može prilagoditi bizarnoj genijalnosti frizura od tijekom 19. stoljeća. Slično je postignuto i u filmu „Emma” iz 2020. godine, gdje je umjetnička sloboda demonstrirana na izboru tkanina i izvezenih detalja na odjeći likova.

U verziji iz 2005. izbor je pao na modernije frizure i mnogo mladih dama nosi šiške uz jednostavne punđe, no ostatak je kostimografije dovoljno evokativan da možemo bez previše spoticanja znati da se nalazimo na početku 19. stoljeća. Evidentan je i fokus na odnos dvaju glavnih likova, dok je verzija iz 1995. vjernija prenošenju atmosfere romana.

Može i bez korzeta, u redu

Da se ne bismo zadržali samo na kostimografiji povijesnih drama o stoljećima u kojima su vladali korzeti, jednako je lako promašiti/pogoditi i u prikazivanju dekada prošlog stoljeća.

Kao jedna od najtežih, ali i najčešćih dekada prošlog stoljeća koje se prikazuju na televiziji jesu ’50-e. Tu je vrlo lako upasti u zamku ekscesivnog romantiziranja ere. Voluminozne haljine kućanica ’50-ih u pastelnim bojama, široki valovi u kosi ili kosa skupljena u maramu s crvenim ružem na usnama najčešća su asocijacija na ovo desetljeće. No, nikako i jedini način odijevanja. Zapravo postoji pristojan broj filmova i serija koji ozbiljno shvaćaju ulogu prenošenja atmosfere ’50-ih, ali ja ću odabrati jednu seriju o kojoj se ne priča često.

The Hour” britanska je serija od svega dvije sezone o timu BBC-jevih novinara koji tijekom ’50-ih prate burne događaje britanske politike. Protagonistkinja nosi kostime dizajnirane za zaposlene žene, koje su postale uobičajenost sredinom 20. stoljeća, a koji prate te naglašavaju njenu figuru pješčanog sata. Njeni kostimi pojavljuju se u žarkim, jednako kao i u zemljanim tonovima. Prisutne su i velike haljine u ‘stilu kućanica’ u pastelnim bojama, a pomoću kostima je prikazana i razlika među društvenim slojevima, najbolje vidljiva na dvama muškim protagonistima, od kojih jedan nosi po mjeri i zadnjoj modi šivana odijela, a drugi je nonšalantniji u svom izboru odjeće.

Film „Atonement” također je priznat kao primjer dobre povijesne kostimografije. Iako su određene slobode uzete (Cecilia, primjerice, ne nosi autentično donje rublje zadane ere), kostimi ostaju dovoljno vjerni periodu od kasnih ’30-ih do ranih ’40-ih te vrlo uspješno prenose i individualnost likova i atmosferu vremena. Zelena Cecilijina haljina koju nosi u trenutku kada prigrljuje svoju ženstvenost, tkanine korištene za uniforme vojnika i izgled uniformi medicinskih sestara svi jednako doprinose uspješnosti tog filma i na narativnom i na estetskom planu.

Haljina do haljine, povijesna drama

Je li sve ovo bilo potaknuto novopečenom ljubavlju prema korzetima? Jasno kao dan. Imam li kakvog kredibiliteta u komentiranju kostimografije povijesnih drama? Ne baš. Smatram li da i laici mogu umočiti prst u taj ocean? Itekako. Ionako svi volimo čavrljati o tome.

Povijesnih drama, također, ima čitav ocean i da se ovo ne bi pretvorilo u doktorsku disertaciju, zaustavit ću se na ovoj šačici primjera sa željom da sam nekog potaknula na dublje proučavanje umjetnosti kostimografije. Bez imalo sumnje tvrdim da svi prepoznajemo kada nam produkcija serije ili filma dostavi visokokvalitetne kostime, jer onda sve jednostavno sjedne, a da možda nismo u potpunosti svjesni zašto. Kao što opisi šuštanja haljina i svjetlosti svijeća donose atmosferu ugrijanih dvorana za bal ili hladnih odaja u poznatim klasicima, tako je i uloga kostima u izgradnji svijeta filmskih i televizijskih povijesnih drama bjelodana i jednako joj se možemo diviti kao stručnjaci ili entuzijasti.

(Visited 47 times, 3 visits today)

Komentari