Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Glazba

David Bowie: Hommage kameleonu koji nam je nedavno ostavio svoju posljednju boju

11.01.2016. Ema BašićKameleon u očima umjetnice Helen Green

I don’t know where I’m going from here, but I promise it won’t be boring

Da smo prije samo dva dana znali što stoji iza novog albuma Blackstar, možda bi ga doživjeli drugačije. Tekst, glazbu, Bowieja. Možda bi smo shvatili zašto nam je glazbenik koji je poznat po svim eksperimentima osim onima s tugom dao nešto toliko mračno, a opet toliko mirno. Da se glazbeni svijet i javnost prije upoznala s informacijama koje danas znamo i zbog kojeg je i ovaj tekst tu, možda bi dobio više podrške, a album još više hvaljenih kritika. Možda bi i Ziherova recenzija išla u smjeru daleko od objektivnosti, a uvelike u smjeru suosjećanja. No, retorika koju poznajemo već 50 godina, a to je ujedno i Bowiejeva filozofija – „Umjetnik od početka do kraja, glazbenik i showman“ ili njegovim riječima: I always had a repulsive need to be something more than human. I felt very puny as a human. I thought, “Fuck that. I want to be a superhuman”.… barem za sve nas, njemu toliko blizu glazbeno gledano, a toliko daleko nepoznate ljude rekla je nešto sasvim drugo.

Samim time znamo da je način na koji smo, samo dva dana nakon njegovog 26. albuma i 69. rođendana, morali pustiti još jednog od rijetkih čuda i kvalitete glazbene industrije, ali i umjetnosti i više nego ispravan. Da, pomalo teatralan, nimalo uobičajen, za pojam Davida Bowieja s jedne strane javan, a s druge tajanstven, ali u konačnici sve što je ta osoba za nas bila. Bili mi tek površni promatrači njegovih glazbenih koraka ili okorjeli fanovi, svi gotovo jednako pamtimo Bowieja. Štoviše, danas se nebrojeno puta mogla čuti i iščitati rečenica : „Morao/la sam par puta provjeriti da budem siguran/a“. I iako sigurno ima onih koji bi rado zašli, barem na kratko, u privatnu sferu njegovog sigurno nimalo dosadnog života (priznali si ili ne – to je u ljudskoj prirodi), mislim da je divna stvar što je taj spektar ostao u krugu njemu najbližih, a nama je ostavio ono za nas ipak i najbitnije – glazbu i sjećanja na nama drage privatne trenutke uz nju.

Obzirom da se logičnim redom svi rađamo i postepeno umiremo, a sve između je show program koji sami više ili manje biramo, Bowiejev Lazarus, sada već i potvrđena stvar njegovog „oproštaja s nama“, dostojna je stvar spomenute tvrdnje. Zaslužuje naklon ili barem tišinu, odnosno u slučaju nas iz Zihera poveznicu.

Dugogodišnji Bowiejev prijatelj i producent Tony Visconti

Dugogodišnji Bowiejev prijatelj i producent Tony Visconti

 

Bowie kakav je uvijek prije „bio“

Nagađati i gađati se pojmovima i tvrdnjama je uvijek zapetljana stvar, no reći da je Bowie bio patetičan izvođač ne bi odgovaralo njegovom opisu, čak ni da ga je sam probao plasirati. Samu tvrdnju potkrepljuje i njegova dugogodišnja karijera u kojoj smo imali prilike vidjeti cjeloživotnu transformaciju jedne osobe, koja je svim prilikama većinu vremena iskakala iz okvira. Već samom pojavom, Bowie je bio drugačiji od drugih, a najčešće drugačiji od samog sebe, što je vrištalo u glazbi iz naših zvučnika. Mlađi naraštaji, poput mojeg, divili su se progresivnosti nekoga u još nevinim 60-im, a onda i divljim 70-im godinama. A stariji, osobito oni koji su htjeli probati hodati po rubu, upijali su glazbu i pojavu tog vremena i odrastali na uvjerenjima tog za njih novog, a za Bowieja prirođenog pravca (ili se barem tako čini). Stoga nije ni čudo da se val empatije ili barem momentalnog šoka uskladištio jutros u naše glave.

Kratke crtice njegovog života često su se isticale u intervjuima pa tako i nastanak njegovog umjetničkog imena iz “originalnog”, u malenom Brixtonu mu pripisanog – David Robert Jones. Kako je sam tvrdio, Jones je bilo previše istrošeno prezime tog vremena uz Toma Jonesa i Davyja Jonesa. To je zapravo jedna od rijetkih zabetoniranih tvrdnji u slučaju Bowieja, obzirom da je na pitanja u intervjuima nerijetko odgovarao svaki put drugačijim odgovorom.

Uz dvije polusestre i polubrata, Bowie se tijekom odrastanja vrlo često seljakao po svijetu i adresama, a zanimljiv rezime njegovog oca Haywooda Stantona Jonesa je, čini se, ostavio trag na Bowieju. Kao i kod svakog mladog buntovnika, Bowie je svoju životnu sliku i priliku počeo graditi u srednjoj školi, gdje ga profesori pamte kao neposlušnog, no kako to obično biva bistrog dječaka. A Bowieu je škola zasigurno ostala u pamćenju po nezgodi koja je postala i svojevrsni trademark. Naime, često uvjerenje da je Bowie imao različitu boju očiju zapravo je posljedica anisocorie i prijatelja iz škole Georgea Underwooda koji mu je kratko rečeno – osigurao tokom tučnjave spomenuti simbol. Uz sve to Bowie je već s 12 godina počeo svirati saksofon, što ga je uz likovnu umjetnost usmjerilo i u glazbenu pa moramo biti zahvalni na trenutku kada ga je tadašnji profesor odlučio podučavati. U kasnijim godinama života zanimljivost javnosti poprimio je njegov drugi 24-godišnji brak s modelom Iman i njihovo dvoje djece, a zli jezici bi tu i tamo znali spomenuti njegovu tetovažu delfina.

Svakom pjesmom jedan nivo iznad sebe

Obzirom da sam vrlo nedavno imala privilegiju da u poslu kojeg volim mogu pisati za nas Ziherovce o nekome ovih razina (dok je još, barem materijalno, bio prisutan) razvojnu kronologiju njegove karijere ostavit ću u poveznici, a potrudit ću se, onaj dio koji uvjetno rečeno “fali” dodati nam kroz one koji su ipak o njemu najviše znali – njegove kolege i prijatelje.  Posebno vas uvoditi u duet Freddieja Mercurya i Bowiea bilo bi suviše smiješno, no podsjetiti se što su ova dva velikana skupa prošli da bi smo mi imali i dan danas omiljenu stvar 80-ih“Under pressure” je danas i više nego prikladno.

Kontroverze oko Freddieja i Bowieja najčešće su bile vezane uz poroke i spolnost, i kako to u Rock n’ Rollu i biva – razuzdan život, no na kraju dana, kada bi se strasti žute štampe smirile, ostalo bi neosporno – njihovi hitovi.  Bowie je u  karijeri 70-ih i 80-ih na UK top ljestvici čak pet puta imao prvi singl. (izvor: The Official chart company) No pjesma koja je govorila više o njegovoj ustrajnosti svima vrati sjećanje na Bowieja iz tog vremena, a našla se najviše na drugom mjestu i zavidnom soundtracku filma u kojem je i sam glumi.

O multitalentiranosti, koju su kako kažu prepoznali i profesori još od malih nogu, govori i njegov izlet u glumačke vode koji se ponovio u više navrata. Tako je Bowie glumio u komediji Monty Phytonovaca Yellowbeard, kazališnoj predstavi Pierrot in Turquoise, The Elephant Manu i danas popularnom Prestigeu, i to ni manje ni više nego Nikolu Teslu. Ipak najpoznatiji i najprepoznatljiviji ostao je u sebi svojstvenoj ulozi Thomasa Jeromea Newtona u The Man Who Fell to Earth. Još jedna od potvrda da čovjek koji, kako je i sam rekao, “čvrsto vjeruje da ne vjeruje u inteligentan entitet koji stoji iza života” možda je pripadao nama, ali nijednom vremenu ili mjestu.

Posljednji pozdrav crtača stripova Jarreta J. Krosoczka

Posljednji pozdrav crtača stripova Jarreta J. Krosoczka

Za sve spomenuto i više, Bowie je dobio velik broj nagrada. Od Grammya, BRIT awardsa, titule platinastih, zlatnih i srebrnih albuma, ušao je u Hall of fame i možda najbitnije od svega – zabilježio je onaj dio povijesti i nas koji će sigurno ostati poznat kao – povijest rocka i moderne glazbe.

Ashes to ashes….history to Bowie

I kako onda zaključiti tek još jedno otvoreno pitanje prolaznosti? Zasigurno nam se na trenutke činilo da je i sam Bowie besmrtan i dugovječan. Uljuljali smo se u sigurnost pozitivnih asocijacija, glazbenu enciklopediju jednog čovjeka i svakom pjesmom ili albumom povisili smo letvicu očekivanja. Iz svega rečenog vidljivo je da je to radio i sam Bowie, nekad za sebe, nekad za druge, a nekad zato jer može. A onaj najviši dio ljestvice, kojeg ćemo za promjenu mi sami morati dosegnuti, jest prihvaćanje da nam je on sam dao priliku, što je zaista rijetkost, da jedno kvalitetno štivo rađeno 69 godina života i 50 godina karijere skupa s njim zatvorimo. Time nikako nećemo zatvoriti poglavlje značaja imena gospodina Davida Bowieja, ali bismo baš kao i on mogli otvoriti put novom vremenu i dozvoliti za promjenu sebi da sve što nam njegova glazba predstavlja pretvorimo u stazu s visoko postavljenim kriterijima. Kriterijima kojima će glavni cilj biti da smo i mi tu i tamo ljudi poput Bowieja koji su pali na planetu da dodaju životu nikad zabavniji i slobodniji ritam.

Gospodine Davide Bowie sretan Vam put, ali ostanite uz nas još malo u Carnegie Hallu!

 

Komentari