novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Istaknuto

Ziher playlista: Don’t panic… or panic smart!

Foto: facebook.com/pages/The-Hitchhikers-Guide-to-the-Galaxy
Vrijeme čitanja: 5 minute

Sljedećeg ponedjeljka obilježava se Towel Day, dan kojim fanovi diljem svijeta odaju počast Douglasu Adamsu, piscu svim nerdovima svijeta poznatog romana The Hitchhiker’s Guide To The Galaxy. U bespućima interneta pojavit će se već poznata rečenica “Don’t panic and carry a towel”, a mnogi će taj dan uzeti tu fantastičnu knjigu u ruke ili pritisnuti play na njezinoj filmskoj inačici. No ova crtica-playlista nije posvećena tome, barem ne u potpunosti. Iskoristit ću priliku da ovaj dio internetskog prostora privatiziram i skrenem vam pozornost na moju asocijaciju rečenice “Don’t panic”.

U knjizi, ručnik je predmet koji uvijek morate imati sa sobom. On je sve što trebate. Čak i kad vam ne pomaže da riješite konkretan problem, on je ovdje kao vaša psihološka prednost. Dok god ga imate sa sobom, nema mjesta panici. Tako je to u Adamsovom zamišljenom svijetu. U našem čušpajzu od života ipak nije sve tako jednostavno. Panika je itekako dio naše svakodnevice.

Ono na što vam želim skrenuti pažnju nije nimalo lijepo niti ugodno, ali vrijeme je da skinemo maske, barem na trenutak, i jedni drugima priznamo svoje slabosti. Hodamo gradom usredotočeni na svoje probleme i misli, žurimo a da ni sami ne znamo kamo niti zašto, nemamo tih nekoliko trenutaka sami za sebe u kojima ćemo ostati sami u tišini i zaista se osluhnuti. Vjerujem da se više-manje svi nalazimo u ovome. Ali što se dogodi kada to nisu samo epizode u našim životima, kada takav način življenja postane svakodnevica?

Znate li onaj trenutak kada vam srce počinje ubrzano kucati, a zatim preskakati, kao da štuca; pojavi se knedla u grlu i svaki udisaj je borba, dlanovi se znoje, a tijelo drhti dok vi pokušavate sabrati misli i zaustaviti tu Google tražilicu u svome mozgu koji ubrzano daje upozorenje da nešto nije u redu? Ili vam se počne neopisivo spavati, što god da radite, radite kroz polusan i svim se silama pokušavate održati budnima? Ili pak osjećate da ćete izgubiti kontrolu i samo želite pobjeći iz situacije u kojoj se nalazite? Sve to uz neopisivu dozu nelagode i straha. Ne onog straha koji osjećate kad vidite pauka ili vas prepadne neočekivana scena u trileru. Zapravo, da, upravo tog straha. Ali na n-tu potenciju. To je adrenalinski strah koji paralizira. Svega ste svjesni, a ničega niste svjesni. Znate da je sve u redu, a ništa nije u redu jer upravo imate napadaj panike.

Foto: facebook.com/pages/The-Hitchhikers-Guide-to-the-Galaxy
Foto: facebook.com/pages/The-Hitchhikers-Guide-to-the-Galaxy

Izgleda grozno – napadaj, pa još uz to i panike. Savršen naziv. Vaš mozak napada sam sebe uslijed pregrijavanja, događa se kratki spoj i ma koliko god vam se puta to već dogodilo, ovo je prvi puta da to proživljavate. Vi i još milijuni ljudi na ovoj kugli koja se okreće znate kako je to. Ali nitko o tome priča. Rijetki koji pričaju, razgovaraju o tome kroz šapat. Ne čujete o tome u medijima, rijetko tko istupa sa svojim iskustvom. I upravo zato čitate ovaj članak. Jer nitko ne priča o tome.

Šest godina nailazim na nevjericu kada ljudima pričam svoja iskustva. Svi razumiju, ali nitko zapravo ne razumije (osim onih koji su to doživjeli). Kako i da razumiju kada nitko ne vidi. Panika se ne vidi. Osoba s napadajem panike ne vrišti, ne baca se po podu, ne radi drame. Ona nastavlja raditi ono što je radila i do tog trenutka, možda malo pogrbljenija i odsutnija nego prije, ali ništa što bi u ovoj žurbi od života netko primijetio. “Nije ti ništa”, “ajde smiri se” ili “proći će” najčešće su reakcije. I sve su krive. U šest godin života s napadajima panike niti jednom mi te klišejaste fraze nisu pomogle. Znam da mi nije ništa, znam da se moram smiriti i znam da će proći. Ali ja sam sada i ovdje. I upravo tu dolazi do nesporazuma.

Napadaj panike za mene je povratak u realnost. Po cijele smo dane opterećeni prošlošću i istovremenim planiranjem budućnosti. Gotovo nikada nismo ovdje i sada. Naš je mozak i dalje pametniji od nas i u jednom trenu kaže “Dosta!”. I zvizne vam vaš ovdje i sada ravno tamo gdje ste najslabiji – u vaše vlastito postojanje. Borba je uzaludna. Dugo mi je trebalo da to shvatim, uvijek sam tražila uzrok iznenadnih napadaja u situacijama u kojima su se pojavljivali, umjesto da sam se vratila u trenutak kada su počeli kapati – ispit na fakultetu, nervoza zbog situacije s roditeljima/dečkom/prijateljima, bilo kakva veća promjena u životu (lijepa ili manje lijepa), životna tragedija, promjena mjesta boravka – bilo što može biti okidač. Stoji spreman puknuti kada se najmanje nadate, kada ste u najbezazlenijoj dnevnoj situaciji.

Foto: facebook.com/pages/The-Hitchhikers-Guide-to-the-Galaxy
Foto: facebook.com/pages/The-Hitchhikers-Guide-to-the-Galaxy

Borba je uzaludna. Ono što je najbolje u tom trenutku je ono što je ujedno i najgore – ostati. Ostati u tom osjećaju što je dulje moguće, neka ispari do kraja, neka me protrese, iscrpi, izudara. Možda bi mi u ovom trenutku ipak dobro došao onaj ručnik s početka priče, po mogućnosti mokar, da me netko s njime opali posred lica. Jer kroz nekoliko trenutaka bit ću pobjednica. Pobjednica nad samom sobom. Svoj sam prvi napadaj panike dobila u kazalištu. Znakovito ili slučajno, upravo me taj moj strah odveo u područje kulture kojom se bavim sada već tri godine. Svatko tko živi s opetovanim napadajima panike zna koliko oni nakon nekog vremena mogu postati motivirajući. I iako ćemo možda u svaku situaciju ući proračunati, s dozom opreza i s uzdama kontrole u rukama, vrlo je lako moguće da u trenutku sve to otpustimo, kažemo “ma kvragu i sve, idem pa kud puklo” i napravimo nešto što se drugi ne bi ni usudili. Još jedna od posljedica je nepopravljivi pefekcionizam, a on ne mora uvijek biti loša stvar, zar ne?

Napadaji panike nisu bolest. Oni su posljedica života u svijetu u kojem vlada sprint na kapital, karijeru i što brže prolaženje ciljem u namjeri da protivnika ostavite daleko iza sebe. U trenutku kad ste u punom sprintu i vjetar vam zviždi pored uha, spotaknete se ne na prepreku, ne na drugog natjecatelja, već na samoga sebe. To su napadaji. Zato hajd’mo prestati trčati i u brzom hodu razgovarati jedni s drugima o tome problemu. Ako ne znate kako je to imati napadaj, probajte barem pokazati razumijevanje, jer možda već sutra to ćete biti vi. Nitko nije cijepljen protiv napadaja panike i nitko nije genetski predodređeniji za njih od bilo koga drugoga. Šanse su nam svima 1:1. Usput, dok šetate i razumijete jedno drugo kao čovjek čovjeka, primijetite sve lijepo što nam život nudi, a što ne vidimo u sprintu. Nikada neće pronaći lijek, ali to je zato jer je lijek u nama samima. Ako vam je teško to shvatiti, probajte zamisliti da sami sa sobom obarate šake. U svakom ste slučaju vi pobjednici. Ali namučili ste se da samog sebe pobijedite.

Neke su se poznate osobe javno izjasnile da žive s napadajima panike. Dio playliste koja slijedi posvećen je njima, dio je, naravno, tribute Douglasu Adamsu koji je ni kriv ni dužan iskorišten za ovaj tekst, a ostatak je ovdje da, kada danas pustite playlistu, tih sat vremena posvetite sami sebi, bez planiranja i bez prisjećanja. Ovdje i sada. Tu je najljepše, vjerujte mi.

Be social

Komentari