“Oj mladosti, najmilije doba”: Veličanstvenih 70 godina Folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić
Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić jedan je od najslavnijih i najcjenjenijih hrvatskih folklornih ansambala. Osnovan 1948. godine kao jedna od sekcija istoimenog Studentskog kulturno umjetničkog društva koje djeluje pod okriljem Sveučilišta u Zagrebu, ansambl je već 70 godina neodvojiv dio kulturnog identiteta Zagreba. Obljetnica je proslavljena u nedjelju, 10. lipnja velikim svečanim koncertom pod nazivom “Oj mladosti, najmilije doba” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
FA Ivan Goran Kovačić trenutno je bez puno dvojbe najbolji hrvatski amaterski folklorni ansambl, po svim kriterijima – od zavidne razine uvježbanosti i uigranosti ansambla preko izvrsne tehničke i stilske kvalitete njihove izvedbe do impresivnog repertoara. Osim plesnih programa, to potvrđuju i vokalno-instrumentalni programi marijanskih hodočasničkih pjesama “O, mila Majko nebeska” i pučkih božićnih napjeva “Oj Betleme, Betleme” za koje su snimili i istoimene albume nominirane za nagradu Porin. Dodamo li tome sudjelovanje na međunarodnim festivalima folklora u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, na Azorima i širom Europe, FA IGK djeluje na razini koju trenutno nijedan amaterski ansambl ne može ni dostići ni pratiti.
Na koncertu “Oj mladosti, najmilije doba” ansambl je izveo 11 folklornih i tri vokalno-instrumentalne točke. Čak pet od tih 14 točaka bilo je premijerno izvedeno, uključujući i dvije praizvedbe – “Kršonske konte i baloni” Ivice Ivankovića te “Oj, de, oj, devojko” Tomislava Habulina. Dodamo li tome podatak da su dvije od tih pet točaka bile legendarne koreografije “Drmeš” i “Krčki tanac” Zvonimira Ljevakovića, nijedan poznavatelj i ljubitelj folklora ne može ostati ravnodušan.
Za čitatelje Zihera neupućene u hrvatski folklor, Zvonimir Ljevaković osnivač je Ansambla Lado i utemeljitelj umjetničkog pravca poznatog pod nazivom Zagrebačka škola folklora koji podrazumijeva pristup folkloru kao izvedbenoj umjetnosti. Folklorna građa (narodna umjetnost) koreografira se u umjetničke cjeline osmišljene za izvedbu na sceni. Drugim riječima, folklor je izvedbena umjetnost koja bi trebala biti ravnopravna operi, mjuziklu i baletu. Poput baleta ili mjuzikla, folklor u tom smislu najbolje funkcionira na kazališnoj sceni, podrazumijeva izvedbu uživo, što uključuje plesanje, pjevanje, sviranje i kostimografiju, a koreografije često prikazuju nekakvu priču ili narodne običaje.
No da se s neformalnog teoretiziranja vratimo na koncert Goranovaca. Uz spomenute točke vidjeli smo i dvije klasične koreografije iz repertoara ansambla – “Vrličko kolo” i “Prigorske plesove” Zvonimira Ljevakovića – dok su preostale folklorne točke bile koreografije koje je ansambl na svoj repertoar uvrstio u posljednjih deset godina, čime se htio pokazati razvoj ansambla kroz to razdoblje. Inače je u tom periodu ansambl postavio čak 15 i to redom izvrsnih koreografija pa je pomalo i šteta da se nije našlo mjesta za vrhunska umjetnička ostvarenja “Lipo ti je u matere moje” Miroslava Šilića i “Od Petarde do Ižipa” Krunoslava Šokca, neke od najboljih koreografija koje su u tom periodu nastale u cijeloj Hrvatskoj.
Koncert “Oj mladosti, najmilije doba” u svim je segmentima bio izvrstan. Neću ni spominjati ove neke osnovne stvari – pozicije, usklađenost okreta i vrtnji, vladanje pozornicom – nema se tu što reći, sve je odlično uvježbano i ansambl to izvodi na zavidno visokoj razini. Ono što me svaki put iznova oduševljava kada gledam Goranovce i zbog čega smatram da bi svima trebali biti uzor je tehnička i stilska dotjeranost njihove izvedbe. Nema kod njih šlampavosti, plesne korake izvode uredno, čisto, precizno i ujednačeno, a svaki plesač i voditelj zna (ili bi trebao znati) koliko na tome treba raditi. Pritom ne posvećuju pažnju samo plesnim koracima, već i držanju – kada plesači djevojke drže za struk, kada na lopaticama, kakva mora biti mimika za pojedine točke…
Najbolje točke na koncertu bile su one u kojima su pokazali pravo značenje riječi ansambl – kada svi na sceni dišu poput jednog. To je ono čemu se u izvedbenim umjetnostima teži, od dramskih predstava i lutkarstva do baleta i folklora, ali i što je najteže postići. Iako je tempo “Vrličkog kola” bio malo prebrzi, vjerojatno zbog treme i uzbuđenja koje je uhvatilo plesače, sama izvedba bila je i vokalno i plesno fenomenalna. U koreografiji svadbenih običaja Hrvata iz mađarske Podravine “Ej, otvarajte kapiju i vrata” Jozsefa Szavaija na sceni su oživjeli atmosferu svadbenog veselja i kroz cijelu izvedbu, a pogotovo u podbijanju, djelovali kao jedno. Veoma suvereno i uzbudljivo predstavili su i dinamičan Ljevakovićev “Drmeš” u kojem je kroz niz varijacija majstorski koreografiran jedan jedini ples. Danas u nekim koreografijama pet posve različitih plesova izgleda isto…
Hercegovačka poskočica “Divojku za ruku, rumenu jabuku” bila je vrhunac koncerta, ako je suditi po ovacijama publike, ali i po izvedbi u kojoj se vidjelo koliko plesači iskreno uživaju. Poskočica – među širim masama poznata i kao Linđo – jedan je od najpoznatijih, a ujedno i najzahtjevnijih hrvatskih narodnih plesova. Zapravo veoma malo ansambala i folklornih skupina pleše poskočicu. FA IGK izvodi je na svakom godišnjem koncertu bilo hercegovačku u spomenutoj koreografiji Vide Bagura ili dubrovačku u koreografiji “Dalmatinsko kolo” Zvonimira Ljevakovića. To potvrđuje predanost i voditelja i članova ansambla te sugerira razinu kvalitete koju ansambl održava.
Dobar dio repertoara ovogodišnjeg koncerta činile su točke iz jadranske i dinarske zone koje su generalno na folklornoj sceni zapostavljene u odnosu na panonsku i pogotovo alpsku zonu. Djelomično zato što su mnogima – a pod time mislim i na publiku i na folkloraše – drmeši i polke atraktivniji i/ili zanimljiviji od nijemih kola i tanaca (s čime se osobno ne slažem), a djelomično zato što su nijema kola i tanci zahtjevniji za izvedbu i uvježbavanje. Osim “Vrličkim kolom” i poskočicom, ove su nas godine Goranovci oduševili i plesovima i pjesmama Korduna u točki “Kordunaške uspomene” Ivice Ivankovića te pokazali velike ambicije izvedbom iznimno zahtjevnog “Krčkog tanca” koji se na amaterskoj sceni gotovo uopće ne viđa. Tanac je jedan od najautentičnijih hrvatskih narodnih plesova, unikatan u svijetu. Iako su se pred kraj točke plesači malo razišli s glazbenom pratnjom, možemo reći da su ovaj veliki zalogaj uspješno savladali.
Ovim točkama mogli bismo pribrojiti i spomenutu koreografiju istarskih plesova “Kršonske konte i baloni” koji su, iako pripadaju alpskoj zoni, na folklornoj sceni također slabo zastupljeni. Ivica Ivanković u svom je karakterističnom stilu ples šete paši, figure istarskog baluna i nekoliko kršanskih napjeva veoma jednostavno, bez koreografskih pretenzija postavio na scenu. U jednoj od figura baluna, valcatu (vrtnja u kojoj se plesači drže za struk i dodiruju kukovima) plesači nisu bili usklađeni u vertikali vrtnje, što je djelovalo stilski neuravnoteženo. Bilo je na koncertu i nekih drugih grešaka, netko bi ponegdje zakasnio u okretu, jednoj je plesačici na “Prigorskim plesovima” pala marama, no one su neizbježne i ne treba od njih raditi dramu tako dugo dok je izvedba ispravna. Koliko je samo grešaka u izvedbi neke dramske predstave pa to nitko ni ne primijeti…
Osim plesnog ansambla, pohvale zaslužuje i tamburaški orkestar koji je na koncertu “Oj mladosti, najmilije doba” zaista zablistao. Samostalno su se predstavili u točki “Zagorski mužikaši” Alana Kanskog u kojoj su oduševili publiku zapjevavši napjev Tičekova svadba tijekom kompozicije. Valja napomenuti i da je točku započeo mali sastav guca – dvije violina, bajsica i farkaš tambura – koji se danas sve rjeđe viđa na folklornoj sceni.
U drugom dijelu koncerta orkestar je udružio snage sa ženskim dijelom ansambla s kojim su izveli splet pjesama iz Sv. Petra Orehovca pod nazivom “Mužika čez Orehovec” Dražena Varge u kojem je ansambl predstavio na folklornoj sceni manje poznate napjeva Križevačkog Prigorja, što je još jedan hvalevrijedan potez vodstva ansambla. Svirači su se pokazali i kao pravi multiinstrumentalisti i virtuozi pa su tako osim na tamburaškim instrumentima i violini svirali na čitavom nizu tradicijskih instrumenata – gajdama, sopelama, šurlama, tamburi dangubici, dvojnici i drugima.
Na kraju treba istaknuti i izvrsno pjevanje ansambla po kojem su poznati širom Hrvatske. Vokalni voditelj Tomislav Habulin jedan je od najvećih stručnjaka za folklorno pjevanje u Hrvatskoj i itekako doprinosi impresivnom radu Folklornog ansambla Ivan Goran Kovačić. Vodstvo ansambla uz Habulina čine umjetnički voditelj Dubravko Radić, inače nacionalni prvak Ansambla Lado te dugogodišnji voditelj tamburaškog orkestra, Mario Pleše.
Često se govori da bi Lado trebao biti uzor na folklornoj sceni, no zapravo to nije u potpunosti točno. Lado čine profesionalci, najbolji od najboljih koji se folklorom bave na profesionalnoj razini. Svi ostali smo amateri. No među nama postoji ansambl poput FA Ivan Goran Kovačić koji se svojom kvalitetom najviše uspio približiti Ladovom uzoru. Stoga bi zapravo svima nama uzor trebao biti Folklorni ansambl Ivan Goran Kovačić, a ne Lado. Ne možemo biti poput profesionalaca, ali možemo poput Goranovaca. A to je već dosta blizu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
