Ziherung S02E05: Kak’ ste proveli godišnji? Jel’ vam 21 album dosta?
Koliko vam je dobar bio godišnji na skali od 1 do ‘Ziherung od svibnja izlazi u rujnu’?
„The Ruins of Beverast” / Almyrkvi – Almyrkvi / „The Ruins of Beverast” (Split) 8/10
Izvrsnost projekta „Ruins Of Beverast” mi je poznata otprije, međutim Almyrkvi sam čuo tek sada. Osvježavajuće je čuti interesantne izlete iz kalupa kod atmospheric black metal bendova – što se događa stvarno rijetko. Atmospheric black metal je onaj mikrožanr black metala u kojem se statistički čuje najmanje progresije i žanr cvjeta na takvom socijalnom ugovoru.
Once in a while ćete čuti nekog manijaka poput ove dvojice Islanđana iz benda Almyrkvi (također Sinmara), kako u atmosferični black metal guraju nešto elektronike u ritam-obliku (pjesma Asomatus Grove). „The Ruins of Beverast” ovdje pokriva miješanje atmosfere s ritual/ambijent žanrovima pa se njegov repertoar iz početka gradi nešto sporije. Album se sluša iznimno tečno, savršene je dužine i nastavlja trend odličnih split albuma izašlih ove godine.
Freddie Gibbs and The Alchemist – „Alfredo” 7/10
Izgleda da mi Freddie Gibbs ne leži pretjerano. Pokušao sam se zakačiti na nastali hype oko ovog albuma misleći da su hvaljeni beatovi The Alchemista ono što će stilski razdvojiti ovaj album od prethodnika. Tempo svih pjesama je izrazito spor. Albumu fali standout pjesama, nema nikakvog bangera. Mogao bih ovaj album slušati na repeatu, bez da se išta značajno dogodi. To vjerojatno govori o njemu i u smjeru da je izrazito ugodan i nenametljiv. Nikad nemam pretjeranu želju pustiti ga, ali kad to napravim album može ostati svirati jako dugo.
Lady Gaga – „Chromatica” 5/10
Taj sam dan radio od kuće. Djevojka ulazi u stan nakon posla. Sjedim za stolom u gaćama, piskarajući nešto po bilježnicama te vrteći novu Lady Gagu zadnja 3-4 sata pokušavajući se natjerati da mi se nešto uhvati. Nakon par minuta upijanja situacije nakon ulaska konačno pita: „Je to novi album od Lady Gage?” – „Je”, odgovaram – „I nije baš nekaj…” – „…a takav je…” – „Pije dječju krv pa nije stigla ništ’ drugo”.
Prema teorijama zavjere, Lady Gaga je navodno u batchu ljudi koja je s Ellen, Tomom Hanksom i ostalima ubirala neku kemikaliju iz fluida mrtve djece. Sve je to izrežirao Bill Gates 5G-om, povezano je i s Epsteinom, a Donald Trump će ispasti najveći humanitarac jer se taj skandal konačno rješava – odnosno ne ispasti – on JE najveći humanitarac.
Nedavno sam pokupio i tweet Charli XCX gdje kaže kako joj se svidjela „Chromatica”. Jasno mi je zašto je tako – Lady Gaga je zagrebala u nešto što njenu glazbu odvodi u nekom novom smjeru – bližem Charli XCX, no recimo da je samo postavljen temelj da sljedeći album bude dobar.
Ital Tek – „Outland” 6/10
„Hollowed” je bio 9/10 tako da me ova diskrepancija dosta pogodila. Nema niti jedne monumentalne stvari oko koje bi album izgradio identitet, ali nekako funkcionira. Ako ga slušate i uspoređujete s prethodnikom, bit će vam teško.
Yung Lean – „Starz” 5/10
Kad će malac napraviti dobar album? Ajde više. Ima nekih highlightova poput Pikachu, ali flow lirike mu nikad nije bio jača strana. Elektronikom dominira atmosferični synth – gotovo kompletno ogoljen od beata.
Charli XCX – „How I’m Feeling Now” 8/10
Jao. Album je krenuo u realizaciju paralelno s lockdownom. Charli je zatvorena u kući sa svojim dečkom i jednim ili dvojicom producenata svakih tjedan-dva objavljivala najave novih singlova. Jako pitak pop album miješan s eksperimentalnom elektronikom, zvuči sirovije nego što od njega na prvu očekujete. I to mu je istovremeno i prednost i mana. Nije toliko pažnje posvećeno uglancavanju i album je napravljen ekspresno u dva mjeseca.
Fun fact – zbog toga što je na albumu neposredno preko društvenih mreža sudjelovala i fan baza pjevačice, kompletan materijal snimljen usput postao je meme-podloga namjenjena tom konkretnom communityju. Ako si date malo vremena da proučite što se događalo, mogli biste se dosta zabaviti.
Xibalba – „Anos En Infierno” 7/10
„Kako ne znaš Xibalbu?” – ovo pitanje dobivam od frenda dosta često, samo što je ime benda drugačije. Neki me dan drugi frend desetak minuta uvjeravao da znam neki bend koji ne znam – „Pa kako ne znaš?”. Kad sam počeo raditi ovo (pisati) tamo 2012., činilo mi se da je znati glazbu dosta interesantno – odslušanih ne znam koliko albuma i koncerata kasnije, čini mi se da se nisam pomaknuto od tada. Eto, ovo je jedan bend kojeg ne znam, ali mi je bilo OK slušati ga. Gitare lijepo sviraju i pjevač lijepo pjeva.
Naglfar – „Cerecloth” 5/10
Za razliku od prethodnog benda, na albumima ovog benda sam odrastao. Zaključno sa „Sheol” bend sam slušao intenzivno. Međutim, na kasnijim realizacijama se sve počelo nekako ponavljati. Rezultat je ponovno takav. Sve je dobro, no ništa ne iskače. Ovo je album za fanove, nećete ništa značajno propustiti ako ga ne čujete.
Paradise Lost – „Obsidian” 9/10
Jedna od fascinantnijih stvari u metalu je evolucija death/doom žanra. Kao začetnik se gotovo uvijek navodi Paradise Lost, sa sunarodnjacima Anathema i My Dying Bride s kojima su dijelili label. Konfuzija nastaje kada pogledate kako death/doom žanr izgleda danas – kao vrlo atmosferična te zvukovno dublja inačica death metala, ogoljena pretjerane melodije, s klasičnim death metal riffovima – poput bendova Krypts ili Spectral Voice.
Paradise Lost je nekako stvorio vlastitu inačicu death/dooma koju je početkom devedesetih slijedilo još nekoliko bendova, vrlo melodičnih gitara te vokala koji se u nekim trenucima jako odmiče od death metala. Kako Spectral Voice temelji svoju glazbu na utjecaju benda diSEMBOWELMENT (silizirano) – možemo reći da se raskol u death/doom žanru dogodio odmah na početku: bendovi koji su potpisali za Peaceville i ostali. Paradise Lost izdaje nekoliko albuma koji postepeno kasnije prelaze u gothic metal, a od 2005. se postepeno vraćaju na stari put.
Iako respektiram svaki stadij benda, na live nastupu prilikom promoviranja albuma „Tragic Idol” mislio sam da je s bendom gotovo i da je najbolje što se može dogoditi na live nastupu to da barem svaki put sviraju As I Die. „Obsidian” je na neki način šamar skepticima, ali i potvrda da death ovdje ne stanuje, niti je stanovao. Album je nešto brži Type O Negative, jake solo gitare, modernog zvuka i prepoznatljivih rifova. Jako neloše.
Afsky – „Ofte Jeg Drømmer Mig Død” 7/10
Danski black metal projekt koji kombinaciju utjecaja vuče iz glazbe Wolves In The Throne Room i Drudkh. Jako dobar atmosferični black metal, sa svim potrebnim klišejima žanra.
Bones – „REMAINS” 8/10
Odličan album američkog trepera Elma Kennedyja. Obilježen jakim basevima, elementima cloud rapa ukomponiranim s metal estetikom. Nekakvi highlightovi su Bentley i Baja, ali kompletan album je jako kvalitetno povezan u cjelinu.
Umbra Vitae – „Shadow of Life” 7/10
Novi projekt Jacoba Bannona (Converge) je zapravo supergrupa sastavljena od članova i/ili bivših članova bendova poput Uncle Acid and the Deadbeats, The Red Chord, Hatebreed ili Job For a Cowboy.
Mala digresija: Ima odličan meme kojeg ne mogu naći upravo – plakat filma „Brokeback Mountain” s Jakeom Gyllenhaalom i Heathom Ledgerom te logom benda Job For a Cowboy (plačem).
Bannon se u ovom projektu orijentira na neki moderniji hibrid death metala i grindcorea s pokojim iznenadnim utjecajem black metala. Kad bi deathcore ikada proživljavao renesansu, ovakav bend bi trebao biti na čelu tog pokreta. Da sam nešto pretjerano oduševljen, i nisam, ali Bannon je Bannon – naći ćete senzacionalnih trenutaka na albumu.
…And Oceans – „Cosmic World Mother” 8/10
Kompletno sam zaboravio na ovaj bend i njegove dvije faze iz devedesetih i prvih par godina dvijetisućitih koje sam istovremeno obožavao. Prva dva albuma su symphonic black metal lektire, toliko opskurni albumi za žanr da bend (možda na sreću) nikada nije postao dovoljno popularan.
Treći i četvrti album su dosta inovativna inačica industrial metala. Međutim, svijet je tada slušao nu metal, a inteligencija nije bila seksi (pun intended).
Bend se sada vraća u neki glazbeni svijet između remek-djela „The Symmetry of I/The Circle of O” i „A.M.G.O.D.” objedinjujući synth-orijentiranu black metal glazbu prvog dijela karijere te industrial utjecaje kasnijeg. Rezultat je odličan album pomalo zaboravljenog symphonic black metal žanra, ali u duhu vremena. Iz moje perspektive, radi se o jako bitnom albumu.
Mrs. Piss – „Self Surgery” (EP) 9/10
Ako sam dobro shvatio, Mrs. Piss je platforma za kolektiv koji bi u budućnosti trebao okupljati više glazbenica. Trenutno, „Self Surgery” je EP koji su snimile samo Chelsea Wolfe i Jess Gowrie. Kombinacija rocka, metala, punka i industriala sve prekriveno efektima i noise utjecajem. Zvuči kao šablonski recept za napraviti ‘nešto novo’, ali zvuči vrlo osvježavajuće i inteligentno je napravljeno.
Kratki EP je, čini mi se, samo podloga za buduće suradnje s mnogim glazbenicama. Ovaj ‘hipsterski’ žanr, koji polako objedinjuje glazbenike koji na marginama različitih žanrova rade slične stvari, dobio je jedno novo ime. Lingua Ignota, Emma Ruth Rundle, Ioanna Gika, a i Hunter Hunt-Hendrix čekaju u redu.
Armagedda – „Svindeldjup Ättestup” 8/10
Odličan album za kojeg jako dugo nisam mogao shvatiti što mi se na njemu partikularno sviđa, pritom sam ga konstantno slušao. Nakon nekog vremena sam pomislio da bih mogao slušati nešto drugo osim Armagedde, ali sam shvato da zapravo ne želim i tu mi je bilo jasno koliko je ovaj album interesantno napisan. Objedinjuje kompletan black metal, ne pretjeruje ni u čemu – teče savršeno. Jednostavnošću jako podsjeća na Darkthrone iz black metal dana, a atmosferom razapinje na „Sworn To the Dark” od Wataina, a dubinom ponekad na Khold.
Winterfylleth – „The Reckoning Dawn” 5/10
Black metal koji ide u koš s bendovima poput Saor, Fen ili Agalloch. Nećete propustiti ništa novog ako ne čujete ovaj album, ali fanovima pravca će se vjerojatno svidjeti. Ima nekih pretjerano epskih post-rock momenata.
Odraza – „Rzeczom” 7/10
Za fanove benda Mgla. Sunarodnjaci gaze po receptu koji je postavio spomenuti bend i napravili su dobar moderni black metal album.
Old Man Gloom – „Seminar VIII: Light of Meaning” 8/10
Aaron Turner.
Klinika Denisa Kataneca – „Jada Jada” 4/10
Denis Katanec piše glazbu za vrtićku djecu pt. XI, ali sada s malo boljom produkcijom i ne izlazi samo na kazeti.
Trevor Something – „Deep Wave Data Dark Web Daemons” 6/10
Spajanje vokala i pozadine mu je ranije bio problematično. I sada je tako nekako, ali na nekim je stvarima (poput God’s Greed) pogodio savršeno.
Perfume Genius – „Set My Heart on Fire Immediately” 10/10
Pop album godine so far. Barokni pop ovog čovjeka koji ponekad uz efekte i sporiji tempo može zvučati kao Emma Ruth Rundle ili Mazzy Star. Album je prošaran raznim utjecajima, odličnih struktura pjesama, ostaje interesantan cijelo vrijeme, ima nekakav čudan flow gdje se izmjenjuju sporije pjesme s više gitarskih efekata i brže pjesme s nekakvim funky utjecajima, ali zajednička im je ta konstantna pozadinska melankolija. Odličan, not-your-ordinary-pop-album.
