„Život i smrt porno bande”: Politika Balkana objašnjena potocima sperme i krvi

Možda će zvučati nevjerojatno, ali istina je da od svih vrsta umjetnosti najmanje pratim filmsku. Da dočaram superlativ „najmanje”, poslužit će priznanje – u proteklih godinu dana pogledao sam svega dva ili tri filma. Nemam uvjerljivo opravdanje za taj nemar, no pokušat ću se izvući na privrženost kazalištu i knjigama. Ipak, ponekad naiđem na obećavajući film koji stavim na listu čekanja i zapovjedim si da ga moram kad-tad pogledati, a ako se pokaže inspirativnim, rado se o njemu raspišem.

Budući da dosta kaskam za brzim razvojem filmske industrije, ne trudim se trčati za aktualnim naslovima, već pronalazim klasike. Ovog ljeta svoju je priliku dočekao kontroverzni film srbijanskog redatelja Mladena Đorđevića iz 2009. godine, zaokruženog naziva „Život i smrt porno bande”.

Nažalost, film ćete naći samo na random web stranicama i u očajnoj kvaliteti. Inače bih odmah odustao od gledanja, ali sam načuo da nosi titulu jednog od najšokantnijih filmova 2009. godine i da k tome prenosi snažnu poruku, tako da sam morao prijeći preko ometajuće loše kvalitete.

Kako je nastao prvi porno cabaret na Balkanu?

Iako je naslov filma dovoljno cjelovit i sugestivan, najprije ću vas uvesti u priču, a zatim ju secirati.

Dakle, mladi redatelj Marko bezuspješno pokušava snimiti svoj prvi film. Pritom ne želi raditi na uobičajenim projektima koji provjereno dobro prolaze i prati ih jak marketing, već teži netipičnostima i novitetima. Ubrzo upoznaje redatelje porno filmova te surađuje na njihovim projektima. Naime, smatra da je pornić moguće dovesti na višu razinu i odmaknuti se od srpske jednostavnosti. Tako je radnju porno filma nastojao koristiti kao alegoriju za aktualna društvena zbivanja i fenomene.

Markove ideje ne nailaze na odobravanje suradnika, a usput se i financijski zadužuje. Prvotnu ideju ipak nije htio napustiti, stoga odluči okupiti družinu koja će kroz porno scene reagirati na društvenu stvarnost. Okupio je amatersku grupu sačinjenu od marginaliziranih pojedinaca: dvoje narkomana, dvoje porno glumaca, gay par s AIDS-om, transvestit i kazališna glumica nezadovoljna statusom. Tako je stvorio prvo porno kazalište za političko-socijalne teme na Balkanu.

Svjesni da porno cabaret u Beogradu može naići samo na policiju, a ne na dobrodošlicu, družina se u hipijevski obojenom kombiju upućuje na turneju po selima diljem Srbije. Vulgarne izvedbe porno bande dočekane su na nož, što je bilo za očekivati. No, banda je hrabro nastavila provocirati i „seksualno obrazovati” Srbe.

Mješavinu uzbudljive i opasne avanture prekinut će Franz, nekadašnji novinar „Die Welta”, koji družini nudi da snimaju snuff filmove u kombinaciji s porno sadržajem.

Provokativna banda na konstantno silaznoj putanji

Odmah napominjem da je porno banda školski primjer likova koji su istovremeno protagonisti i antagonisti. Već pri samom predstavljanju članova bande postalo je očito da se radi o pojedincima s izraženom devijantnom crtom ličnosti. Zajedničke su im bile dvije stvari: divlji naturalistički entuzijazam (čitaj: hedonizam, opsjednutost seksom i negiranje pravila) i traganje za utjehom. A znate kako to ide s devijantnom supkulturom – osoba traži ljude s kojima će se solidarizirati.

Grupna kohezija bandi je dala osjećaj samodovoljnosti, premda odnosi nisu bili ekstra čvrsti niti je bilo mjesta emocijama i podršci. Hedonisti su nepretenciozni ako ih se pusti da uživaju. I zaista su uživali u svakom porno-umjetničkom nastupu. Izvedbama je pak strujao „nemoral” – vulgaran rječnik, sado-mazo seks, gay seks i sodomija istovremeno na sceni pred publikom u kojoj su i djeca i starci.

Negdje na sredini filma kroz glavu mi je počela kolati jedna te ista rečenica – oni su odvratni na sceni, ali publika je prema njima odvratnija. Napadali su ih, tukli i silovali. Iako je banda (možda zvuči bolesno) u tome uživala, ljudskost ti ne dopušta da ne osjetiš prezir prema divljacima koji su ih maltretirali. Oni su likovi koje braniš, što god činili, ako točno pohvataš skrivenu poruku radnje. Podsjećam, trebali su reagirati na društveno-političke probleme, a to unutar provokativne estetike i načina pripovijedanja nije bilo lako dokučiti.

Nakon nekog vremena, bandi postaje jasno da se od kisika i droge ne živi. Kao pravi „vođa”, koji vjeruje u svoj uveličani lik te nastoji održati san o velikom redatelju živim, Marko pristane na Franzovu ponudu. Kako su počeli snimati snuff filmove s ljudima kojima je dosta života, tako su propadali i jedno po jedno nestajali.

Šokantan scenarij zaokružen samouništenjem protagonista

Mi smo na ovaj put pošli da bismo jebali, a ne da bismo ubijali.

Koliko se sjećam, snimanje snuff materijala trebalo je biti privremeno rješenje, dok ne skupe nešto novca za osnovne potrebe i podmirenje dugova. Međutim, začaranom krugu ubijanja nije bilo kraja, kao ni prorjeđenju družine. Neki su ubijeni, drugima je presudila bolest ili vlastita ruka, dok su ostali svojevoljno napustili nekadašnji porno cabaret.

Upravo su te tragično-brutalne scene gledatelje pred malim ekranima ostavile osupnutima, više nego one pornografske. Ako bismo ih izrezali, film je lutanje. Dakle, dosta praznog hoda s ponekim ispraznim dijalogom. No, Đorđević smatra da scene seksa i nasilja ne uzrokuju negativne društvene efekte, već da imaju ljekovit, katarzičan učinak.

I tim je pravcem išao – skandalozni, tragični likovi junaci koji neće puno misliti i pametovati. Radnju je odveo do ekstrema uveličavajući nemoral, nasilje i smrt, a zatim ih je, praćene samouništenjem bande, obesmislio. Unaprijed se znalo da će banda provocirati, da će biti ogoljena i na kraju se susresti s balkanskim mrakom, a ne utjehom zbog koje su krenuli na turneju.

Pritom nimalo nije štedio glumce. Nastojao je izabrati tada manje poznata imena. Odnosno, mlade glumce za koje je znao da su bez predrasuda te da će biti spremni ići do kraja.

Među postavom je bila i glumica Nataša Aksentijević u ulozi prostitutke Sonje. Jednom je prilikom izjavila da je ostala šokirana čitajući scenarij te da se pitala što taj čovjek snima. Kasnije je shvatila Đorđevićevu genijalnost, a „Život i smrt porno bande” smatra izletom u alternativnu trupu koja se bori protiv sistema.

Ako ste pozorno pratili moje raspredanje bez kraja i konca, vjerojatno se pitate kada ću vas uvjeriti da je „Život i smrt porno bande” više od degutantnog pornića za bolesne fetišiste. Evo, napokon ide sažeti osvrt.

Balkanska realnost u tvorbi političkog filma

„Život i smrt porno bande” je niskobudžetni, gotovo gerilski snimljen, art film kojeg je teško žanrovski odrediti. Radnja je banalno slojevita, a dominiraju elementi trilera, drame i horora koji se udružuju tvoreći čisti politički film.

Dobar politički film zahtijeva moćan prikaz postojećih društvenih odnosa i suvislu kritiku istih. Dolazi u različitim oblicima – kao akcijski, dokumentarni, animirani ili bilo koji drugi i uvijek se zna kojim se društvenim problemom bavi. U tom pogledu, „Život i smrt porno bande” nije dovoljno eksplicitan, i to zbog neuobičajene estetike kojom se redatelj koristio. Istina, on gledatelje ne ostavlja indiferentnima, ali, premda društvene probleme razrađuje dubinski, ne daje ih „na izvol’te“, već traži apstraktno promišljanje.

Konkretno, Đorđević se poslužio spojem balkanske kreativnosti i surovosti da bi dočarao besmislenost sukoba između ruralnih i urbanih regija (i ljudi) postratne Srbije. Na to je dodao probleme zaostale zemlje u tranziciji, ali i pojavne oblike elementarnog alata moderne države – sile.

Porno banda je progonjena radi umjetničkog izričaja i uživanja osobnih sloboda. Žrtva je tlačitelja i manipulatora pred kojima konstantno mora bježati ili im se pokoravati. Nema priliku voditi „normalan” život jer su se radi bijede i nezadovoljstva dotadašnjim životom i odlučili na radikalan zaokret.

Mislim da bi sada bilo dosadno dalje nabrajati kako države štite svoje građane i njihove slobode, ali kužite da je posrijedi jedna lijepa, uobičajena politička storija. Bit ću pristran i dodati da nema političkog filma do onoga s balkanskim šmekom i „uvrnutim” idejama koje su ustvari realne, necenzurirane situacije.

Tragičan kraj opravdao pornografske elemente

Da bi konceptu dodatno dao na snazi, Đorđević je sukobio eros i thanatos. Naravno, eros je izvrgnuo ruglu, a pobjedu je izvojevao thanatos. Krvavi kraj filma sasvim je u funkciji thanatosa jer svi protagonisti završavaju tragično. Pardon! Jedini preživjeli član bande jest onaj koji se okrenuo religiji, dok Sv. Nikola, zaštitnik putnika, ostale boeme nije sačuvao od smrti. Religija može, umjetnička sloboda i kritički pristup svijetu ne, stoga takvi ne zaslužuju zaštitu. Ali nećemo se uvlačiti u raspravu o dvostrukim mjerilima vladajućih.

Bili marginalci ili „obični” ljudi, sve nas čeka smrt koja je sama po sebi tragičan kraj i svojevrsna naplata životnih izbora i postupaka. Zapravo, vrlo općenit i jednostavan zaključak na temelju filma oko kojeg se digla tolika frka. Možda se pitate čemu onda sva ta perverzija…

Tezu da smo svi u istom loncu na Balkanu koji je područje bezakonja, bez obzira na osobnost ili pripadnost klasi, Đorđević je nastojao opravdati koristeći se pornografijom. Naime, upotrijebio ju je kao sredstvo za destrukciju ljudskog. Od najprizemljenijih ljudskih potreba oblikovao je avangardističku igru koja se pretvorila u nihilistički sunovrat. Tako je stvorio antologijski film u kojemu je jedino on sam, kao kreator, moralni pobjednik. Dok se većina gledatelja fokusirala na porno scene, on se usmjerio na stvarno stanje stvari – smrt je kraj svega, a politika i pornografija si oduvijek savršeno pristaju.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.