Veliko natjecanje dugometražnog filma na 26. Animafestu: Konačni dojmovi

Od 6. do 11. lipnja, ovogodišnji je 26. po redu Animafest u Zagrebu ponudio dobro balansiran i zanimljiv dugometražni filmski program. Ukupno devet dugometražnih filmova pružilo je ponešto za svakoga. Prikazano se može razvrstati u četiri glavne grupe:

1. Filmovi koje bi se generalno moglo opisati kao klasične narativne animirane filmove – Psihonauti, zaboravljena djeca (Psiconautas, los niños olvidados, Pedro Rivero i Alberto Vázquez, 2015), Avril i izmišljeni svijet (Avril et le monde truqué, Christian Desmares i Franck Ekinci, 2015), Neobične priče (Extraordinary Tales, Raul Garcia, 2015);
2. Filmovi koji spajaju animaciju s filmskim dokumentarnim materijalom – Do jaja! (Nuts!, Penny Lane, 2016), Čarobna planina (La Montagne magique, Anca Damian, 2015), Sabogal (Juan José Lozano i Sergio Mejía, 2015);
3. Japanski mainstream anime – Sklad (Harmony, Michael Arias i Takashi Nakamura, 2015), Carstvo leševa (Shisha no Teikoku, Ryotaro Makihara, 2015);
4. Anomalisa (Charlie Kaufman i Duke Johnson, 2015).

Psihonauti, zaboravljena djeca, film o kojem je pisano u ranijem tekstu, jedan je od ponajboljih dugometražnih filmova ovogodišnjeg Animafesta. Duboko metaforičan, zaigran, bogat detaljima, ali u osnovi smrtno ozbiljan, bavi se sudbinama antropomorfiziranih životinja koje preživljavaju na postapokaliptičnom otoku. Francusko-belgijsko-kanadski Avril i izmišljeni svijet koji sa Psihonautima, zaboravljenom djecom dijeli ekološku preokupaciju, također predstavlja jedno od ugodnih iznenađenja festivala. Avril i izmišljeni svijet je, međutim, za razliku od ozbiljnih i na trenutke prekrasno nastranih Psihonauta, zaboravljene djece film namijenjen svim publikama: kako odraslima, tako i djeci. Ovo se postiže operiranjem u okviru generalno klasičnog obrasca razvijanja radnje, korištenjem vrlo dopadljivih likova i uspostavljanjem relativno jednostavne i jasne ekološke i pacifističke poruke. Smješten u alternativnu steampunk povijest ranih godina 20. stoljeća, film prikazuje mladu Avril koja nastoji iznaći eliksir života. Njezine znanstvene napore osujećuju militarističke vladine sile i nepoznata organizacija koja sustavno otima svjetske znanstvenike. Naglo iščeznuće znanstvenika svijet je zaključalo u vječitom dobu pare, a oslanjanje na kameni i drveni ugljen dovelo je do globalne ekološke katastrofe. Avril i izmišljeni svijet ne posjeduje onu zluradu oštrinu i divlje provale narkomanskog čemera koje će ponuditi sjajni Psihonauti, zaboravljena djeca, međutim, naizgled površniji Avril i izmišljeni svijet gledatelju istom efikasnošću uspijeva predočiti jedan metaforični animirani svijet razorenog ekosustava i nagnjilog društvenog tkiva zadojenog slijepim i dugoročno (ekološki) neodrživim tradicionalizmom. Publika je Avril i izmišljeni svijet proglasila najboljim filmom 26. Animafesta.

Neobične priče omnibus su sastavljen od pet adaptacija Poeovih priča. Iako režiju svih priča potpisuje Raul Garcia, svaka je izvedena drugim animacijskim stilom. Pojedinačne su priče postavljene u fabularni okvir u kojem Poe metamorfoziran u gavrana na nadgrobnim spomenicima svojih bivših ljubavi vodi polemiku sa Smrti oko ostvarivanja vječnosti kroz umjetnost. Ova je polemika površna i tipska, otrovana čestim klišejima i cendravim drvljenjem Poeovog gavrana bez kraja i konca o tome kako mu se baš i neće mrijeti.  Uopće, smrt i umiranje zamišljeni su kao lajtmotivi Neobičnih priča, a koji bi, čini se, trebali spojiti pojedine Poeove priče u jedan kontekstualni okvir koji će ih onda dodatno rasvijetliti. Ovo se ne događa iz dva razloga: okvir je promašen i traljavo izveden, a ni adaptacije priča ne mogu se pohvaliti naročitom dubinom ili promišljenošću. Jedine iole uspjeli elementi ovoga omnibusa adaptacije su priča Činjenice u slučaju gospodina Valdemara i Maska crvene smrti[1], ali i tu je autorski postupak sputan i abortiran, pa pruža tek naznake smjera u kojem bi ti fragmenti mogli otići ukoliko bi im se „dalo na volju“. Uopće, Neobične priče kasape Poeov opus i tjeraju njegove tekstove u prerani grob irelevantnosti – zbog jednostavne činjenice da se Garcia nije upustio ni u kakav sustavni pokušaj stvarne adaptacije Poeovih djela – već se u pravilu zadovoljio mehaničkim prepisivanjem iz književnog u filmski animirano. Dojam ne mogu popraviti ni glasovne interpretacije poznatih imena kao što su: Christopher Lee, Bela Lugosi, Guillermo del Toro, Roger Corman, itd., ugušene tipskom glazbenom pozadinom i zaista nemaštovitom i pikseliziranom računalnom animacijom lišenom detalja i truda. Štreberski i mehanički.

Među filmovima „dokumentarističke“ grupe, Čarobna planina, o kojoj je opširnije pisano u ranijem tekstu, po naglašenom se filmskom postupku i visokom stilu svakako ističe. Međutim, teško je pri gledanju ovoga djela – inače ovjenčanoga Grand Prixom Animafesta u kategoriji Velikog natjecanja dugometražnog filma – zanemariti apsolutnu impotenciju tobože društveno-kritičkog napora koji se, nažalost, svodi na turističko zapadnjačko oduševljenje afganistanskim borcima iz Sovjetsko-afganistanskog rata. Do jaja! za razliku od Čarobne planine ne posjeduje nikakve visokokulturne ambicije. Glavna je tema život američkog „doktora“ Johna Romulusa Brinkleya, povijesne ličnosti i osobenjaka koji je bogatstvo i slavu stekao transplantacijom jarčevih testisa ljudima – za povećanje potencije. U osnovi, redateljica Penny Lane priču o šarlatanu Brinkleyu nastoji ispričati neštedimice se koristeći upravo njegovim alatima za zavođenje masa, eda bi gledateljima u praksi razjasnila moć ovoga, ali i ovakvih opsjenarskih postupaka. Radi se o vrlo zanimljivom filmskom konceptu.

Kolumbijski Sabogal moglo bi se usporediti s američkim filmom Replikator (A Scanner Darkly, Richard Linklater, 2006). Korištenjem filtriranih televizijskih snimki i 3D animacije, stvara se jedan paralelni animirani svijet, ali čvrsto oslonjen na izvanfilmsko. Sabogal je priča o kolumbijskom odvjetniku i borcu za ljudska koji se u vrtlogu opće korupcije nastoji izboriti za uspostavljanje čvršćih i pravednijih državnih i društvenih institucija. Osnovna je vrijednost ovoga filma njegova analiza kolumbijskog fenomena opće korupcije, a koja može doprinijeti razumijevanju podudarnih društvenih procesa i u postkomunističkim ili postsocijalističkim društvima kao što je hrvatsko.

Japanski animirani filmovi Sklad i Carstvo leševa o kojima je opširnije pisala Marija Vukšić, adaptacije su istoimenih romana japanskog spisatelja Project Itoh (pravim immenom Satoshi Itō). Oba filma posjeduju sličnu poetiku i bave se pitanjima slobodnog djelovanja u rigidnim društvima, bilo da su ona bazirana na nejednakosti i eksploataciji kao što je to slučaj u Carstvu leševa, bilo da su bazirana na generalno liberalnim idealima prisutnima u globalnom društvenom ustrojstvu Sklada. Postajanje bezumnim i bestrasnim robom osnovna je ugroza koja prijeti protagonistima oba filma. Nažalost, slabo utemeljenje kvazifilozofskog diskursa koji se u njima nastoji reproducirati čini ova djela iznimno nedorečenima, konfuznima, a ponekad i protuslovnima. Radi se o jednostavno prosječnim ili ispodprosječnim industrijskim proizvodima japanske anime industrije.

Anomalisa, film koji je dobio posebno priznanje Animafestovog žirija za dugometražni film iznimno je djelo (za Ziher je o njemu pisala Lucija Klarić). Uz očigledni autorski pečat suredatelja Charlieja Kaufmana, Anomalisa se bavi rubnim psihološkim stanjima duboko disfunkcionalnog muškog protagonista. Kao i ostatak Kaufmanovog scenarističkog ili redateljskog opusa, Anomalisa je bolno iskren film koji se ne libi zadrijeti duboko u gnjilež kroničnih psiholoških diskrepancija suvremenog svijeta. Vještim korištenjem medija lutkarskog animiranog filma Kaufman i Johnson stvorili su prekrasno uznemirujuće filmsko djelo koje isprva tjera u gnušanje i beznađe, a onda se raščišćuje prema katarzi.

U konačnici, valja ponoviti da ovogodišnji Animafest zaista nije razočarao u programu natjecateljskog dugog metra. Devet ponuđenih filmova pokrilo je raznolike gledateljske ukuse: dokumentarističku animaciju, japansku animaciju, filmove europskog klasično-fabularnog stila, itd. Iako se ne moramo uvijek složiti s odlukama žirija, neupitna je činjenica raznolikosti i generalne kvalitete prikazanoga – pa neka si gledatelj i sâm izbire što mu se sviđa. Idući se 27. po redu Animafest iščekuje s nestrpljenjem.

[1] Ovdje bi valjalo uputiti na pregnantniju adaptaciju Maske crvene smrti u istoimenom kratkom animiranom filmu (1969) Pavla Štaltera i Branka Ranitovića.