Istaknuto
09.12.2019.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Jarun će u lipnju 2020. prodrmati 15. izdanje INmusic festivala, a prvo udarno ime upravo je objavljeno - na zagrebačko more dolaze legendarni Deftones!

04.12.2019.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Nova runda domaćih i regionalnih glazbenih noviteta za koje možete glasati je otvorena. Poslušajte i nekoliko stranih preporuka friških singlova.

Glazba

Ziherung: Pod poticajem ove kolumne skoro svaki mjesec naletim na dobar screamo album

16.09.2019. Luka Sinković
Vrijeme čitanja: 6 minute

Većinu sam mjeseca slušao Jambinai i Thank You Scientist koji su objavili odlične albume. Nemam niti lipe pametnog niti dovitljivog za napisati ovdje u vezi lipnja. Sve je iscrpljeno ispod. Trebali ste već scrollati. Ajde.

Lights – “Skin and Earth Acoustic” (Live) 5/10

Nastupala je s Bring Me The Horizon te gostovala na nekoliko pjesama na jednom albumu. Sjećam se da je u to vrijeme imala aktualan album s nekoliko jakih, ali sladunjavih electro indie-pop pjesama. Vidio sam da je ovo izašlo i rek’o ‘ajde da čujem – znao sam da je mekano, ali stvarno je mekano. Ako volite mekano, moglo bi vam biti dobro. Iako, album je snimljen dosta kvalitetno – dinamika gitare se čuje dosta dobro.

Yellow Eyes – “Rare Field Ceiling” 7/10

Bend Michaela Rekevicsa (Vanum, Fell Voices) i Willa Skarstada (Ustalost). Vuče na Volahn, Krallice ili Weakling. Iako šumeće i kreštave, gitare su istovremeno i fuzzy tople. Kvalitetan album dobre kombinacije melodije i disonance, ali mogao bi biti zagubljen u moru dobrih black metal albuma izašlih ove godine.

The Aristocrats – “You Know What…?” 7/10

Iza imena poznatog vica krije se jazz fusion supergrupa koju čine Guthrie Govan, Marco Minnemann i Bryan Beller. Njihov četvrti studijski album glazbenom je estetikom daleko kvalitetniji nego grafika koju obično koriste kao naslovne slike albuma. Uglavnom, ako ste u progu, ovo biste trebali poslušati.

State Faults – “Clairvoyant” 9/10

Imam prijatelja koji mi već dosta vremena šalje linkove ne bih li počeo slušati screamo. Uvijek mi je problematično ući u novi žanr bez da znam temelje, a to je dosta ekstenzivan posao. Međutim sada kad je prestao slati mi bendove koje bih trebao čuti, pod poticajem ove kolumne, skoro svaki mjesec naletim na dobar screamo album, a ovaj je možda na najvišem nivou dosad. Ima nešto što me tu i tamo zasmeta, poput štimunga gitara recimo, no visina vokalnog vrištanja i stilska različitost koju ovaj album nudi pritom funkcionirajući kao jaka cjelina su odlični. Estetika albuma što se tiče covera, imena i lirike odiše spiritualnošću, tako da mi je cijelo vrijeme kada sam ovo slušao titrao živac na kapku zbog toga što sam toliko jako ovo želio nazvati psihodeličnim screamom – što bi bilo krivo, ali i ne bi. Ubacite i klavijature dečki.

Benny The Butcher – “The Plugs I Met” (EP) 7/10

Dobar spori hip-hop. Prvi put čujem za izvođača, no izgleda da je novi na sceni jer jedino aktualno LP izdanje je iz prošle godine. Ono što je još bolje od njegovog repanja je spori beat u pozadini i čudni doom synth koji se ponekad javlja.

Jambinai – “ONDA” 9/10

Na moje veliko iznenađenje, konačno sam nakon “Asunder, Sweet and Other Distress” došao do post-rock albuma za kojeg mogu reći da je genijalan. Budući da se radi o bendu iz Južne Koreje, imaju i nekoliko tradicionalnih instrumenata – između ostalog i njihovu verziju sitra. Ovo je trebala biti desetka, ali mi je album malo dosadio nakon što sam ga u tjedan dana preslušao desetak puta. Na album ćete se prikačiti instantno.

Combichrist – “One Fire” 6/10

Nezahvalno je uživati status jednog od najboljih live bendova. Pogotovo kad vas napuste dvojica likova koji su bend digli do tog nivoa (Joe Letz i Z-Marr). Međutim, kao što smo ljetos mogli po peti put vidjeti u Zagrebu, Andy LaPlegua je s novom ekipom i dalje na vrhuncu što se tiče live nastupa. “One Fire” je dobar album, s raznim utjecajima, ali fali mu neki standout da bi bio viši od šestice. Popunit će diskografiju.

Magma – “Zess: Le jour du neant” 8/10

Jako je propao Dune, najbolji film koji nikad nije snimljen, Alejandra Jodorowskog, tako je i Magma ostala zakinuta za svoj potencijalni mainstream status. Možda je i bolje tako, jer ovako uz pitanje “Ne znaš za Magmu?” imaš za ispričati i priču kako su trebali svirati u potencijalno najvećem filmskom ostvarenju sedamdesetih. Stil benda se nije promijenio do danas, a kako zvuči kratak LP koji se sastoji od jedne jedine pjesme najbolje da procijenite sami. Nemojte ugasiti nakon neimpresivnog početka jer je skladba zamišljena da se sluša u cijelosti.

Madonna – “Madame X” 7/10

Prvo slušanje: katastrofa. Drugo slušanje: pjesme koje ne uključuju latino elemente su ok. Treće slušanje: pjesme s latino elementima zapravo imaju dosta dobrih momenata, ali Despacito je nešto najgore što se dogodilo čovječanstvu, ostatak albuma je dosta dobar. Nema jednostavnih hitova po kojima je Madonna inače poznata, selidba u Portugal je napravila svoje i zapravo je nešto druge dimenzije od klasičnog reggaetona, tako da palac gore za novi korak u karijeri.

Tim Heidecker – “What The Brokenhearted Do” 8/10

Iznenađujuće ok! Imao sam dosta loš osjećaj kada sam vidio da je komičar Tim Heidecker (Tim and Eric show) objavio album o prekidu, međutim njegov stil izražavanja mu ovdje zapravo ide na ruku jer se služi jako jednostavnim rječnikom koji ponekad može zvučati ironično. I to je čar ovog albuma. Možda najbolji lijek za slomljena srca je ova doza suptilno plasirane komičnosti opisanih situacija. Glazba je isto iznenađujuće dobra, iako ne zalazi u neke kompleksnosti, jako se dobro nadopunjuje s Heideckerovim vokalom.

Burial – “Claustro/State Forest” (Single) 7/10

Ništa novo, a opet dosta dobro izdanje Williama Emmanuela Bevana, jednog od najutjecajnijih elektro-glazbenika današnjice.

CHON – “CHON” 6/10

Bend koji balansira između jazz fusiona i progresivnog rocka. Sjećam se prvog albuma “Grow” koji je objavljen u dosta nezahvalno vrijeme, paralelno s “Kindly Bent to Free Us”, zadnjim albumom Cynica, i možda najboljim albumom Animals As Leaders – “The Joy Of Motion” tako da je prošao ispod radara. Ovo nije toliko dobar album kao njihov debi, ali ako ste fan žanra svakako je nešto što će vas interesirati.

Reverend – “From The Common House” 7/10

Iako se radi o stilu po uzoru na glazbu Wovenhanda, prvi je album našeg domaćeg benda napravljen izrazito dobro u vidu struktura pjesama. Želio bih još jasnije čuti vokal, ovako djeluje kao da je zamaskiran pod reverbom. Iako, uhvatio sam momente kada zvuči kao Scott Kelly (Neurosis, Scott Kelly and The Road Home) pa mu ta patnička nejasnost daje neku drugu dimenziju ugode. Sedmica burazima Perica.

Pelican – “Nighttime Stories” 7/10

Dobar Pelican, možda najbolji od zadnja 3-4 albuma.

Freddie Gibbs and Madlib – “Bandana” 7/10

Zvijezda ovog albuma je zapravo Madlib čiji repetitivni beatovi popunjeni isječcima iz soul pjesama daju genijalan flow Gibbsovom repanju. Također, pristup beatu koji je ne toliko površinski kako to inače biva. Zapravo me u nekom simboličkom obliku podsjećaju na prvo vaporwave izdanje – “Eccojams Vol. 1”.

Monarque – “Jusqu’à la Mort” (EP) 8/10

Dosta pitki atmosferični black metal, podsjeća na Fortresse i na ostatak kanadske Quebec scene. Kvalitetan, ali lako bi se mogao izgubiti u moru odličnog blacka izašlog ove godine.

Thank You Scientist – “Terraformer” 9/10

Mars Volta, Coheed and Cambria i Protest The Hero kombinacija koju kao da svira jazz big band. Dosta dugačak album mješavine pitkih prog pjesama s pamtljivim refrenom i kompleksnijih jazz-fusion dionica instrumentacije. Topla preporuka ako konstantno sanjate da ste bili na koncertu Mars Volte u KSETU 2002.

Keiji Haino and Sumac – “Even for Just the Briefest Moment” 7/10

Počeo sam ovo slušati bez znanja tko je Keiji Haino i očekivao sam neki klasični post-metal album. Međutim napravio sam pogrešku u tome što sam samo tako Alana Turnera strpao u post-metal koš zaboravivši da Old Man Gloom nije samo kopija njegovog materijala iz vremena Isisa. Sumac s Keijijem Hainom stvara noise post-metal koji je po dijelovima slušljiv, ali između toga se događa kaotična instrumentacija koja jako dobro spaja navedene dijelove i ima velikog smisla. Topla preporuka ako vam se sluša nešto eksperimentalno.

Bull of Apis Bull of Bronze – “Offerings of Flesh and Gold” 8/10

Odličan ambient black metal album – dosta vuče na Wolves in The Throne Room. Svoju glazbu bend zove ritual black metalom, a u eri witch hunta na black metal bendove koji imaju neke veze s desničarskom politikom, poput Dawn Ray’d su istupili kao ljevičarski black metal. Sve bi to bilo super da obično ne dolazi uz dozu propagande. Čemu nije nužno mjesto u umjetnosti i protiv čega se takvi bendovi bore in the first place. Kolotečina šrota.

Baroness – “Gold and Grey” 6/10

Tek sam sada zapravo skužio Baroness i na temelju čega ih se stavlja na tron stoner metala. Radi se o, glazbeno dosta progresivnom bendu, koji od plavog i crvenog albuma nisu napravili ništa pretjerano značajno. Sve je skoro isto, iako mi se sviđa estetika rađenja covera albuma, ona je i dalje ista – radi ih isti umjetnik, na isti kalup, s istim parametrom naziva albuma. Što naravno nije niti bitno na kraju krajeva, ali služi kao zgodna analogija za glazbu benda. Album je dobar, ima nekoliko highlightova, pa postane dosadan pred kraj. Vokal je najslabija komponenta. U Vintageu su uskoro.

This Gift Is A Curse – “A Throne Of Ash” 6/10

Bend koji se dizao paralelno uz Hexis, s kojim je nastupao u Attacku 2011. Kombinacija black metala i hardcorea u stilu Celeste, a malo manje The Secret ostavlja jako snažan utisak na čovjeka. Kakva god glazba bila imate osjećaj da čujete nešto odlično, sve zna biti zakopano u moru efekata. Tako je i ovdje, nisam mogao razaznati koliko mi se sviđa to što čujem, a uvijek sam imao osjećaj da slušam dosta dobar album.

(Visited 167 times, 1 visits today)

Komentari