“Sotonski tango” (L. Krasznahorkai): Mistični ples s vragom

Napokon! – mogli bi uskliknuti domaći ljubitelji književnosti. Trideset i jednu godinu od objavljivanja kultni mađarski književni klasik Sotonski tango dobio je prvo hrvatsko izdanje u nakladi kuće OceanMore. Autora knjige, Lászla Krasznahorkaija, domaća publika imala je prilike upoznati preko ranije prevedenih i objavljenih romana Rat i rat i Melankolija otpora, te niza kratkih priča. Ipak, njegov debitantski roman – Sotonski tango, napisan daleke 1985. godine, donio mu je slavu i prestižnu titulu pisca, identifikaciju od koje je uvijek bježao jer ga je s godinama udaljavala od kreativnog izvora i ljudi koji su ga inspirirali za njegove prepoznatljive književne likove.

S evolucijom autora, kojem se nije ostvarila prvotna želja da mu Sotonski tango bude prva i zadnja knjiga, evoluira i priča koju je pustio u svijet. Nakon što je 1994. godine legendarni mađarski filmaš svjetskog Béla Tarr vjerodostojno pretočio književni predložak u remek djelo od sedam i pol sati, ova apokaliptična priča je izišla iz uskih okvira mađarske nacionalne književnosti i zaživjela kao legendarno odmetnuto dijete na kulturno-umjetničkoj karti Europe.

Apokaliptična scenografija

U prijevodu s mađarskog, prezime Krasznahorkai znači lijepi brežuljak, poput onih na kojima su se podizali dvorci i koji su najčešće pripadali plemstvu. Kao da se htio narugati igri sudbine koja mu je dodijelila ovo prezime, autor je kao scenografiju Sotonskog tanga izabrao apokaliptični kraj prepun blata u kojem kiša ne staje, zidovi trunu, pauci polagano preuzimaju zaboravljene prostorije, a dvorci su tek ruševine koje privlače nesreću. Doima se da Krasznahorkai inspiraciju crpi iz slika Hieronymusa Boscha i najpoznatijeg teksta Dantea Alighierija, samo što u Sotonskom tangu grijesi i poroci žive pomiješani pod istim krovom, nipošto odijeljeni krugovima.

Kronika palih duša

Radnja Sotonskog tanga je fragmentarna, kronološki ispremiješana, a čitatelj je naglo ubačen u priču među mnoštvo likova. Prvu polovicu knjige autor posvećuje opisu likova i njihovog kružnog životnog mehanizma pred dolazak u krčmu i susret s Irimiasom, fantomskom figurom koja se vraća iz mrtvih i koja bi ih trebala odvesti u slobodu.

Likovi izgledaju kao da su skupljeni iz najgore balkanske krčme i postavljeni na postapokaliptičnu blatnu pozornicu izgrađenu na porocima i grijehu. Futaki spava sa ženom gospodina Schmidta, s kojim ima prepirku oko novca, Doktor je depresivni alkoholičar i kroničar zbivanja, curica Estike iživljava se na mački sa željom da je ubije, a Ravnatelj škole nosi tu ispraznu titulu u kraju koji nema škole ni djece kojoj bi ona trebala. Likovi ostavljaju dojam nasukanih duša, živih zakopanih, koji traže nadu i čekaju svog spasitelja. Oni ga, u obličju Irimiasa, dočekaju i to je ključni dio knjige.

Dekonstrukcija Biblije

Sotonski tango vrvi biblijskim motivima. Neimenovano naselje koje je „užasno leglo grijeha“ u sjećanje priziva priču o Sodomi i Gomori, Irimias se vraća iz mrtvih i nastupa kao prorok, pastir beznadnih duša, što je direktna aluzija na Isusa, a putovanje i bijeg nose simboliku Mojsijevog izbavljenja i Noine arke, spašavanja u zadnji trenutak pred totalni (moralni) potop i fizički raspad.

Krasznahorkai vješto manipulira ovim motivima, izvlači iz njih arhetipsku snagu i koristi ih da navuče čitatelja na tanak led kako bi se onda s tim motivima poigrao, oljuštio standardna značenja s njih i lišio ih religijskog i bilo kakvog drugog smisla. Nije to napravio samo s likovima i radnjom, već i s književnom formom. Autor nagovještava, ali ne priča do kraja, igra se kronologijom, postavlja pitanja, ali ne daje odgovore, daje nacrt sudbine likova, ali odbija se igrati Boga i dati konačno rješenje, pa tako ostavlja likove i čitatelje u limbu.

Fragmentirana priča u ritmu tanga

Krasznahorkai je koncipirao roman kroz dvanaest poglavlja i dva dijela; šest tango koraka naprijed i šest nazad. Radnju razvija sporo, dugim rečenicama punim digresija u kojima se miješa izgovoreno i neizgovoreno. Njegov jezik je snažan, tekst slabo prohodan, a opisi dojmljivi. Inspiraciju pronalazi u apokaliptičnoj atmosferi, ali je pritom bliži Dostojevskom nego primjerice Cormacu McCarthyju. Krasznahorkaijeva apokalipsa je primarno psihološka. Raspad vanjskog svijeta reakcija je na gubitak ljudskosti, ali bez suvišne patetike i moraliziranja. Također je moguća usporedba s Beckettom, pogotovo u  strukturalnom smislu. U Sotonskom tangu, Godot se zove Irimias i ipak se pojavi, na sreću ili štetu likova.

U mraku ljudskog pada, Krasznahorkai vidi nijanse. Spretno i detaljno, sa zrnom humora, iscrtava mračne karaktere, što kulminira pojavom Irimiasa i njegovim govorom koji je centralni dio romana. Autorski dar tu je zasjao svom snagom: Irimias plovi kao morski pas unutar pomaknute stvarnosti koju je pisac kreirao. Zato je svijet Sotonskog tanga autentičan, jeziv i zavodljiv.

Filmska adaptacija Bele Tarra

Nakon što se Sotonski tango ustoličio kao klasik u književnim vodama, Bela Tarr je dao obol da se to dogodi i u onim filmskim. Njegova vjerna adaptacija u kojoj ništa nije izbačeno, u trajanju od sedam i pol sati, vjerojatno je jedan od rijetkih primjera u kojem gledanje filma traje duže od čitanja predloška po kojem je nastao. Ipak, suradnja nije bila slučajna, već logična, jer Tarr i Krasznahorkai dijele istu apokaliptičnu viziju, sklonost ka likovima s društvenog dna i filozofskim temama. Duge autorove rečenice u suzvučju su s prepoznatljivim Tarrovim filmskim rukopisom – dugim kadrovima. Koristeći karakterističnu crno-bijelu fotografiju, Tarr je predočio svoje čitanje priče, našavši perfektne lokacije i glumce, te uključivši vjetar gotovo kao novi lik. Sotonski tango je možda najsjajniji biser plodne karijere ovog mađarskog redatelja i njegovo kapitalno, životno djelo.

Proslavljeni mađarski redatelj svojom vizijom nadogradio je književni predložak i stvorio još intenzivnije umjetničko djelo. Iskustveno utvrđena činjenica kako filmska adaptacija rijetko kada dosegne umjetnički nivo književnog predloška ovdje se s pravom može dovesti u pitanje. Uspješna suradnja na ovom filmu između ova dva autora nastavila se i kasnije, te je rezultirala još jednim filmskim klasikom, filmom Torinski konj, na kojem je Krasznahorkai radio kao scenarist.

Opravdani klasik

Gledajući ples, u nekoj krčmi ili na svečanom balu, uživamo u ritmu, pokretima i pogledima plesača, ali ne znamo ništa o njima. Tko su, odakle dolaze i gdje idu za nas je nepoznanica. Isto je i sa Sotonskim tangom. Čitatelj je ubačen u kovitlac (niskih) strasti da svjedoči jednoj epizodi koja se nastavlja sa zatvaranjem korica knjige, koju on sam može i mora nadograditi, jer Krasznahorkai pitanja koristi kao stupice čitateljima u koja oni rado upadaju i na koja rijetko dobiju odgovor.

Napisana davne 1985. godine ova knjiga zbog društvenog konteksta može biti analizirana kao kritika komunističkog uređenja s kojim je Mađarska raskrstila nekoliko godina kasnije, no to bi bilo potpuno pogrešno jer se radi o mnogo univerzalnijem djelu koje „ratuje“ na psihološkom terenu. Sotonski tango je čitalački užitak, prozor u tamnu stranu ljudske duše i strastvena anatomija psihološkog pada. Univerzalnost teme, originalnost pristupa, vještina autorovog stila te nezaboravne slike, garantiraju Sotonskom tangu vječni sjaj.