“Studenti harmonije” (Matija Ferlin i Bodhi Project): Pleme hipstera ispituje odnos kolektiva i individue
U Zagrebačkom kazalištu mladih 16. travnja gostovala je plesna predstava “Studenti harmonije” kompanije Bodhi Project koja djeluje u sklopu Salzburške eksperimentalne plesne akademije (SEAD). Koncept i koreografiju predstave, kao i dizajn rasvjete, kostima i scene, potpisuje hrvatski koreograf Matija Ferlin, uz sedmero izvođača predstave.
Pri samom ulasku u dvoranu dočeka nas ogoljena scena kojom dominira velika bijela plesna površina. Na njoj šestero izvođača kleči s čipkastim maramama prebačenima preko glava i paunovim perjem u rukama, dok sedmi izvođač (u toj se ulozi izmjenjuju) ispred njih stoji poput propovjednika ili možda nekog prahistorijskog božanstva kojem se oni klanjaju. Rasvjeta je prigušena, a negdje visoko, daleko od navedenog prizora, nešto se svijetli, dok gluhoću scene razbija ptičji cvrkut i pjev, zov zrikavca i slični zvukovi koji kao da dolaze iz nekih tropskih krajeva.
Izvođači – tri plesačice, četvero plesača – obučeni su u šarene boje te majice, košulje, bluze i haljine s cvjetnim ili pernatim uzorkom. Iako raznolike, boje su komplementarne – nijanse žute, oker, zelene ili plave, gotovo u potpunosti prirodne, zemljane boje, odgovarajući spomenutim zvukovima koji sa svih strana okružuju publiku. Oko plesnog podija svaki izvođač ima svoj “kutak” s bocom vode i vazom punom cvijeća, kraj kojih ostavlja perje i maramu te pokuplja predmet za drugu scenu predstave – žarulju, kabel, vreću kamena, kantu i nekakav snop drvlja koji kao da je došao iz serije True Detective.
Iako se ne može govoriti o scenama u smislu scena u dramskim predstavama ili baletima, predstava ima jače izraženu dramaturško-narativnu liniju no što je to uobičajeno za plesne predstave. Jasno je naznačen završetak pojedine fraze ili scene prestankom plesa i odlaskom izvođača do svog kutka da popiju vode ili uzmu zraka, no ni rekviziti poput boca vode nisu tu samo kao osvježenje, već su postali dio koreografske priče, dio harmonije. Scene se, uz vlastitu radnju, podudaraju s glazbenim brojevima pa tako čine cjeline unutar koreografije.
Predstavu, uz zvukove prirode, prati glazba Clare Rockmore, litvanske glazbenice koja je bila virtuoz na instrumentu teremin. Riječ je o elektronskoj napravi s dvije antene kojima se kontrolira frekvencija i glasnoća, a svira se bez fizičkog dodira. Rockmore je snimila album “The Art of Theremin” na kojem je, uz klavirsku pratnju, na tereminu obradila neke poznate teme iz klasične glazbe. Glazbeni lajtmotiv predstave je zasigurno veoma upečatljiva Ave Maria, no nakon sat vremena predstave zvuk teremina može postati naporan.
Nakon spomenutog uvoda, u početnoj je grupnoj sceni uočljiva gradacija pokreta kakvu Ferlin i izvođači njeguju cijelu predstavu. Iz zamrznute poze plesači se veoma sporo počnu kretati, stvarajući slow motion efekt, postepeno ubrzavajući, sve dok u bržem tempu ne počnu kružiti scenom jedni oko drugih u plesu koji asocira na nesputane plemenske plesove. No pokreti im ni u jednom trenutku nisu previše energični ili eksplozivni, već cijelo vrijeme održavaju spokoj svoje mikrozajednice, kako u solima, tako u grupnim scenama, iako se to zapravo međusobno jako isprepliće. Koreografija je apstraktna, plesači se u slobodnoj formi kreću u prostoru, u kojem međusobnom komunikacijom moraju zadržati unutarnju harmoniju i koreografske linije. Iako izvode slične plesne elemente, svaki je plesač u svojim kretnjama individualan tako da nastaje plesna polifonija, gotovo da nema zajedničkih ili usklađenih plesnih sekvenci. U harmoniju ih veže sam ples jer u svojim se pokretima ponekad, samo nakratko, povežu u sekvenci. Jedan od njih prođe između njih tako da svi prate njegov pokret, no u sljedećem su trenutku opet posvećeni svojoj individualnoj sekvenci.
U tom plesu izvođači jedan po jedan dodaju svoje predmete u konstrukciju u kutu, koja ispadne logorska vatra s žaruljom umjesto vatre, dok u suprotnom kutu jedna plesačica ostavi nešto poput staklenke. Njih sedmero – troje članova kompanije Bodhi Project, četvero gostujućih plesača – zapravo su pleme, moderno pleme obučeno poput hipstera. Oni se klanjaju božanstvu, a božanstvo im podari vatru, odnosno električnu žarulju kao metaforu tehnološkog napretka. Te se moderne vatre u početku plaše, kruže oko nje kao oko nečeg nepoznatog, potencijalno opasnog, ali istovremeno privlačnog i intrigantnog.
U nastavku predstave u svakoj sceni po jedan izvođač preuzima vodeću ulogu tako da bude pomazan za nju, doslovno. Hugo Le Brigand istupa prvi, dok mu Federico Valenti krvavo crvenom bojom iz one staklenke oboja uši. Je li on izabran kao vođa plemena, kao žrtva božanstvu ili je to oblik inicijacije u pleme? Što god to bilo, Le Brigand izvodi svoj solo dok ga ostali suzdražno, uz minimalan pokret prate iz pozadine.
Uvijek je sljedeći pomazanik onaj koji je prethodnog pomazao pa je red na Valentiju čije uši oboja Shin Young Jun. Za razliku od Le Briganda, Valentiju se u solu pridruže i ostali članovi plemena. U cijeloj se predstavi plesači gotovo uopće ne dodiruju, osim u ovoj frazi kada svi legnu na kup u jednom pa drugom pa trećem kutu pozornice. Pleme tako simbolički zarobljuje Valentija, sputava ga u njegovom plesu i on se želi othrvati raljama mase.
Svakim se sljedećim pomazanikom, Young Junom pa Yali Rivlinom, pleme sve više oslobađa i istovremeno smanjuje autoritet pomazaniku, oduzimajući mu njegovih pet minuta. Tako Rivlin, nakon što ostali započnu sekvencu potpuno nevezanu za njegov solo, svoju scenu završava sjedajući uz ognjište, razočaran postupkom plemena i njihovom nezainteresiranošću za ono što on želi i može pokazati. U svom solu svaki plesač daje jedan individualni pečat koji je uočljiv, no ne narušava harmoniju izvedbe i cijelog stila. Nečiji pokreti su oštriji, nečiji zaobljeniji i tečniji, nikada nisu ujednačeni, no ipak su harmonični.
Najbolja je fraza predstave ona koju predvodi Manuela Calleja, nakon što je muški dio postave odradio svoje scene. Kao što sam spomenuo, iako istovremeno ne izvode iste sekvence, izvođači se definitivno međusobno pažljivo prate u kretnjama po pozornici. No, Calleju doslovno svi prate. Ona se zagleda u nešto u kutu i svi, poredani iza nje u dijagonalnu kompoziciju, gledaju u istu točku. Njen lagani pokret glavom u stranu kopiraju i ostali, a tako se nastavlja cijelu sekvencu, sve dok se Calleja ne oslobodi i na raspleše, kada iz te dijagonalne pozicije prelaze u vertikalnu liniju koja se ujednačeno pomiče niz scenu, što je zgodno koreografsko rješenje.
Zanimljivo je i to da Emmi Väisänen, koja je prva iza Calleje, njene pokrete kopira gotovo u potpunosti identično, dok svaki sljedeći te pokrete nekako kvari, a zadnji, Valenti, te pokrete izvodi prenaglašeno, groteskno, na rubu karikature. Ovom frazom Ferlin i društvo progovaraju o snazi imitacije, o utjecaju koji pojedinac ima na to da natjera masu da kopira ono što on(a) radi. Motivi kao da su preuzeti iz dječjih igra imitacije, svi se sjećamo onog stiha svi činite kao ja, to me jako zabavlja. Istovremeno su tu motivi druge dječje igre, pokvarenog telefona, u tome kako se Callejini pokreti kvare kako se prenose s plesača na plesača te postaju sasvim groteskni.
Petero ih je pomazano kad Erica Badgeley dođe na red. U njenoj sekvenci svi hodaju u povorci koju predvodi Väisänen, jedina preostala nepomazana, čime se priča okreće, masa su postali oni “posvećeni”, a većina je našla novog vođu kojeg će slijediti. Iz te se većine, povorke, Badgeley odvaja i promatra ih kao da su poludjeli, čudeći im se što rade i zašto su tako slijepo robotizirani u svom paradiranju. Njen je solo stoga veoma energičan, pun gnjeva, ali nas dovodi do toga da shvatimo kako zapravo sva sola nose u sebi gnjev i naboj te kako su ona prikaz osobne borbe individue protiv onog što kolektiv nameće, pokušaj izražvanja sebe u okruženju svoje plemenske mikrozajednice.
Väisänen je posljednja, a njene uši oboji Le Brigand, čime je ciklus zaokružen. Ona svoju sekvencu pleše okružena ostalom šestorkom koja, stojeći ili klečeći, ponavlja sve što ona napravi, ali rade to samo rukama, ne mičući se s mjesta. Možda oni nisu ni vođe ni žrtve, već su sedam utjelovljenja jednog božanstva ili neke druge nadnaravne sile, koja iz ega u sedam koraka, sedam dana, postupno stvara kolektiv, iz različitih individualnih pokreta sklapajući ga konačno u toj zadnjoj frazi u zajedničku sekvencu. Pritom je Ferlin koreografsku maštovitost još jednom pokazao iskoristivši i naglasivši rad ruku, koji je i inače veoma izražen u predstavi, primjerice u spomenutoj povorci i u igri perjem.
Usred Emmine sekvence nestaje cvrkuta ptica koji prati cijelu predstavu, a zamijeni ga grmljavina sa zvucima kiše. Vatra (žarulja) i dalje gori, ali neće je ugasiti “kiša”, što je publika očekivala. Jedini od sedam neiskorištenih predmeta iz druge scene, kanta, zapravo je puna pijeska koji Le Brigand posipa po žarulji i ugasi je. U posljednjoj sceni, kao i u početnoj, paralelno sa sporim pokretima lagano se priguši i konačno gasi rasvjeta.
Posebice valja istaknuti i pohvaliti izvođače, koji su na sceni jednostavno sjajni. Posebice mi je zanimljiv bio njihov izraz lica, koji su ukočili i nisu ga mijenjali sat vremena predstave. Njihova nam lica zapravo ne govore ništa, osim iznimne posvećenosti onome što rade, no sve drugo moramo izvući iz njihovih pokreta i međusobnih interakcija.
Predstava je naprosto izvrsna. Matija Ferlin se još jednom dokazao kao izuzetno maštovit i koreografski inovativan autor koji izbjegava koristiti klišeje i predvidljiva scenska rješenja. U predstavi u kojoj istražuje harmoniju postigao je harmoniju izvedbe kao modus operandi harmonične mikrozajednice, modernog plemena koje nas vraća u prahistorijska vremena obožavanja prirodnih pojava i traženja smisla vlastitog bitka u svojem okruženju.
