Istaknuto
10.05.2022.

Vrijeme čitanja: 13 minute Zakoračili smo u tjedan Eurosonga. Prvo polufinale održava se već večeras, drugo u četvrtak, a veliko finale je zakazano za subotu. Naše ljubiteljice Eurosonga, Eva i Helena, poslušale su sve pjesme s ovogodišnjeg natjecanja i za vas sačuvale svoje dojmove.

28.04.2022.

Vrijeme čitanja: 5 minute Uoči nuklearnog rata zatvaramo Ziherung sezonu jednim hefty masnjakom kojeg čine albumi izašli u studenom i prosincu prošle godine, a u roster je uguran i poneki propušteni album kroz godinu.

Glazba

„Once Twice Melody” (Beach House): Četiri poglavlja bajkovitog glazbenog iskustva

02.04.2022. Eva Juraški"Once Twice Melody" [album cover]
Vrijeme čitanja: 4 minute

Nakon drastične promjene zvuka koja se dogodila s albumom „7”, Beach House ni sa svojim osmim studijskim albumom nije ostao dužan svojim slušateljima. U studenom prošle godine ovaj je baltimorski dream pop duo iznenadio glazbeni svijet, kada su objavili kako će novi dvostruki album izlaziti u četiri poglavlja tijekom nadolazeća četiri mjeseca. Famozni tweet Novcembrurary tako je dobio svoj smisao jer smo od studenog do veljače živjeli u slatkom iščekivanju otvaranja glazbenog kalendara, u čijoj bi se svakoj kutijici pronašlo po četiri ili pet vješto posloženih numera.

U 18 pjesama, koje su izlazile na pomno odabrane datume (9/11, 8/12, 19/1 i 18/2), a čiji svaki pojedinačni zbroj iznosi 20, Beach House je odlučio uzeti broj koji simbolizira novi početak za najkompleksnije izdanje do sada.

SubPop.com

84 minute čiste fantazije

Beach Houseu je uspjelo ono što mnogima ne uspijeva prilikom izrade dvostrukih albuma, a to je da su izbacili album bez i jednog “filera”. Album je zbirka umiljatih dvadesetominutnih poglavlja, čiji čarobni štapić osvijetli svaki stih koji se nađe u toj glazbenoj šetnji. Once Twice Melody je istoimeni singl koji nas uvodi u bajkovito ruho satkano poglavito od atmosfere koju je izgradio gudački orkestar. Po prvi puta na albumu članovi Alex Scally i Victoria Legrand odlučili su angažirati gudački orkestar kako bi postigli naglašeniji nadrealističan i filmski ugođaj.

Poglavlja su vrlo pažljivo složena i svako ima pjesmu nositeljicu po kojoj nosi ime. To su redom Pink Funeral, New Romance, Masquerade i Modern Love Stories. Svaka stvar na albumu dolazi s prigodnim animiranim videom.

Runaway je tako stvar koja bi se prije udomaćila na albumu Daft Punka, nego Beach Housea i to je zasigurno najveća prekretnica njihove karijere. Sjećam se prvotnog šoka koji sam doživjela kada sam pjesmu čula na Discord partiju slušanja, koje je ugostio sam bend. Vjerujem da i mnogi koji prate bend ljube Victorijin anđeoski androgeni kontralto. Ni u snu ga do sada nisam mogla zamisliti u robotskoj verziji, pogotovo kada taj novi vokal usporedim sa srceparajućim albuma „Devotion” i „Teen Dream”.

Svjesna sam činjenice kako se Victoria dosta mučila s vokalnim performansom prethodnih par albuma, posebno na „Depression Cherry” albumu jer joj je “rašpa” način pjevanja u neku ruku uništio glasnice. Iz tog razloga smatram kako je vokoder, osim zbog želje za eksperimentiranjem, korišten kako bi obogatio Victorijin stil pjevanja koji je sada u jednoj sigurnijoj, jednoličnijoj i prozračnijoj formi. Osim vocodera, po prvi put čujemo i akustične gitare na Sunset i The Bells koje nostalgično podsjećaju na toplinu i mekoću albuma „Devotion”.

Valja napomenuti kako je ovo ujedno i prvi album koji su Alex i Victoria u potpunosti sami producirali, jedino je miks odradio veliki Alan Moulder koji je poznat po suradnjama s My Bloody Valentine, The Jesus and Mary Chain i Ride.

Na ovom albumu Beach House se odvažio kao nikada, možda i više nego u svom eksperimentalnom prethodniku budući da su se, osim s gudačima, po prvi puta zaigrali i s već spomenutim vokoderom, koji je glavni adut drugog poglavlja.

Labuđe jezero u modernoj verziji

U moru predivno izvedenih numera, htjela bih ipak istaknuti neke koje su me obavile najkvalitetnijim svilenim ruhom. Prva od njih je Pink Funeral, jedna od najimpresivnijih pjesama objavljenih u posljednje vrijeme. Ova atmosferična numera spaja moderno i klasično kroz upotrebu trap ritam mašine i invokaciju „Labuđeg jezera”, ruskog kompozitora Čajkovskog. Stihovi, Once was a fairy tale, then it went to hell”, asociraju me na ilustraciju tragične sudbine Odette tj. Nine iz filma „Crni labud”.

Ružičasti sprovod je postao sinonim za vječnu ljubav koja nadilazi puku tjelesnu. Superstar je shoegaze broj koji podsjeća na samostalni singl Alien i tekstualno je jako dirljiv, posebno za sve one kojima je draga osoba jedna od zvijezda na nebu. Nešto vedrijeg tona je New Romance koju karakterizira prilično direktan tekst u kojem Victorija pjeva, Last night, I’m messing up, now I feel like dressing up”, rečenicu koju je svatko od nas proživio barem jednom u životu uz nezaobilazan akronim ILYSFM (I Love You So F*cking Much).

Dosta toga je atipično na ovom albumu u odnosu na prošla izdanja, pa tako i plesnije stvari kojih na „Once Twice Melody” ne nedostaje. Od upečatljivijih dizalica tu su Only You Know, u čijem refrenu je nekoliko gitara sjedinjeno u upečatljivu pop melodiju. Hurts To Love je najplesnija stvar koju je Beach House snimio, lako pamtljivog teksta, tipičnog za radijske postaje – „If it hurts to love, better do it anyway”.

S druge strane gotičarska Masquerade je punokrvna dark pop predstavnica, koja bi komotno mogla biti dijelom albuma „Black Celebration” benda Depeche Mode. Na estetsko dorađen način Masquerade opisuje težak trenutak ispraćaja pokojnika, što daje element gotičkoj fantaziji.

Motiv nošenja s gubitkom srodne duše jedan od prevladavajućih motiva na kojem se album bazira i Masquerade nije jedina takva pjesma – Sunset, koja otvara treće poglavlje, dijeli sličnu tematiku. Sa stihovima „The end is the beginning, beginning to an ending…” i „I reach into the darkness, the universe collects us” ova saga o razaranju prolaznog (fizičkog) i utjelovljenju beskonačnog (metafizičkog) postiže svoj puni potencijal u intrigantnoj Modern Love Stories koja završava eteričnim trzajima Alexove klizne gitare.

Inače, Modern Love Stories je jedno od najprikladniji zatvaranja albuma koje sam čula. Bez problema može parirati zborskoj Days Of Candy na „Depression Cherry” albumu ili nostalgičnom dvorskom plesu koji evocira Somewhere Tonight na „Thank Your Lucky Stars”.

Igra bez granica

„Once Twice Melody” je uspio zagrebati u dosad neistražene glazbene vidike benda, posebno produkcijom, i moram priznati kako su u svom naumu uspjeli u potpunosti.

Poglavlja su prilično ujednačena, no posljednje poglavlje ipak mi je nešto slabije od ostalih. Usprkos tome što je „Once Twice Melody” njihovo najintrigantnije izdanje do sada, još će se trebati iskazati u nadmašivanju (po meni) njihovog najemotivnijeg izdanja u vidu klasika „Bloom”.

Još jedna stavka koja zasigurno odvaja ovaj album od „Bloom” i „Depression Cherry” je to što je tekstualno više realističan, nego nadrealan. Malo se izgubila lirska kriptičnost, koja je do sada bila okosnica njihovog pisanja. Možda je razlog u tome što su Alex i Victoria u intervjuima otvoreniji nego ikada, budući da su za Pitchfork objavili kako njihov odnos nadilazi onaj glazbeni, a to je nešto što su do sada uvijek negirali. Kako god bilo, broj dvadeset označava simbol novog početka i nije bez razloga uzet kao brojka okosnica albuma.

Uostalom, težnja ka suradnji s najvećim glazbenim imenima (nedavno su viđeni u studiju s Kanyeom Westom, na sreću ili žalost pojedinih fanova) i želja za praćenjem trendova u glazbi, kako bi bili zanimljiviji mlađim naraštajima, su stavke koje bend guraju naprijed. Čini mi se kao pobjednička kombinacija i umijeće kojem mnogi glazbenici teže, kada bend uz sve to ipak uspije zadržati svoj prepoznatljivi zvuk. Malen broj njihovih indie suvremenika se može pohvaliti konstantom koju Beach House drži već punih 16 godina od albuma prvijenca.

(Visited 67 times, 3 visits today)
Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari