novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Veliko natjecanje dugometražnog filma na 26. Animafestu: Konačni dojmovi

foto: Animafest press (Avril i izmišljeni svijet)
Vrijeme čitanja: 5 minute

Od 6. do 11. lipnja, ovogodišnji je 26. po redu Animafest u Zagrebu ponudio dobro balansiran i zanimljiv dugometražni filmski program. Ukupno devet dugometražnih filmova pružilo je ponešto za svakoga. Prikazano se može razvrstati u četiri glavne grupe:

  1. Filmovi koje bi se generalno moglo opisati kao klasične narativne animirane filmove – Psihonauti, zaboravljena djeca (Psiconautas, los niños olvidados, Pedro Rivero i Alberto Vázquez, 2015), Avril i izmišljeni svijet (Avril et le monde truqué, Christian Desmares i Franck Ekinci, 2015), Neobične priče (Extraordinary Tales, Raul Garcia, 2015);
  2. Filmovi koji spajaju animaciju s filmskim dokumentarnim materijalom – Do jaja! (Nuts!, Penny Lane, 2016), Čarobna planina (La Montagne magique, Anca Damian, 2015), Sabogal (Juan José Lozano i Sergio Mejía, 2015);
  3. Japanski mainstream animeSklad (Harmony, Michael Arias i Takashi Nakamura, 2015), Carstvo leševa (Shisha no Teikoku, Ryotaro Makihara, 2015);
  4. Anomalisa (Charlie Kaufman i Duke Johnson, 2015).

Psihonauti, zaboravljena djeca, film o kojem je pisano u ranijem tekstu, jedan je od ponajboljih dugometražnih filmova ovogodišnjeg Animafesta. Duboko metaforičan, zaigran, bogat detaljima, ali u osnovi smrtno ozbiljan, bavi se sudbinama antropomorfiziranih životinja koje preživljavaju na postapokaliptičnom otoku. Francusko-belgijsko-kanadski Avril i izmišljeni svijet koji sa Psihonautima, zaboravljenom djecom dijeli ekološku preokupaciju, također predstavlja jedno od ugodnih iznenađenja festivala. Avril i izmišljeni svijet je, međutim, za razliku od ozbiljnih i na trenutke prekrasno nastranih Psihonauta, zaboravljene djece film namijenjen svim publikama: kako odraslima, tako i djeci. Ovo se postiže operiranjem u okviru generalno klasičnog obrasca razvijanja radnje, korištenjem vrlo dopadljivih likova i uspostavljanjem relativno jednostavne i jasne ekološke i pacifističke poruke. Smješten u alternativnu steampunk povijest ranih godina 20. stoljeća, film prikazuje mladu Avril koja nastoji iznaći eliksir života. Njezine znanstvene napore osujećuju militarističke vladine sile i nepoznata organizacija koja sustavno otima svjetske znanstvenike. Naglo iščeznuće znanstvenika svijet je zaključalo u vječitom dobu pare, a oslanjanje na kameni i drveni ugljen dovelo je do globalne ekološke katastrofe. Avril i izmišljeni svijet ne posjeduje onu zluradu oštrinu i divlje provale narkomanskog čemera koje će ponuditi sjajni Psihonauti, zaboravljena djeca, međutim, naizgled površniji Avril i izmišljeni svijet gledatelju istom efikasnošću uspijeva predočiti jedan metaforični animirani svijet razorenog ekosustava i nagnjilog društvenog tkiva zadojenog slijepim i dugoročno (ekološki) neodrživim tradicionalizmom. Publika je Avril i izmišljeni svijet proglasila najboljim filmom 26. Animafesta.

foto: www.avriletlemondetruque.fr (Avril i izmišljeni svijet)
foto: www.avriletlemondetruque.fr (Avril i izmišljeni svijet)

Neobične priče omnibus su sastavljen od pet adaptacija Poeovih priča. Iako režiju svih priča potpisuje Raul Garcia, svaka je izvedena drugim animacijskim stilom. Pojedinačne su priče postavljene u fabularni okvir u kojem Poe metamorfoziran u gavrana na nadgrobnim spomenicima svojih bivših ljubavi vodi polemiku sa Smrti oko ostvarivanja vječnosti kroz umjetnost. Ova je polemika površna i tipska, otrovana čestim klišejima i cendravim drvljenjem Poeovog gavrana bez kraja i konca o tome kako mu se baš i neće mrijeti.  Uopće, smrt i umiranje zamišljeni su kao lajtmotivi Neobičnih priča, a koji bi, čini se, trebali spojiti pojedine Poeove priče u jedan kontekstualni okvir koji će ih onda dodatno rasvijetliti. Ovo se ne događa iz dva razloga: okvir je promašen i traljavo izveden, a ni adaptacije priča ne mogu se pohvaliti naročitom dubinom ili promišljenošću. Jedine iole uspjeli elementi ovoga omnibusa adaptacije su priča Činjenice u slučaju gospodina Valdemara i Maska crvene smrti[1], ali i tu je autorski postupak sputan i abortiran, pa pruža tek naznake smjera u kojem bi ti fragmenti mogli otići ukoliko bi im se „dalo na volju“. Uopće, Neobične priče kasape Poeov opus i tjeraju njegove tekstove u prerani grob irelevantnosti – zbog jednostavne činjenice da se Garcia nije upustio ni u kakav sustavni pokušaj stvarne adaptacije Poeovih djela – već se u pravilu zadovoljio mehaničkim prepisivanjem iz književnog u filmski animirano. Dojam ne mogu popraviti ni glasovne interpretacije poznatih imena kao što su: Christopher Lee, Bela Lugosi, Guillermo del Toro, Roger Corman, itd., ugušene tipskom glazbenom pozadinom i zaista nemaštovitom i pikseliziranom računalnom animacijom lišenom detalja i truda. Štreberski i mehanički.

Među filmovima „dokumentarističke“ grupe, Čarobna planina, o kojoj je opširnije pisano u ranijem tekstu, po naglašenom se filmskom postupku i visokom stilu svakako ističe. Međutim, teško je pri gledanju ovoga djela – inače ovjenčanoga Grand Prixom Animafesta u kategoriji Velikog natjecanja dugometražnog filma – zanemariti apsolutnu impotenciju tobože društveno-kritičkog napora koji se, nažalost, svodi na turističko zapadnjačko oduševljenje afganistanskim borcima iz Sovjetsko-afganistanskog rata. Do jaja! za razliku od Čarobne planine ne posjeduje nikakve visokokulturne ambicije. Glavna je tema život američkog „doktora“ Johna Romulusa Brinkleya, povijesne ličnosti i osobenjaka koji je bogatstvo i slavu stekao transplantacijom jarčevih testisa ljudima – za povećanje potencije. U osnovi, redateljica Penny Lane priču o šarlatanu Brinkleyu nastoji ispričati neštedimice se koristeći upravo njegovim alatima za zavođenje masa, eda bi gledateljima u praksi razjasnila moć ovoga, ali i ovakvih opsjenarskih postupaka. Radi se o vrlo zanimljivom filmskom konceptu.

foto: Animafest press (Do jaja!)
foto: Animafest press (Do jaja!)

Kolumbijski Sabogal moglo bi se usporediti s američkim filmom Replikator (A Scanner Darkly, Richard Linklater, 2006). Korištenjem filtriranih televizijskih snimki i 3D animacije, stvara se jedan paralelni animirani svijet, ali čvrsto oslonjen na izvanfilmsko. Sabogal je priča o kolumbijskom odvjetniku i borcu za ljudska koji se u vrtlogu opće korupcije nastoji izboriti za uspostavljanje čvršćih i pravednijih državnih i društvenih institucija. Osnovna je vrijednost ovoga filma njegova analiza kolumbijskog fenomena opće korupcije, a koja može doprinijeti razumijevanju podudarnih društvenih procesa i u postkomunističkim ili postsocijalističkim društvima kao što je hrvatsko.

Japanski animirani filmovi Sklad i Carstvo leševa o kojima je opširnije pisala Marija Vukšić, adaptacije su istoimenih romana japanskog spisatelja Project Itoh (pravim immenom Satoshi Itō). Oba filma posjeduju sličnu poetiku i bave se pitanjima slobodnog djelovanja u rigidnim društvima, bilo da su ona bazirana na nejednakosti i eksploataciji kao što je to slučaj u Carstvu leševa, bilo da su bazirana na generalno liberalnim idealima prisutnima u globalnom društvenom ustrojstvu Sklada. Postajanje bezumnim i bestrasnim robom osnovna je ugroza koja prijeti protagonistima oba filma. Nažalost, slabo utemeljenje kvazifilozofskog diskursa koji se u njima nastoji reproducirati čini ova djela iznimno nedorečenima, konfuznima, a ponekad i protuslovnima. Radi se o jednostavno prosječnim ili ispodprosječnim industrijskim proizvodima japanske anime industrije.

foto: Animafest press (Carstvo leševa)
foto: Animafest press (Carstvo leševa)

Anomalisa, film koji je dobio posebno priznanje Animafestovog žirija za dugometražni film iznimno je djelo (za Ziher je o njemu pisala Lucija Klarić). Uz očigledni autorski pečat suredatelja Charlieja Kaufmana, Anomalisa se bavi rubnim psihološkim stanjima duboko disfunkcionalnog muškog protagonista. Kao i ostatak Kaufmanovog scenarističkog ili redateljskog opusa, Anomalisa je bolno iskren film koji se ne libi zadrijeti duboko u gnjilež kroničnih psiholoških diskrepancija suvremenog svijeta. Vještim korištenjem medija lutkarskog animiranog filma Kaufman i Johnson stvorili su prekrasno uznemirujuće filmsko djelo koje isprva tjera u gnušanje i beznađe, a onda se raščišćuje prema katarzi.

U konačnici, valja ponoviti da ovogodišnji Animafest zaista nije razočarao u programu natjecateljskog dugog metra. Devet ponuđenih filmova pokrilo je raznolike gledateljske ukuse: dokumentarističku animaciju, japansku animaciju, filmove europskog klasično-fabularnog stila, itd. Iako se ne moramo uvijek složiti s odlukama žirija, neupitna je činjenica raznolikosti i generalne kvalitete prikazanoga – pa neka si gledatelj i sâm izbire što mu se sviđa. Idući se 27. po redu Animafest iščekuje s nestrpljenjem.

 


[1] Ovdje bi valjalo uputiti na pregnantniju adaptaciju Maske crvene smrti u istoimenom kratkom animiranom filmu (1969) Pavla Štaltera i Branka Ranitovića.

Be social

Komentari