novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Ziherung S01E07: Suludo mi je da mi se sviđa nešto što vuče na house

Vrijeme čitanja: 5 minute

Budući da je srpanj bio nešto manje zastupljen albumima kvantitativno, shvatio sam da bi ovdje bilo u redu recenzirati neke albume koji su mi promaknuli iz prošlih mjeseci. Tako ćete pokraj imena albuma naći mjesec u kojem je album izdan (ako se ne radi o srpnju). U nadi da ću uskoro uhvatiti zaostatak, do sljedećeg puta.

Falls of Rauros – “Patterns in Mythology” 6/10

Rekao bih na prvu da se radi o pokušaju kopiranja Agallocha, međutim bendovi su rasli paralelno. I dok je prvi otišao u planetarnu popularnost hipsterskog metala, ovaj drugi je ostao u vječnom undergroundu. Tak’ to valjda ide. Istina je da Falls of Rauros nemaju nekih Agallochovih komponenata koje ih stavljaju na vrh folk/black metala, ali ostavljaju jako sličan utisak. Popunit će vam playlistu ako ste u žanru. Naletio sam i na puno bolje kritike albuma pa je lako moguće da mi je nešto promaklo. Album jednostavno nije ostavio dovoljno snažan utisak.

Tomb Mold – “Planetary Clairvoyance” 8/10

Bio sam dosta impresioniran njihovim prošlogodišnjim albumom “Manor of Infinite Forms” kojeg mi je početkom ove godine linkao prijatelj. Tadašnja pomisao mi je bila kako bend dosta baca na ove novije death metal bendove kao što su Blood Incantation ili Horrendous. Ovaj album slijedi trend, a moguće da je i nešto kvalitetnije odrađen. Mladi bend zapravo zaokružuje priču renesanse koja se događa u death metalu. Ako vam se ikad činilo suludo to što Blind Guardian i Summoning kompletnu tematiku lirike vuku iz Tolkiena, Tomb Mold isto vuče iz računalnih igrica Bloodborne i Dark Souls, za koje sam upravo saznao da parcijalno priču vuku iz djela Stokera i Lovecrafta.

Félicia Atkinson – “The Flower and the Vessel” 6/10

Iako je sastavljen od vrlo ugodnih zvukova, album ostavlja dosta tjeskoban osjećaj. Također, dosta ga je teško slušati ako niste pripremljeni na drone segment ovog ambijentalnog elektroničkog albuma.

Plaid – “Polymer” (lipanj) 6/10

Ok, easy listen IDM, ali bez značajnih standoutova. Ima jedna stvar Dancers koja mi se dosta svidjela.

Gaahls WYRD – “GastiR – Ghosts Invited” (svibanj) 8/10

Najbliže što će Gaahls doći avangardi – rezultat je savršeno izbalansiran. Jako podcijenjen black metal album.

Batushka – “HOSPODI” 4/10

Bilo bi jako jednostavno skočiti na vlak nazivanja ovog albuma prevarom, ali čak vas i nešto kvalitetnije promišljanje vodi u istom smjeru. Ne sjećam se ovakve situacije, koju sam malo bolje opisao u Ziherungu od svibnja, da su bend paralelno nastavile dvije sukobljene strane. Ako se već dogodio raskol, ime zadržava jedna strana, ili se pokreću dva različita benda.

Batushka koja je izdala “HOSPODI” ima potporu Metal Blade Recordsa i ostaje osjećaj da je uzela prava Krzysztofu Drabikowskom, koji ne bi li pokazao istinu objavljuje album “Panihida” koji izlazi prije ovog albuma, najavljen je i dokumentarac gdje će sve biti ‘objašnjeno’. Iako me ovo počelo čak i pretjerano živcirati, ne može se zanemariti instantni utjecaj benda na scenu u jako kratkom vremenskom prozoru. Batushka je s debi albumom na scenu vratila crkvene napjeve – na što se u black metalu pomalo zaboravilo ili je uvijek bilo skriveno u debelom undergroundu istočno-europske scene, ali je i dio estetike i mistike ukrala od benda Mgła. Već sa sljedećim izdanjem, bio to “HOSPODI” ili “Panihida”, ne uspijeva održati prenapuhani status koji je uživala do sada.

Šumovi Protiv Valova – “Šumovi Protiv Valova” (veljača) 8/10

Neosporivo jedan od naših najboljih bendova. Vuče estetiku iz instrumentalnih rock bendova poput GY!BE, ali ne pokušava imitirati nikoga. Mislim da sam pročitao negdje da je album snimljen kompletno analogno – drago mi je da netko još uvijek ‘brije’ na to. Na kraju krajeva i čuje se na albumu. Nemojte odustati ako vam bude pomalo dosadnjikav na prvu. Uvod u album je tematski dosta dugačak i ono najinteresantnije se počinje događati tek nakon 15-ak minuta.

The Underachievers – “The Lords Of Flatbush 3” 5/10

Suludo je kad pokraj imena albuma morate staviti broj. Kao ovo je treći album istog imena, što implicira da je treći iste vrste, I guess – iako mi se čini da “Lords of Flatbush 2” ne postoji. Jako mi je teško negativnim tonom pričati o izvođačima koje volim, ali evo, morat ću. “Indigoism” je bio odličan. Iz nekog razloga cijeli je fragment scene (The Underachievers, Flatbush Zombies, Beast Coast) počeo raditi NY trap, dok im je najveći doprinos razvoju psihodelije u hip-hopu. Sada vidim da je Beast Coast prošli mjesec zapravo zaslužio +1 na ocjenu koju je dobio.

Elder – “The Gold and Silver Sessions” (EP) 8/10

Nešto sporije izdanje od ostatka opusa Eldera. Razmazili su nas s “Reflections of a Floating World” te su očekivanja poput Diracove delta funkcije u tom trenutku eksplodirala. Ono što me veseli je da bend nije krenuo razmišljati u trendu s tim što očekuje publika, već su izbacili pristojan EP nešto drugačije glazbene filozofije od prethodnika. Ovaj je mini-album velik u ideji, Elder se okrenuo nešto sporijem štovanju rifa – konstantno ga ponavljajući, bez pretjerano visokih solo dionica koje su vrlo dobro funkcionirale na prethodniku. Novi smjer nije toliko uzbudljiv naočigled, ali ako si dopustite ući u 19-minutnu Weissensee shvatit ćete o čemu pričam.

Purple Mountains – “Purple Mountains” 7/10

Novi projekt Davida Bermana (Silver Jews) koji je potrajao dosta kratko. Dosta interesantan indie blues ili nešto takvog. Depresivna lirika. Na pola puta između veselog self-loathing Tima Heideckera i vječno tužnog King Dudea. Album je izašao 12. srpnja. David Berman se ubio 7. kolovoza. Ako vam se na nekakav veseli način sluša propadanje jedne osobe, give this baby a spin.

HWWAUOCH – “Into the Labyrinth of Consciousness” 8/10

Black metal album koji istovremeno pleše na nekoliko frontova samim time što dolazi iz suludog undergrounda, ima dosta moderan zvuk, istovremeno je i melodičan i sablasno težak. Podsjeća na nešto što bi napravio Leviathan ili Blut Aus Nord. Mogao bi završiti kao jedno od iznenađenja godine.

Black Midi – “Schlagenheim” (lipanj) 9/10

Fenomenalan album. Ugodno čudan noise, iznimno karakternog vokala. Potrebna vam je takva nit vodilja u eksperimentalnim albumima. Vokal ga diže na top razinu. Ono što fascinira je da je ovo debi album.

Lingua Ignota – “Caligula” 9/10

Uf! Jedno od najvećih iznenađenja ove godine. Nisam mislio da album kojeg čine pomalo tvornička elektronika pomiješana s minimalističkom komornom glazbom, uz suludo dobar vokal koji mijenja stilove, može zvučati tako dobro. Čuje se utjecaj black metala i industriala, glazbena pozadina je na momente ugodna poput nečega između Bohren and The Club of Gore i Wardrune, no većinom je minimalistička u pokoje glitcheve elektronike te velebno glasne trenutke poput onog zvuka iz War of the Worlds.

The Flaming Lips – “King’s Mouth” 6/10

Ok album, no nikako da se nađem na zelenoj grani s bendom. Pokušao sam slušati prethodnika, “Oczy Mlody”, ali sjećam se da ga nisam ni malo shvaćao tada. Ovaj album ima nekakvu glavu i rep, radi se o konceptualnom albumu, o nečemu – postoji naracija kroz cijeli album, ali nisam uspio pohvatati o čemu se točno radi. Pokušavam iz benda izvući nešto zadovoljavajuće jer još ne mogu vjerovati da je to onaj bend koji je odradio jedan od najboljih gigova INMusica općenito (2010.). Smeta mi vokal. Trebam slušati stare albume.

Lorn – “DROWN THE TRAITOR WITHIN” 5/10

Ništa posebno. Ugodan album, ali ništa više od toga. Osim prepoznatljive atmosfere događa se malo interesantnih stvari, nema pjesme kao što je primjerice Acid Rain oko koje bi album konvergirao.

Hot Chip – “A Bath Full of Ecstasy” (lipanj) 7/10

Za kraj jedan propušteni album od lipnja. Da je barem polovica pjesama poput Hungry Child, pričali bismo o devetci. Međutim ovako je Hot Chip barem odnio titulu jednog od hitova godine. Po pristupačnosti i kvaliteti elektronike podsjeća me na “In Colour” Jamieja XX-a, dok Hot Chip više vuče na house. Suludo mi je da mi se sviđa nešto što vuče na house. Stvari se događaju.

Be social

Komentari