Rade Radolović: „Najčešći uzrok treme prevelika je usmjerenost fokusa na nas same”

Hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Rade Radolović pokretač je i organizator edukativnih radionica javnog nastupa u sklopu udruge Pozornica & Govornica. Kroz interaktivne vježbe, razgovor i grupni rad, radionice imaju cilj pomoći polaznicima da unaprijede kvalitetu komunikacije te prevladaju tremu od javnog izlaganja i publike.

Osim primjene tehnika uz koje polaznici uče kontrolirati glas i poboljšavaju kvalitetu govora, Rade se u poučavanju aktivno služi alatima glumačke profesije. Tako polaznicima pomaže da steknu vještinu fokusiranja na sadržaj, a da pritom mogu opažati okolne faktore ne gubeći samopouzdanje. Uostalom, projekt Pozornica & Govornica i jest nastao kao podloga koja školarcima, studentima i odraslima ima za zadatak dokazati da javni nastup ne mora biti izvor stresa i nelagode.

U nastavku slijedi razgovor s glumcem i edukatorom koji nam je pobliže predstavio djelovanje Udruge i metode kojima se služi u poučavanju. Usput smo se dotaknuli i benefita koje radionice pružaju polaznicima, a značajni su za razvoj na osobnom i karijernom planu.

Što te navelo na pokretanje udruge Pozornica & Govornica i koje su najuočljivije poteškoće kada govorimo o javnom nastupu? 

Udrugu sam pokrenuo jer sam odraslim osobama raznih profesija želio približiti glumačke vježbe i vještine te im na neki način olakšati zadatke koji u sebi nose javni nastup. Kako je Udruga osnovana u Puli, potreba iz koje je nastala bila je ta što u Puli i Istri tada nisu postojali slični programi. Ono što polaznici koji se odluče za radionicu uočavaju kod sebe je osjećaj napetosti, anksioznosti i stisnutog glasa. Ta tri osnovna problema moguće je kroz ove radionice brzo i efikasno ublažiti pa čak i zauvijek svladati.

Kako je tekao proces od ideje do realizacije? Osim toga, koja bi načela izdvojio kao najvažnija za dobru učinkovitost radionica?

Proces nastanka tekao je zapravo vrlo lako jer sam i prije Udruge godinama vodio slične radionice za osmaše, srednjoškolce i studente. Prepreka gotovo da nije bilo zahvaljujući sjajnim pedagozima i profesorima kod kojih sam imao prilike učiti na raznim radionicama i na dvjema akademijama. Prvo sam studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju u Crnoj Gori, a kasnije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tu se odličnom pokazala i odluka da upišem i završim uvodnu edukaciju na Institutu za grupnu analizu u Zagrebu.

Načelo kojim se vodim je kombinacija vježbi i razgovora. Na radionici se ne glumi. Ona funkcionira kao dobro složen sustav vježbi. Na vježbe gledamo kao na poligone za istraživanje, a ne kao na zadatke za izvršavanje. Razgovor je moćno sredstvo prorade određenih tema. Tu je naravno i rad u grupi koji se polaznicima posebno sviđa. Jako im se sviđa susret i rad s osobama koje zanimaju iste teme, a posebno ih veseli vidjeti zajednički napredak.

Koji su najčešći razlozi zbog kojih se ljudi priključuju radionicama?

Najčešći razlozi za dolazak na radionice su znatiželja, želja za svladavanjem treme, poboljšanjem disanja, glasa i govora… Želja za stjecanjem novih znanja i vještina te općenita želja za radom na sebi ili jednostavno želja za stjecanjem novog zanimljivog iskustva i obogaćivanja već postojećih vještina. Kao što sami polaznici navode, radionice su interaktivne, neuobičajene, opuštene i nenametljive. Čini mi se da ne iziskuju veliki trud, a znatno su im pomogle u ostvarenju raznih privatnih i poslovnih ciljeva.

Kojim se sredstvima služiš kako bi poboljšao vještine javnog nastupa i govora kod polaznika radionica? Što se postiže interaktivnošću na satovima i koliko je polaznicima potrebno da se opuste?

Na radionici se vodimo starom kineskom poslovicom: „Čujem – zaboravim. Vidim – zapamtim. Učinim – shvatim.” Do spoznaja i rezultata nastojimo doći sa što manje savjeta, ali sa što više osobnog iskustva koje dobijemo preko vježbi i u interakciji s drugima. Literatura kojom se služim su tri knjige mog dragog profesora Bore Stjepanovića: „Gluma 1 – Rad na sebi”, „Gluma 2 – Radnja” i „Gluma 3 – Igra”. Nakon radionice polaznicima preporučim „Umijeće javnog nastupa – ovladajte pozornicom služeći se glumačkim vještinama”, autora Buzza Mauroa i Debba Gottesmana.

Najveći efekt interakcije na radionici je ublažavanje treme. Mi strahujemo nekome reći da imamo tremu, a kad napokon to kažemo, svi drugi potvrde da i oni ponekad imaju tremu. Ta univerzalnost je najjači „ublaživač” treme. To najbolje potvrđuje fantastični feedback polaznice Dolores koja kaže:

Svakako jedno usavršavanje sebe. Shvaćaš da nisi jedini s tim problemom te otvaraš polja o kojima uopće prije nisi razmišljao, već si se fokusirao na sebe i svoj strah, tremu ili što već. Vježbama provedenim na radionici i upoznavanjem ostalih polaznika otvaraš i drugi pogled na javni nastup koji nikad nije dopro do nas.

Ono čemu još dajemo veliki značaj su iskustva polaznika i razmjena tih iskustava. Na primjer, moje iskustvo pomaže tebi, tvoje Maji, Majino Barbari, Barbarino Tomislavu, pa opet tvoje svima. Što se tiče opuštanja na radionicama, blaga doza neopuštenosti na početku nam je, zbog prve vježbe, čak i potrebna. Nakon toga, uz uvodnu priču o tome kako tu nismo došli izvršavati zadatke nego istraživati, polaznici se brzo opuste.

Na satovima primjenjuješ i tehnike karakteristične za glumačku profesiju. O kojim je tehnikama riječ i kako djeluju?

Razvijanje opažanja, samoopažanja, baratanja fokusom, razvijanje povjerenja u sebe, u partnera, u grupu i u publiku… Svijest o zvučnosti glasa u raznim prostorima, zatim tehnika koju profesor Stjepanović zove „pojedinosti radnje”, gdje mi možemo bolje shvatiti i pripremiti neku ulogu i materijal odgovarajući detaljno na pitanja: tko to radi, s kime to radi, o čemu govori, što sve radi, zašto to radi, gdje, kad i kako. Sve to doprinosi osjećaju sigurnosti i opuštenosti u javnom nastupu. Gluma je, na neki način, fokusiranost na dobro pripremljeni sadržaj. To želimo postići i u zadacima javnog nastupa. „Ja u datim okolnostima”, kako bi rekao Stanislavski. Sva ta znanja doprinose tome da nas udalje od negativnih aspekata treme i pomognu nam u poboljšanju naše izvedbe.

Koji su najčešći uzroci treme kod tvojih polaznika i što im savjetuješ?

Iskustvo na radionicama pokazalo je da je najčešći uzrok treme prevelika usmjerenost našeg fokusa na nas same. Kada razmišljamo o zadatku i o publici, zna se dogoditi da razmišljamo povratno o sebi: hoću li pogriješiti u zadatku, što će publika reći o meni. To osvještavamo također kroz vježbu koja se zove „Mi gledamo vas. Vi gledate nas.” Rješenje za ublažavanje negativnih aspekata treme otkrijemo i shvatimo na temelju iskustva koje smo otkrili u toj vježbi, a ne kroz savjete. Savjeti nam mogu opet okrenuti fokus na nas same. Kroz ovu vježbu osvijestimo i pozitivne aspekte treme, a to su oni koji nas drže fokusiranima na sadržaj i publiku bez da povratno razmišljamo o sebi.

Radionice su namijenjene gotovo svim dobnim skupinama. S kime je i zbog čega „najteže” raditi i kako se prilagođavaš potrebama i mogućnostima polaznika?

Ne bih govorio o stupnju težine. Radije bih govorio o stupnju obazrivosti i neke vrste mekoće u komunikaciji, pogotovo prema srednjoškolcima jer su oni najviše izloženi sustavu ocjenjivanja od strane drugih pa se na početku brinu hoće li i na radionici morati paziti kako izvršavaju neki zadatak i kako će biti ocijenjeni. Tu puno ranije objasnim da smo tu kako bismo se igrali i istraživali pa kroz vježbe i igru usvojimo znanja bez ocjenjivanja. I njima je, kao i odraslima, od velike pomoći saznanje da nisu jedini koji imaju tremu i da nisu u tome sami. To najbolje potvrđuje i Majdin feedback:

Top, top radionica! Dok nisam došla na radionicu mislila sam da samo ja imam problem s tremom u školi ili prije natjecanja. Kada sam došla na radionicu vidjela sam da nas ima puno mladih s istim problemom. Vježbe na radionici su mi puno pomogle da naučim kako koristiti disanje i druge tehnike kod savladavanja treme.

Potrebe su u svim dobnim skupinama podjednake. Srednjoškolci, studenti i odrasle osobe voljele bi ublažiti tremu i naučiti kako bolje upravljati svojim glasom i govorom. Tako sam i nazvao radionice: „Za školu bez treme”, „Za studiranje bez treme”, „Za posao bez treme”.

Radionica je sve više i imaju različit fokus, a niti dobar feedback ne izostaje. U kojem smjeru razvijaš tu djelatnost i što te motivira da napreduješ?

Povratne informacije su zaista sjajne. Radionica je do sada dobila preko pedeset pozitivnih odgovora, odnosno reakcija. Osim grupnih i individualnih radionica, tu su bile i sjajne suradnje s TedX Pula, Studentskim centrom Pula, Savjetom mladih gradova Pule i Rovinja te suradnje s Aminess Hotel & Campsites, Istarskom razvojnom agencijom IDA d.o.o. i HUM – Hrvatskom udrugom za medijaciju.

Trenutno priču oko radionica najviše razvijam na društvenoj mreži LinkedIn. Također, nastavljam suradnju sa Studentskim centrom Pula te u Zagrebu vodim radionice za studente i odrasle. Najveći motiv za daljnji rad svakako je oduševljenje i zadovoljstvo polaznika radionica. Lijep je osjećaj znati da su ove vježbe nekome toliko pomogle.

Iznenadio me i svidio mi se staložen i nekonvencionalan način rada te opušten i prijateljski pristup. Dojmilo me se što sam u vrlo kratkom vremenskom periodu naučio i osvijestio puno toga te stekao korisne vještine. – Dino

Odlična radionica, ispunila je moja očekivanja. Naučila sam kojim tehnikama savladati tremu, kako se pripremiti u stresnim situacijama i najvažnije kako održavati fokus na grupi i što bolje se pokazati u najboljem svjetlu. Na posao odlazim zadovoljnija i opuštenija. – Dajana

Nećemo zanemariti ni tvoju profesiju. Kojim se projektima trenutno baviš kada je u pitanju gluma i gdje te možemo očekivati u bližoj budućnosti?

Glumu kao mogućnost slobodnog izražavanja obožavam u raznim oblicima, bilo da se radi o kazalištu, TV-u, filmu, reklami, radio drami, sinkronizaciji crtića ili edukativnim radionicama. Što se tiče trenutnih projekata, to su svakako radionice i prvi put u karijeri sam dio jednog velikog projekta pa mogu izgovoriti onu uzbudljivu rečenicu: „o kojem trenutno ne smijem još ništa reći”.

Budući da si toliko angažiran oko glume i radionica, uspiješ li naći vremena za sebe? Kako se opuštaš i uz koje sadržaje provodiš slobodno vrijeme?

Ono što me najviše opušta su more i priroda. Već se osam godina bavim zimskim kupanjem i svaki put kad dođem na more obavezno otplivam deset do petnaest minuta bez obzira na godišnje doba i temperaturu. To u Zagrebu pratim s hladnim tušem ili odlaskom na kupanje u obližnje rijeke i jezera. Opuštam se i čitanjem knjiga Jorge Bucaya, odlaskom u kazalište, gledanjem raznih filmova i serija. Upravo sam završio fantastičnu seriju „The Sopranos”, a trenutno gledam „Modern family” i s djevojkom pohađam vinske radionice.

Kada se osvrneš na dosadašnje uspjehe, kako bi opisao zadovoljstvo koje proizlazi iz rada i truda te pomoći drugima da se razvijaju i napreduju?

Osjećaj zadovoljstva koji proizlazi iz rada s drugima opisao bih slično kao i oni. Jako mi je drago što smo se susreli, što smo razmijenili dosadašnja i stekli nova iskustva, otkrili i ponijeli nova znanja dalje u naš život.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.