Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Izvedbene umjetnosti

Branko Gavella: Legendarni redatelj i teatrolog, utemeljitelj ADU i današnjeg kazališta “Gavella”

29.07.2016. Rajna RaczFoto: www.gavella.hr

Na današnji dan, 29. srpnja, Branko Gavella, kazališni redatelj, ravnatelj, pedagog, teatrolog, kritičar i prevoditelj napunio bi sto trideset i jednu godinu. Branko Gavella izuzetno je zaslužan za današnji izgled i funkcioniranje hrvatskog glumišta. Njegova pokretačka energija, beskompromisnost u traženju umjetničkog i stvaralačkog puta te upornost bili su poticaj brojnim njegovim suvremenicima i nasljednicima.

Gavella je pisao pod pseudonimima Brankač i Aleksandar Mautner. Studirao je filozofiju, germanistiku i slavistiku u Beču gdje je i doktorirao 1908. godine. Od 1909. godine zaposlen je u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a 1914. godine počinje režirati u zagrebačkom kazalištu. Kao književnik, teoretičar i kritičar objavljivao je uz prekide od 1910. do 1918. u zagrebačkome njemačkom dnevniku „Agramer Tagblatt“. Surađivao je i u „Hrvatskoj njivi“ te u „Savremeniku“. U Krležinom časopisu „Danas“ pisao je o problemima glume. Njegov utjecaj i kreativna poetika širi se i u drugim europskim kazališnim središtima – Češkoj, Slovačkoj, Italiji.

Utemeljitelj Zagrebačkog dramskog kazališta

Branko Gavella kao umjetnik postavio je 279 dramskih i opernih djela, pri čemu se najviše ističu režije Držića, Gundulića, Krleže, Begovića, Shakespearea, Pirandella i Wagnera. Gavella nije djelovao samo kao redatelj, on je i utemeljitelj zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost 1950. godine te je jedan od osnivača Zagrebačkog dramskog kazališta (1953.) koje danas po njemu nosi naziv Gavella. U Gavelli je 1954. godine režirao Krležine drame „U logoru“ i „Golgotu“, godinu kasnije istaknuo se Shakespeareovim komadom „Kako vam drago“, 1956. postavio je „Svoga tela gospodar“ Slavka Kolara, a 1957. godine Shakespeareovog „Macbetha“. Posljednja predstava koju je režirao u Gavelli bila je Držićeva „Tirena“ 1959. godine.

Foto: www.gavella.hr

[U logoru] Foto: www.gavella.hr

Objavljivao je niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima, o „estetici kazališta i glume“, a metodom teatrološke sociologije raspravljao je o stilskim obilježjima hrvatskog glumišta i njegovu odnosu prema umjetničkoj regiji. Branko Gavella najviše se istaknuo kao teoretičar, a kroz svoj praktični rad pokušao je osvijestiti teorijske probleme glumčeva stvaralaštva. Njegova najpoznatija djela su Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegova stila, Glumac i kazalište, Teorija glume i Književnost i kazalište. Umro je u Zagrebu 8. travnja 1962. godine.

Slavna teorija glume

Smisao i cilj vlastitog djelovanja Gavella je tražio u trajnoj i neraskidivoj uzajamnosti književnosti i kazališta. To je bila formula kojem je prožeta cijela njegova redateljska poetika i protkano njegovo književno stvaranje. Branko Gavella ostao je zapamćen po svojoj teoriji glume. Njegovo razmišljanje o glumi temelji se na odnosu unutra-van i komunikaciji publike i glumaca. Gavella u svojim razmišljanjima kreće od ideje da akt tuđeg promatranja uvijek u ljudima proizvodi buđenje, odnosno neke nove elemente kontrole, gledanje na sebe same. Upravo se zbog tog promatranja ljudi transformiraju i mijenjaju svoje držanje prema van. On taj fenomen primjenjuje na samog glumca.

Glumački doživljaj znači promjenu normalnog doživljavanja, promjenu organskih čuvstva u čovjeku. Prvotni glumački doživljaj po Gavelli se očituje kao „probuđena kontrola nad samim sobom“. Glumac u centar svoje svijest vraća sva ona čuvstva koja su bila automatizirana i nesvjesna. On promatra samog sebe i to promatranje označuje novo doživljavanje sebe pomoću jasnih sadržaja iz područja organskih čuvstava. Gledatelja zanima unutarnje lice glumčevog doživljavanja te će se iz toga razloga glumac morati učiniti prozirnim, naći metodu da svoje nevidljivo unutarnje zbivanje učini vidljivim. Promjena njegovog vanjskog držanja i svega što dolazi u optičku i akustičku sferu mora biti odraz njegova unutrašnjeg stanja. Transformacija glumca mora biti takva da u gledatelju probudi paralelne slike koje i on sam doživljava. Gledatelji mogu pojmiti glumčevo unutarnje zbivanje samo ako se ti isti elementi probude i u njima samima. Tu se vidi taj odnos unutra-van koji Gavella u svojoj teoriji glume stalno podcrtava te težnja glumca da komunicira s publikom.

Uloga gledatelja i Mitspiel

Gavella također proučava ulogu gledatelja i faze koje se u njemu zbivaju kada promatra glumca. On navodi da gledatelj stalno vraća svoju pažnju na glumca i ta koncentracija baš kao i glumčeva prolazi kroz različite faze. Ona će kulminirati u trenutku kada gledatelj sebe izbriše, odnosno zaboravi na sebe kako bi primio glumčev vitalitet u sebe. U tom trenutku brisanja samoga sebe, pod utjecajem glumca, u gledatelju su se probudile nove slike organskog doživljavanja koje su sada po materijalu njegove, ali ih je izazvao glumac. Gavella govori da su materijal glumčeva stvaranja upravo ti organski oćuti i njihovi rezultati u opisu doživljajnih stanja kod samog glumca, ali i gledatelja.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Glumac, baš kao i slikar, što je česta usporedba u Gavellinoj teoriji glume, pomoću vlastitog materijala, odnosno boja u sebi mijenja svoj izgled i izgrađuje svoje vanjsko lice. On slika samog sebe. Međutim glumac se za razliku od slikara ne služi bojama, već je on autonoman stvaralac. Glumac u sebi sadrži boje. Upravo u tom suodnosu glumac-gledatelj razvija se jedan od najbitnijih Gavellinih pojmova, a to je pojam Mitspiel, odnosno suigra. Ja bih to opisala kao onaj efekt s čašama, kada udarimo jednu čašu ona počinje titrati, to titranje prenose glumci i titraj se može prenijeti na drugu čašu baš kao što se on može prenijeti na publiku. Suigra je zapravo prenošenje glumčevih emocija na samu publiku.

Govor i geste

Gavella u prenošenju glumčevog unutrašnjeg stanja kao važnu ističe funkciju govora koju povezuje sa sređivanjem i fiksiranjem doživljaja definirajući govor kao unutrašnju radnju naših govornih organa. U tom razmišljanju o govoru, on inzistira na razlici između muzičke i govorne melodije. Gavella zapravo objašnjava muzičku melodiju kao bitnu oznaku formiranja tonskih odnosa. Sam njen sadržaj i smisao iskazuje se autonomnim životom tih odnosa. Glazbena melodija se može prenositi i ponavljati, dok bi govorna melodija u takvim slučajevima ponavljanja postala prazna laž. Gavella odbacuje svaku deklamaciju osnovanu na melodijskom principu i traži da ona bude satkana od unutarnjeg, organskog doživljavanja vlastite riječi. Glumac treba tražiti melodijske nijanse koje će najbolje izraziti tu emociju i on mora vladati unutarnjom artikulacijom.

Gavella razmatra i vizualan glumački materijal odnosno važnost geste izvana. Gledatelj mora tu gestu shvatiti svojim unutarnjim potencijalnim doživljavanjem, a ne samo okom. Gesta ne bi trebala biti stilizirana jer ta stilizacija može uništiti dodir sa životom, odnosno živi kontakt između gledatelja i glumca. Materijal i cilj geste moraju biti pretvorivi u organski doživljaj. Bile one izvedene svjesno ili nesvjesno, geste po Gavelli uvijek imaju direktnu vezu s unutarnjim sadržajima. Gavella ovdje razmišlja o Mejerholjdovoj biomehanici i govori da je ona opustošila modernu scenu. Mehanizirane geste, odnosno izvođenje geste radi same geste prekida bilo kakav odnos glumca s gledaocem. Mehanizirana gesta po Gavelli je kazališno nedjelujuća.

Foto: www.gavella.hr

Foto: www.gavella.hr

Tko je idealan gledatelj?

Gavella govori kako se njegova razmišljanja o teoriji glume koja naglašavaju unutarnje djelovanje glumca mogu podudarati s krivom zabludom o glumcima koji se u potpunosti predaju bujici unutarnjeg života. On radi jasnu razliku i govori da se u njegovoj teoriji glume naglašava princip selekcije unutarnjeg života koji će se prenijeti na gledaoca. Naime, ako on ne kontrolira svoj unutarnji život, ta prevelika bujica onemogućit će stvaranje paralelnog doživljavanja u samome gledaocu. Glumac uvijek mora imati kontrolu nad svojim doživljavanjem pred gledateljem. Na pozornici glumac mora imati toliku kontrolu nad svojim doživljajem da niti jedna gesta ne smije biti privatno nervozna odnosno učinjena bez točno određene svrhe. Paradoks u glumi dobio se sjedinjavanjem dviju funkcija – glumac istovremeno mora biti i promatrač i stvaralac, on mora u unutarnjoj strukturi svoje funkcije izazivati u sebi i prema sebi stav gledatelja, odnosno promatrača, jer jedino tim udvajanjem glumac može utjecati na reprezentativnog gledatelja izvan sebe.

Redatelj je idealan gledatelj po Gavelli, onaj u kojem je jasna svijest o onome što se u kazališnom stvaranju pri izvedbi mora ispuniti. Redatelj mora postići jednaku transformaciju kao i glumac. On mora idejno vidjeti glumčevu gestu i čuti njegovu riječ kao ispunjenje težnje svog organskog života. Redatelj je taj koji će kontrolirati hoće li se suigra dogoditi, on mora kao idealan gledatelj reći točno što traži od glumca. Bitno je razlikovati da on ne glumi samo publiku pred glumcem, već je zapravo njegova najveća zadaća da on sam sebe transformira u tog idealnog gledatelja, baš kao što se glumac mora probuditi i početi promatrati samog sebe. Redatelj mora biti kadar vidjeti cijelu predstavu u akustičkoj i vizualnoj cjelovitosti. Gavella je svoje razmatranje o umjetnosti glume započeo i završio promatrajući teatar kao komunikaciju. On smatra da teatar konačno živi samo u impresijama onih koji ga primaju.

Komentari