Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

12. Zagreb Film Festival – O konjima i ljudima: Priča seoskog života prevrtljive atmosfere

24.10.2014. Lucija Klarić
foto: zagrebfilmfestival.com

foto: zagrebfilmfestival.com

O konjima i ljudima debitantski je film uvaženog islandskog kazališnog redatelja Benedikta Elingssona koji je svome autoru donio nagradu za najboljeg redatelja na festivalu u Tokiju i za najboljeg redatelja debitanta na festivalu u San Sebastianu.

Doslovno prevedenog naziva „konj u nama“ o filmu je pisano kao komadu sačinjenom od šest basni, kao seoskoj romansi, kao filmu o dvijema duševnim zvijerima – konjima i ljudima koji su ujedinjeni u borbi protiv okrutne sudbine seoskog života… U konačnici, Elingssonov film svakako je povezan sa log-lineovima i raznim oblicima sinopsisa što su za njega pisani, a ipak doživljen u cijelosti čini se tako dalek od svega.

Neupitno je teško staviti pod potkrov jedne riječi ono što je u suštini ovaj film, iščitavanje filmskog programa gledatelja neće pripremiti na ono što ga očekuje – u korijenu toga možda i leži najveća kvaliteta filma O konjima i ljudima koji s obzirom na specifičnosti svoga ambijenta i nepredvidljivosti priče doseže ideal današnjeg pristupa umjetnosti: orginalnost.

Sve počinje s kobilom bijele dlake i elegantne posture koja sa svojim vlasnikom kaska poput dame cesticama jednog islandskog sela. Ispred rijetko postavljenih kuća sjede njihovi vlasnici od čijih se dalekozora odbija danje svjetlo dok pokušavaju uhvatiti barem krajičkom oka pogled na zanosnu kobilu. Ponosni vlasnik smiješkom pozdravlja te bljeskove svjetlosti polako hitajući prema popodnevnom čaju u ugodnom društvu. Kad kobilinu eleganciju zamijeti i jedan crni pastuh, situacija gubi svoj poetični karakter i zadire u srž životinjske, pa tako i ljudske prirode. Redatelj tu po prvi put postavlja osnovnu premisu svoga djela – konji su životinje, ali i ljudi su životinje, koliko god nijekali svoju životinjsku prirodu. Paralelnom montažom tako prikazujući romansu između bijele kobile i crnog pastuha i njihovih vlasnika film dobiva onu dozu humora što će ga pratiti kroz cijeli njegov tijek, a koja proizlazi upravo iz ironičnosti života što ju ni ne možemo drugačije doživjeti nego simpatičnom.

foto: zagrebfilmfestival.com

foto: zagrebfilmfestival.com

U trenutku kad crni pastuh pohrli u zagrljaj bijeloj kobili, eksplicitno, tako da cijelo selo vidi, posramljeni vlasnik hita sa svojom mezimicom kući i onu istu paralelu koju smo maločas doživjeli gubimo spoznajući ono što je specifično ljudsko – osjećaj srama i uopće senzibilnosti na društveno mijenje koje ako neće sputati konjsku prirodu, neupitno će sputati našu. Kao u Hitchcockovom filmu nakon tek proživljenog filmskog prologa gubimo glavnu junakinju – bijelu kobilu koja umire od ruke svog ljutitog vlasnika i film iznenada poprima sasvim neko drugo raspoloženje izbacujući nas iz prvostečenog osjećaja lakoće i ugode te uvlačeći nas u punokrvnost života podsjećajući nas na onu drugu vrstu ironije koja sačinjava našu svakodnevicu.

Ipak, redatelj odbija svoju priču pričati u jednome ili drugome duhu pa sljedeća scena koja nas očekuje sadrži jedan plavi kombi iz čijeg se aspuha dimi i vlasnika u žurbi koji pristižući do svojih konja, grabi jednog s kojim odluči ni više ni manje nego zaplivati do broda u blizini obale ne bi li se domogao vodke. Ponovno, kao posljedica jezičnog nesporazuma ispostavlja se da nije bila riječ o vodki nego čistome alkoholu i žedan vodke vlasnik sivoga pastuha umire na cesti.

Elingssonov film tako obiluje promjenama raspoloženja poigravajući se sa ljudskim sudbinama na pomalo biziran način što u konačnici bez obzira na količinu fantastičnosti zapravo djeluje hiperrealno. Svaki je od segmenata filma predstavljen kroz vizuru tih zapanjujućih životinja pri čemu govorimo o konjima, ne ljudima (to naglašavaju početni kadrovi segmenata u kojima gledamo odraz svijeta u konjskome oku) što otvara i ono vječno pitanje – jesmo li zaista u poziciji prisvajati prava na cijeli živi svijet kad toliko puta naša inteligencija kojom se busamo gubi protiv životinjskog instinkta, kad toliko puta u svojoj simplificiranoj prirodi ostatak živoga svijeta živi skladnije?

foto: zagrebfilmfestival.com

foto: zagrebfilmfestival.com

Film (iako ih otvara) ne odgovara možda na takva egzistencijalistička pitanja, ali svakako daje uvid u pitanja ljudskih granica ili bolje rečeno neposjedovanje istih onda kada imamo neki cilj, a koji je najčešće ljubav. Podrazumijeva li to kastraciju crnog pastuha, probdijevanje ledene noći u konjskoj utrobi ili preplivavanje oceana na konjevim leđima ovisi od situacije do situacije i prema čemu točno usmjerujemo svoju ljubav – ženi, muškarcu ili alkoholu, ali u svojoj neutaživosti kad nešto ili nekog poželimo nemamo granica.

Bogat maestralnim vizurama koje kao da liječe oči, O konjima i ljudima prvenstveno je film o selu i to onome islandskome čiji šarm hladnih boja i širokih prostora osvaja svakoga. Elingssonova epopeja o životu mnogo zadužuje svom ambijentu i vizualnome dojmu što mu ga on omogućava, ali je i majstorski posložena priča koja ovladava igrom s gledateljevim očekivanjima i vlastitim raspoloženjima pri čemu nikada ne gubi tu dozu crnog humora i odmaknutog ironijskog autorskog pogleda stvarajući u kompleksnosti svojih elemenata potpuno filmsko iskustvo koje valja proživjeti.

Komentari