“Plafon” (Kandžija): Precizno produciran, ozbiljno duhovit
Brojka trinaest je kroz povijest skupila i pozitivne i negativne konotacije, petak je dan objave ovog albuma. Nek misli svatko što hoće, ali ovih trinaest pjesama na ovaj petak donose samo dobro.
“Plafon” je novo studijsko izdanje koje je Kandžija objavio za svoje Zlatne Žbice, a tu su i Gole žene. Provedena je reforma koja je rezultirala gašenjem imena, ali su i dalje ovdje. Matej Huljev, Filip Mesarić, Goran Pavlović i Tomislav Došen Toxara prisutni su kao potrebna bendovska podrška za mikrofonom i oko njega, a Luka Tralić Shot iz Elementala se pridružio ekipi u produkciji albuma.
Aktualnosti
Bambus i kavijar na samom startu prizivaju pažnju i nagovještaju da ostatak albuma treba jednako pažljivo slušati kako bi se ulovila bit svake pjesme. Prigodno je začinjena autotuneom i postavlja dosta suvremeno pitanje koje me je malo zateklo “Isus da je živ dal´ bi bio bog ili bi bio negdje u izbjegličkom kampu” ? Odgovore neka svatko sebi nađe.
Magična butra, Seljak i uvijek aktualna Državna sisa tri su singla koja su prethodila objavi albuma i dale su naslutiti da se smjer ne mijenja. Bend se drži svoje savladane mogućnosti spajanja ritmova s tekstovima koji istovremeno nasmijavaju, ali i ukazuju na određene, manje smiješne stvari. Inteligentan humor je okosnica njihova rada koja se iznova pokazuje na svakom sljedećem materijalu.
Ovaj, šesti po redu, album ima i jako plesne momente kao što su Bajkerica ili Nemoguće, uz već spomenute najavne singlove. Početak dvanaeste pjesme ZAMP me naveo da pomislim kako slušam neku stvar od Musea (ne optužujem 🙂 ), a zapamtila sam i tvrdnju “autorska prava su bolja nego ljudska”. Kičma donosi priču o porijeklu. Kandžija se ne srami Osijeka i čita bukvicu onima koji se pretvaraju da su bolji od drugih. Na nju se može nadovezati i Turbo kvart, naj gangsta pjesma na ovom studijskom izdanju.
Plafon?
Za kraj je stiglo nešto što nisam očekivala i što me malo i paraliziralo dok sam slušala. Ne brini se ništa je sasvim osobna pjesma posvećena Kandžijinom preminulom ocu u kojoj opisuje kako se nosi s tim gubitkom.
Grupa ovih ljudi koja je napravila album može zapravo što god hoće. U svemu je pronađena mjera, isproduciran je detaljno i precizno, ali nije preproduciran. Prenesena je i prava doza eksplozivnosti i energije koju pružaju na svojim live nastupima. Negdje je Stjepko, negdje je Kandžija. Negdje se šali, negdje je ozbiljan, negdje je s Toxarom, negdje je sam za mikrofonom. Rasporedilo se to sve na ovom albumu i nadam se da ovaj “Plafon” nije njihov zadnji dosegnuti plafon. Britak i satiričan album stigao je na vrijeme da bude uvršten na liste za izdanje godine.
