„Solar Power” (Lorde): Oblačak je prema kraju albuma uspio iščeznuti

U vrijeme kada je u lipnju izašao prvi singl s istoimenog albuma „Solar Power”, Lorde je domaću publiku obradovala viješću da će nas po prvi puta posjetiti koncertom na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.

Karte su planule brzinom munje i Lorde je odmah obznanila novi datum koji rasprodan nekoliko sati kasnije. Izgleda da je Novozelanđanka hrvatskih korijena i više nego dobrodošla u Lijepu našu sa svojim najnovijim Suncem obasjanim albumom, baš kako i priliči našoj osunčanoj Dalmaciji.

Bablje ljeto zasjenilo pravo ljeto

Lorde je sama najavila kako bi „Solar Power” trebao biti pravi ljetni album, što se pokazalo točnim. Vedar, nonšalantni duh je tu, no upitna je njegova održivost. Album je sam po sebi pitak, no nedostaje mu nešto više. Nedostaje mu baš ono nešto što nedostaje babljem ljetu, a to su uvijek mrske nam velike vrućine i sparine.

Album umjesto da prouzroči eksploziju sunčane snage kako mu sam naziv sugerira, nastoji navući oblake. Razlog možemo tražiti u tome što albumu kronično nedostaje energije, tim više što smo Lorde svi navikli gledati u energičnim elektro pop izdanjima.

U „Solar Power” elektro pop je sveden na minimum. Prisutan je samo u Mood Ring, što je bilo dovoljno da postane vodeći singl kod fanova. Ostatak albuma je prožet glazbom 60-ih koja je trenutno u trendu kod komercijalnih alternativnih izvođača i upravo iz tog razloga se ne ističe iz mase. U konačnici cijeli dojam jest da je ovo jedan prilično mediokritetni uradak u kojem je producent kolovođa, a izvođač samo jedan od njegovih putnika.

 Antonoff kao najveća stavka (problem) albuma

Možda najznačajnije producentsko ime današnjice Jack Antonoff zaslužuje svoj dio kolača u ovoj recenziji jer je ipak on glavni kreator novog zvuka. Antonoff je poznat po radu s Lanom Del Rey, Taylor Swift, St. Vincent, Carly Rae Jepsen i Clairo. Surađivao je i s Lorde na njezinom prethodnom albumu „Melodrama” koji je bio odlično prihvaćen od strane kritike i fanova, što se zasad ne može reći i za „Solar Power”.

Najveća rana „Solar Powera” po meni jest ta što je došao nakon Laninog „Norman Fucking Rockwell” i „Chemtrails Over The Country Club”, jednako kao Taylorinog „Folklore” i „Evermore” albuma. Akustika koja se proteže izdanjem neodoljivo podsjeća na navedene albume i vjerujem kako su se slušatelji već zasitili tog zvuka.

U korist Lorde ne idu ni okolnosti u kojima je album nastao sudeći po nedavnim intervjuima u kojima je izjavila kako je htjela da album bude inspiriran LSD tripom koji je otišao u lošem smjeru da bi se u konačnici Lorde zadovoljila s travom kao glavnim kreativnim pogonom. Sve to djeluje prilično usiljeno i pozerski u želji da se približi Primal Screamovom „Screamadelicu” i najvećim hippie albumima. Cijelo vrijeme se zbog spomenute okolnosti pitam je li taj album zbilja njezin ili je samo produkt industrije.

Sunčana strana albuma

Da nije sve oblačno i kišovito, kakvo je pomalo ironično današnje vrijeme, razvedrila nas je singlica Solar Power koja mi se čini kao mash-up pjesama već spomenutih Primal Scream Movin On Up i Loaded, no vjerojatno jer sam fan tih stvari. Singl mi je sjeo na prvu, pronalazim se u tekstu „I hate the winter, can’t stand the cold, I tend to cancel all the plans”. Zimi bih najradije aktivirala zimski san i numera kao da je napisana za mene.

Još bih izdvojila kao favorite Fallen Fruit koja pozornost drži svojom psihodeličnom instrumentalom dionicom i The Man with the Axe koja je tekstualno najteža stvar na albumu budući da govori o toksičnoj ljubavi popraćenoj melankoličnom sanjivom melodijom u maniri Cocteau Twins.

Najviše me razočarala Secrets from a Girl (Who’s Seen it All) koja mi zvuči kao rip off Solar Power. Nisam ni nešto posebno oduševljena s Mood Ring koja je zasigurno najviše zarazna stvar na albumu, a čiji me uvod navodi na pjevušenje pjesme New Year benda Beach House. To mi samo potvrđuje ranije spomenuti manjak glazbene inovativnosti Antonoffa.

Oceanic Feeling, koju u potpunosti potpisuje Lorde, stvorena je kao svojevrsna posveta Novom Zelandu. Nostalgičan ton i tekst uvijek je siguran izbor za zatvaranje albuma.

Impresija zalaska sunca za potpuni dojam

Koliko god sam na prvu loptu radikalno pristupila albumu koji nije ispunio sva moja visoko postavljena očekivanja, toliko sam nakon nekoliko slušanja uvidjela kako ovo uopće nije loš ljetni album i da Sunce ipak sije iz istog.

Najbolje ga opisuje stih „acid green, aquamarine, the girls are dancing in the sand, and I throw my cellular device in the water. Can you reach me? No, you can’t” koji poručuje svima da se okane društvenih mreža, posvete se trenutku sa svojim najdražima ili trenutku laganog đuskanja na pučini uz najdojmljiviji zalazak sunca.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.